27.08.2014.
oko 22h po srednjoevropskom vremenu,
mjesto zbivanja: Zagreb

-Maaaaaaaaaaaamaaaaaaaaaaaaaaa…..
-Reci, tu sam u kupaoni.
-Vidjela sam opet vuka!!!
-Gdje?!?
-Ovaj put je virio iz hodnika!
-Pa sad sam prošla hodnikom – nisam ga vidjela.
-Ne mogu zaspati! Previše mi je misli u glavi!
-Jesi probala hopsati?
-Jesam! Ali misli je užaaasnooo puno! Kako da ih sve zaustavim?
-Teško ćeš ih zaustaviti. Probaj ih ne shvaćati ozbiljno.
-Pa to i radim. Zamislila sam vuka u haljinici, nasmiješenog kako pleše balet. Malo mi je sad lakše.
-Toooooo.., bravo!!!

Kad hopsamo, mi u ‘ozbiljne’ programe umećemo neočekivane dijelove: Hvala i Volim te.
Npr.: “Kako odvratan dan. Hvala, hvala, hvala… Što ako bude još jedan potres? Volim te, volim te, volim te… Boli me noga. Hvala, hvala, hvala… Susjedu je umrla mačka. Volim te, volim te, volim te…” itd.

Svatko od nas vrti neke svoje programe, neke programe dijelimo s drugima…
Programi su tu jer mi prijanjamo uz njih – čvrsto se držimo za njih – u njih vjerujemo. I to vrlo ozbiljno. S hopsanjem ‘razbijamo’ tu čvrstu vezu između programa i nas samih. Na taj način slabi i njihovo djelovanje na nas – do trenutka kad na programe uopće više ne reagiramo. Kako više nema zajedničke spone programi odlaze, a mi doživljavamo slobodu koja je naše prirodno stanje.   

– Dani  Ella