Tek kad počneš čistiti kuću praši se na sve strane ! Izlazi prašina za koju nisi ni znao da potoji, diže se iz zabačenih i skrivenih kutaka, izlazi od ispod kreveta, spušta se sa ormara i polica, zaskače iz zasjede između vlakana tepiha, podmuklo čuči iza bočica sa začinima…

Ali jedva da si i počeo čistiti kadli se odmaš zapitaš: “Nije li mi bilo bolje bez sve ove prašine u zraku? Evo već mi se i kašlje…”

A mogao sam samo dalje mirno nastaviti koegzistenciju hodajući kroz stan usporeno i na vrhovima prstiju da ne bih slučajno uskovitlao koje zrnce prašine. Ne daj Bože da nekoga pozovem u goste pa da duboko izdahne i otpuhne u zrak prstohvat te životne tvari sa stola, ili ju digne s poda normalno hodajući kroz dnevni boravak (Hej, pa koji normalni čovjek još tako hoda!? Zar ga nije briga za te sive naslage moje prošlosti!?), ili zaljulja ormar grubo marširajući kraj njega pa s njega sruči čitavu lavinu prašnjavih sjećanja, a onda na kraju nonšalantno – normalno čak! – sjedne na kauč i započne oluju tako da rukom pljesne po njegovu prašnjavom naslonu !!!

Ali eto… (dubok uzdah) … Ni sam ne znam kojeg mi je vraga sve to trebalo i zašto sam pod utjecajem nekih sretnih prijatelja pomislio kako bi možda bilo dobro pospremiti svoj život… pardon – stan, i osjećati se ugodno u njemu… No šta je tu je… Možda će mi stvarno biti dobro kad završi to prašenje i kad zaplešem usred dnevnog boravka. A možda, kao što mi rekoše isti ti prijatelji, možeš uživati i dok se praši, naprašuje, zaprašuje, rasprašuje..

Din-don! Ma tko li je sad usred ovog kaosa? – “Dobar dan, susjede, malo smo se zabrinuli kat ispod vas jer nikad nismo čuli nikakve zvukove i uvijek ste bili mirni, a sad čujemo brze korake, jako kašljanje i glasan smijeh. Jeste li dobro?”

Ma ja to samo plešem dok čistim stan i smiješno mi je kako prašina škaklje grlo i pluća pa se grohotom smijem. Ode on tako s izrazom čuđenja na licu i mogao bih se zakleti da dok sam ga pogledom pratio kako ide niza stube ka svojoj prašnjavoj rezidenciji kako mu je kroz misli prošlo kako bi možda mogao nazvati liniju za hitnu psihološku pomoć jer mu je gornji susjed malo… skrenuo. 

I razumijem ga, susjed je stvarno skrenuo. Ali ovaj put je skrenuo u smjeru u kojem je sam odabrao skrenuti. I tako, gledam ja te kovitlace prašine kako polako izlaze kroz širom otvorene prozore i mislim se kako ovo mjesto sad malo manje liči na stan, a malo više dom. 

– Radhe Govinda dasa