Cijeli dan buljim u tu divotu od plavetnila. Istina, oblačno je i pada kiša, puše vjetar i prevrće more u mnoštvo različitih valova. Nigdje nikoga. Divota čista… Boje mora nevjerojatne: sve nijanse plave i tirkizne – samo od te ljepote mogla bih živjeti danima – ništa više mi ne treba.
Izlazim van iz kuće… južina je i nije hladno. Kiša pada, ali nema smisla nositi kišobran ako ne planirate poletjeti. Ulazim u jednu od rijetkih trgovina koje rade i usput pitam prodavačicu: “Kako vam se čini ovo vrijeme?” U stvari, u sebi sam je pitala: “Jeste li svjesni ove divote?” Žena mi odgovara nešto tipa: “A nije nešto…”
Izlazim van iz trgovine; na trgu nigdje nikoga. Ma nije moguće da samo ja uživam u toj divoti… Je li je moguće da čovjek otupi i navikne se na nju? Kako to da se nisu prosvijetlili?
Kad bi izvanjska ljepota bila dovoljna, onda bi svi do jednoga građanina ovog mjesta morala biti prosvijetljeni. Svi do jednoga, a nisu. Zašto nisu? Što ih sprječava? Što nas inače sprječava da uživamo u punini Života? Ako npr, živite u betonskoj armiranoj konstrukciji na 9 katu u centru grada, onda je nekako razumljivo da situacija nije baš idealna, jer ste poprilično udaljeni od prirode; ali ovdje… ovdje je zrak takav da se 24 sata inhalirate najfinijim biljnim mirisima…
Bit će da je problem u onome tko doživljava. Eto nas opet kod Programa i ‘musavog prozorskog stakla’. Da bismo doživljavali Nulu treba ukloniti Programe. Programi su smetnja – oni su tampon zona između nas i Nule, između Ja jesam i Divote (Nule).
Nije važno gdje smo, ako ne znamo tko smo. Možemo biti uronjeni u samu esenciju Lijepoga, a da toga nismo svjesni.
Hopsanje je kao ‘hvatanje’ odgovarajuće frekvencije koja uspostavlja direktnu vezu sa Nulom. Kad kažem Volim te direktno se povezujem sa plavetnilom na nebu i na zemlji. Kad kad kažem Hvala udišem sam nektar sveg stvorenoga. Jer, kad sam u Hvala i Volim te, onda sam u Sve, stvorenom iz Ljubavi i Zahvalnosti.
– Dani Ella
Ho'oponopono Tehnika 
Kad kazete “nula”… imam zgodnu pricu: Na poslu vec dugo trpim, bolje reci, izlozena sam nevidjenom maltretiranju – drzavna je sluzba a maloj od kuma treba radno mjesto. Ugl. doslo je do toga da su i djeca (posao je u skoli) nagovorena da me pozdravljaju sa “nulo”. Na to samo kazem “namaste” 🙂 Vjerujem da djeca nisu svjesna da su izmanipulirana. I vjerujem da ne misle nista lose. A evo kod vas svaki dan citam o dobroj nuli 🙂
Sretni blagdani 🙂
Ajme draga rezonaca,
sad ne znam jel bi se smijala ili plakala. Šalu na stranu, uz hopsanje to maltetiranje bi trebalo prestati ili ćeš ti promjeniti radno mjesto 😉
Ustvari, sam način na koji ti sve to doživljavaš je već blizu Nule. Draga, želim ti sve najljepše i da se hopsanjem ‘zaštitiš’ vlastitom Inspiracijom, a onda će se i okolina postrojiti na neki drugi način, a ne ovakav ružan Programski. Pusu ti šaljem i javi kad dođe do promjene 🙂 ❤ ❤ ❤
Evo, ja se smijem. I ne od muke.
Znate kako su ova nova djeca nevina i naivna 🙂 Jedan me djecak dosao pitat je li istina da se na lat. “dobardan” kaze “nullo”. Tako sam zapravo i shvatila da su nagovoreni i da problem nisam ja. Tj. jesam ja, ali neciji tudji 🙂
Izgleda da sam neplanski upala u tudji program pa kontam – eto vam sad na!
Ozbiljno, postoji li u hooponoponu koncept zla? Zaista sam sve prosla i cini se da su svi voljni koristiti samo pozitivne termine, pa se pitam o “nuznosti” polariteta.
Obećala sam prije tri godine javiti ako vidim promjenu; evo me Inspiracija podsjetila na taj “dug”.
