Pogledaj u sebe bez riječi, bez objašnjenja, bez žudnje… Ne kazuj želim, hoću, trebam… jer vidi – tamo u tišini, tamo gledaj!
Potraži gdje je Ljubav! Sjećaš se Ljubavi? Kako ona izgleda? Kako miriše?
Učini to, jer to je čin Ljubavnika, djelo bez sumnje, bez prepreke, bez uvoda, zapleta, drame, raspleta…

Pogledaj u sebe svojom Cjelinom, svojom potpunošću, s predanošću bebe što u šuškalicu zuri… Gledaj svakom porom, molekulom, svakim atomom, svim nevidljivim minijaturama što Beskonačnost čine…

Namjeravaj iznutra prema vani, iz Sebstva, baš kao Sunce što sjajem svojim iznutra svemir obasjava…

Gledaj u sebe nepokolebljivo, čvrsto kao stijena što podržava planinu, kao da savršeno dobro znaš da si to Ti, ono što Vidiš… Obuzima te ta svjesnost, to znanje, poput groznice drhtavo te divljenje hvata… to si Ti, takvim te Bog vidi… jer Božanstvo zna tko je, što, je, pa kako ti ne znaš?

Ono što vidiš su obrisi, silueta Tvoja u Apstraktnom. I kao u pješčanoj oluji gdje prst pred nosom se ne vidi (život tvoj svakodnevni), počinješ razabirati nešto u daljini, nešto čemu težiš, što žudi za tobom, doziva te…
To si Ti, silueta poznatog u divljoj zbrci, kaosu što životom ga nazivaš, izazovima što ih samome sebi postaviše iz Ljubavi koju sada tražiš.

Ljubav bezuvjetna… vječna… neizreciva… Ti si taj obris u pješčanim pijavicama, u vrtlozima beskrajna obožavanja kojima putuješ svijetom. To je znanje, svjesnost, iskustvo… Kroz Tebe se prožima Volim te, ta pijavica orkanska što kroz život te vrti, obezglavljuje, manta i muti… ne traži smisla, reda i logike u Volim te… samo se prepusti.

Pogledaj, Ljubav je u središtu, u Tebi, Mir je tamo! To si ti, cijelo vrijeme u Volim te. Predaj se Sebi, onome što Vidiš, onome što Jesi…

Pogledaj sebe iz Sebe, kako te Božanstvo vidi…

Volim te    

– Neno Lubich