Pokušat ću riječima dočarati jedno svoje iskustvo, ako ništa drugo može nekome biti mali poticaj za daljnji rad na sebi..Problem s Programima je u tome što su toliko intenzivni, jaki i sve prisutni da rijetko imamo vlastito iskustvo doživljaja Sebe bez njih. Pa ipak, to je moguće.

Recimo da imamo čašu čiste vode i u nju ulijemo nekoliko kapi crnila – cijela voda unutar čaše poprimiti će nešto od tog crnila i mi nikako nećemo moći razaznati što je čista voda, a što crnilo. Tako je i sa Programima – dok smo pod njihovim ‘udarom’ nikako nam nije jasno gdje Program počinje, a gdje završava. Ono što je sigurno jest svjedočenje Težini. Da ste pod jakim udarom Programa ili Sjećanja znat ćete prema osjećaju Težine. Ovo je vrlo važno za razumjeti, a istovremeno nije nikakav problem doživjeti (svi smo to doživjeli i doživljavamo) jer Programi su sve prisutni i stalno od nekuda naviru, isplivavaju, a mi se onda pokušavamo ‘boriti’ protiv njih. Tu je uglavnom glavna greška i jedan od osnovnih problema kad krenemo sa hopsanjem.
Sve nam se doima pomješanim i nije nam jasno što se uistinu dešava, što bi se uopće trebalo dešavati. Ako nakon dužeg perioda ne vidimo baš nikakve pozitivne rezultate, zasigurno u cjelini imamo Program koji nas jako koči. Dešava se to vrlo često i zato je važno pokušati otpustiti baš taj Program.

Vratimo se na zamućenu vodu. Dakle, voda je zamućena crnilom i zbog toga nije providna. Ne samo da ne vidimo kroz nju, nego nam je i vrlo, vrlo neugodno. Što je tu bitno spoznati? Bitno je da spoznamo da mi nismo to crnilo, nego voda. Lako je to reći, ali kako to doživjeti? To iskustvo se može doživjeti u sekundi – ako nam nestanu misli.
Iz vlastitog iskustva mogu to posvjedočiti kao stanje izrazitog olakšanja – doživljaj sebe bez trunke tereta. Dakle, sve vrste težina, kompliciranosti i sl – nema nikakave veze sa nama samima – baš nikakve (to odgovorno tvrdim).
Iako ne znamo što se briše hopsanjem, objektivno ne postoji neki specifični razlog zašto bismo trebali duže vrijeme biti u teškom stanju, a ne tom našem izvornom. Za osjećaj vlastitosti nije potrebno niti vrijeme, niti neka velika količina hopsanja – da bismo kasnije ostali u tom stanju potrebno je konstantno hopsanje.

Dakle, ako duže vrijeme hopsate i niste rasterećeni većinu vremena (barem 80%) nešto krivo radite – odnosno imate aktiviran nekakav jak Program koji cijeli proces drži zaštopanim.
Kako su Programi sveprisutni i tu ne možemo ništa – hopsanje nam itekako pomaže da ih držimo na jednoj pristojnoj razdaljini iz koje možemo sasvim lijepo funkcionirati. Istina, njih Bog briše, ali to nije do nas – do nas je otpuštanje. Otpuštanje je ustvari u jednom trenutku vrlo jasna spoznaja da nešto nismo mi sami – da su to Sjećanja ili Programi. Opet ponavljam – taj doživljaj, iskustvo možemo mjeriti prema osjećaju Lakoće. Tu Lakoću prati Mir, ali Lakoća je ključna – jer lakoća je odsustvo tereta, a Programi su jedini mogući teret u ovom slučaju.

Zato što ne znamo što je Inspiracija, često smatramo da su i neki Programi dio Inspiracija, pa ustvari sasvim krivo percipiramo Inspiraciju – doživljavamo je kao stanje u kojem je težina iz nekog razloga potrebna.
Dobra je voda samo ona koja nije zamućena – dakle i mala količina crnila nije nam potrebna. Nije istina da je potrebno milijardu godina hopsanja da bi smo živjeli oslobođeni Programa. Oni, naravno, neće nestati tek tako, ali mi jednostavno ne moramo biti pod njihovim utjecajem i o tomu govori HO. Usvajajući stanje lakoće hopsanjem, mi živimo na najbolji mogući način, a Programi se polako brišu prema Njegovom planu i programu. Da stvari ne stoje tako, Božja ljubav bi bila pod velikim upitnikom. Lakoća i Sloboda ovise isključivo o nama samima i našoj potrebi da se riješimo tereta i živimo Lakoću.   

– Dani Ella

———————————