Ukratko, spominjala sam probleme na poslu, naveli ste tri moguća rješenja, ili se ljudi koji me podsjećaju na sve što nisam otpustila promijene, ili se udaljimo jedni od drugih, ili mi je istinski svejedno. Dogodilo se ovo drugo. Neki su otišli u penziju, neki odselili u drugi grad… Znači, prirodnim tokom. Ja nisam promijenila posao. Oni su.
Neprestano zahvaljujem Bogu, imam tri čaše, imam solarnu vodu. Ne znam bi li sve ovako ispalo i bez mojeg “angažmana”.
Niti želim razmišljati na taj način. I to je program, ali manje agresivan 🙂
Prije nekog vremena sam pronašla stare dnevnike, od prije više od 20 godina, u kojima sam ispisivala Molim te oprosti, jedno ispod drugog, znači, znala sam za hooponopono i prije nego sam saznala za hoopononono 🙂
Uglavnom, želim vam zahvaliti, bez obzira hoćete li vidjeti ovaj komentar na ovako staroj objavi, što ste me naučili da nije moja krivnja, nego moja odgovornost. Golema je razlika kad molite oprost iz pozicije krivca (kako vam se nameće), i iz pozicije odgovorne, odrasle osobe.
Hvala
Hvala na javljanju 🙂 Jako lijepo razrješenje situacije – hvala hvala hvala
🙂 Sa stajališta Ho sve se dešava u nama samima – od tuda i ona glasovita od lena ‘Nema nikoga tamo vani’. Drugi su ovdje samo zato da bi nas podsjetili što još nismo otpustili. Naravno nisu samo zato tu …ovdje su da bi smo zajedno uživali u svemu onome što nam izvorno pripada. E sad, u međuvremenu su se stvari malo pobrćakale i mi preko drugih dobivamo jasne naznake što još nismo otpustili – koja sjećanja – programe. Oni su naši osobni ‘poštari’ i po HO njih ne bi trebali kriviti jer kad se Mi sami promijenimo – promijeniti će se i njihov odnos prema nama. Da to funkcionira svakodnevno svjedoći mnogo osoba koje primjenjuju HO tehniku. Zato u tvom slučaju postoji 3 moguća pozitivna razrješenja: prvi je da se drugi promjene nakon što si ti otpustila Program koji je vazan uz njihovo ponašanje prema tebi, drugi je da se ti na prirodan i bezbolan način udaljiš od njih – opet zato jer se otpustila određene Programe koji vas vežu i treći je da ti jednostavno više ne zamjećuješ da uopće postoji bilo kakav problem (ovo je vrlo rijedak slučaj) – znači oni se ponašaju isto, ali tebi je u biti potpuno svejedno što se dešava oko tebe, ali istinski (to je jedna vrsta pozitivnog ravnodušja). Ovo treće je vrlo rijedak slučaj, ali je moguć.
U svakom slučaju nije moguće da stvar ostane ista ako hopsaš kontinuirano jer onog trenutka kad se problem(Program) izbriše u tebi nema ga više ni vani 😉 ❤
Zapravo, otkad sam dosla u tu skolu svjedocim raznim vrstama izivljavanja. Od spremacica preko ucenika do nastavnika. Sad je izgleda dosao red na mene i mogu samo zamisliti kako im izgleda moje izbjegavanje sukoba.
(glupa, gluha, nisu to cista posla…)
Dakle, mogu prihvatiti da je zlo, sebicnost ili ludost koju vidimo u drugima, nasa vlastita. Tesko mi je prihvatiti da smo mi (ljudi) centar svemira. Da je sve samo zbog nas.
Samo da malo još razjasnimo 😉 Zlo, sebičnost i ludost su Programi (Sjećanja) – oni su ustvari Iluzija koja djeluje stvarno u ovom svijetu.
Ima samo jedna osoba kojoj se sve to dešava…koja je uvijek prisutna, a to si TI. Dakle ti si onda odgovorna za ono što doživljavaš i sad imaš dvije mogućnosti: PRVA- da kukaš, jaučeš, žališ se i sl.
DRUGA- da otpustiš (hopsanjem na primjer)
Vrlo je važno razlikovati poziciju odgovorne osobe i žrtve. Nije hopsanje kazna već način otpuštanje svega onoga što nam ne pripada. ❤
Hvala. 🙂
Svakako javim, čim primijetim promjenu 🙂