“Što god se desilo, nastavi se smiješiti i izgubi se u Ljubavi”…Rumi
Eh, smijali bi se mi i ljubovali da nije programa . Pa tako kad ti dođe RTG snimka pluća, a na njoj tamna mrlja, onda je malo dimovito, zapravo frkovito . Zato jer program kaže da je gotovo, da si umro i da ajme ti je, prvo tebi, pa onda kako će tvoja djeca, žena, muž. I još si sretan da je tebi mrlja, a ne njima . Pa onda u skladu s odgovarajućim programom reagiramo, ajme i kuku. To je onako prilično žestoko i traje li ga traje…, mislim ta frka i naše reagiranje. Ooo, pokušavamo mi Volim te, Hvala ti, ali se čini jaaaako mlak učinak, strah sve uzeo sebi, svu energiju i pažnju. Kada se iscrpimo energetski i emocionalno i strah popusti, onda hopsamo luđački, očajnički, like there is no tomorrow… volim te, volim te, hvala, hvala… Onda se ispostavi da je mrlja bila u aparatu, a ne u našim plućima! Aaaaaaaa kakvo olakšanje! Pa ovo radi! Ho radi, ljudiiiiiiii. Sve do slijedeće frke…. sve zaboravimo u hipu! Ova iskustva prethodnog čuda odoše tamo negdje iza… “što je ono bilo zadnji put?” Ili: “zadnji put sam se izvukao, ali neš ovaj put”, programi pričaše 🙂
Dakle, tako kako Rumi kaže, ali bih ja to malo izmijenio:
“Smiješi se i izgubi u Ljubavi, pa neka se desi” .
To znači da je sjena na snimci pluća već utopljena u Ljubav i osmijeh, odnosno povjerenje. Ovo je za mene pravi izazov, potpuna predanost Sebstvu. Hopsam sada bezuvjetno i predano, da bi se mogao nastaviti smiješiti i voljeti kada se desi. To je svjesnost da nemam ništa, nemam ni pluća, lako mi ih oduzmu. Pa kad nemaš ništa, onda može ostati samo Volim te. Nekako sam siguran da to jedino nosimo sa sobom “tamo”.
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 