Nemamo pojma

 

s“Zapamtite, trauma nije nešto što vam se zaista dogodilo, nego radije način na koji se vi sjećate onog što vam se dogodilo, priče koje žive u vama.

Na primjer, imao sam jednu svoju studenticu koja je patila od depresije i patološkog straha da će biti napuštena. Išla je na regresiju i tamo otkrila da su je jednom roditelji napustili kada je imala 18 mjeseci. U međuvremenu, otac je umro, a majka završila u staračkom domu. Nakon regresije suočila je majku sa tim i pitala je: “Kako si to mogla učiniti?” Majka je rekla da je ona bila jako zahtjevno dijete i oboje su bili vrlo umorni od poslova u firmama, kućnim obavezama i htjeli su otići na odmor tjedan dana. Prepustili su njenoj majci da se brine o njoj za to vrijeme. “Baka je brinula o tebi vrlo brižno, hranila te, čistila, spavala s tobom, vodila u šetnje, igrala se po cijeli dan, ali ti si neprestano plakala za nama.”

Um ove osamnaesto-mjesečne bebe je vidio i interpretirao njenu mamu i tatu kako je ostavljaju s namjerom da se više nikada ne vrate, dok im je u stvarnosti trebalo samo malo odmora. Dakle, trauma nije ono što nam se zaista dogodilo, nego ono čega se mi sjećamo, način na koji percipiramo i interpretiramo taj događaj iz sjećanja, i koji živi i neovisno raste u nama kao takvo.”

Alberto Villoldo

Potrebno je imati stalno na umu da mi nemamo pojma što se događa. “Ne znam” je toliko duboka filozofija življenja, da je nužan rad na osvještavanju ove činjenice. Kada prihvatimo da ne znamo, tada smo preuzeli odgovornost. Rekli smo: “Želim odstraniti ove sjene što mi šapuću tko sam, što mi usađuju patnju i bol, mržnju i bijes u dušu ulijevaju. Želim biti slobodan/na i udariti u korijen prvog iskustva koje me ugušilo u doživljaj traume.”

Hopsanje radi baš to! Ono nas oslobađa povijesti tog avetinjskog bića što je odrastalo na našim sjećanjima o traumi iz djetinjstva, braka, prošlih života. Ono udara u izvorni događaj, u našu interpretaciju i odmah je odašilje u beskonačnost ka Božanstvu da je očisti. Primjerice, ja imam sjećanje iz vrtića, kada sam doživio traumu gotove sigurne smrti uslijed pada velike daske na mene (dio od klupe za sjedenje što je bio naslonjen na zid). Zapravo, samo me okrznula po glavi i tako sam preživio (pažnja – evo interpretacije!). No drugi dječak koji je “gurnuo” tu dasku i prouzročio pad, ostao mi je u sjećanju više nego sami događaj: naime, od tada sam ga zamrzio i time pečatirao svoj odnos prema njemu u nekakvu fantomsku formu sjećanja koji se uopće nije dogodio! Zamišljao sam da je on imao plan sa tom daskom, da me htio jako povrijediti, nanijeti mi zlo. U stvarnosti, nisam siguran da je ta daska uopće bila pomaknuta od njega ili sam ju možda i sam slučajno gurnuo! No sjećanje njegove tobožnje krivnje se duboko integriralo u moje nesvjesno i tamo raslo poput stabla što ga zalijevamo sa unutrašnjim dijalogom interpretiranja svog viđenja događaja.

Ho’oponopono se bavi sa tim prvim izvorom, sa padom daske i moje prve interpretacije uslijed šoka koji se dogodio. Kada čistimo, mi onda dopuštamo tom prvom iskonskom iskustvu da ode i tako uklanjamo uzroke svih kasnijih “dolijevanja” gotovo pa demonske energije u naše nesvjesno kroz lažna sjećanja. Sprječavamo dodavanje vatre na već sprženi trag što se urezao duboko u našu energetsku auru. Zato, odustanimo od ideja da mi znamo nešto, da poznajemo savršeno što se dogodilo i kada. To nas vodi u kompleksne umne petlje koje kasnije psiholozi pokušavaju razmrsiti sa novim petljama.
Jednostavni “Volim te, Hvala ti” su poput odašiljanja moćne strelice otpuštanja u sve te kreacije, kule od karata koje kasnije itekako postanu betonske, kada ih se hrani razgovorima sa samim sobom. Odjednom danas imamo zamkove, dvorce, utvrde, goleme kućerde od betona koje vučemo za sobom i životi su nam teeškiiiiiiii…

No, srećom, ne trebamo dovesti bager da mlati te građevine otpadnute svijesti, nego ih “napadamo” dok su od karata načinjene, dok su u stvaranju! “Volim te” odmah gađa tamo, u sjećanje “traume” i prepušta je Božanstvu da je rastavi, demistificira i otpuše u beskraj.

– Neno Lubich

Oglasi

One response

  1. Prelepooo, hvala, hvala.
    To me podseća na jednu priču o dva vuka. Jedan simbolizuje dobro- ljubav, nadu, veru, pozitivizam itd. A drugi zlo- očaj, strah, bes, pesimizam itd.
    Šta će opstati u nama, zavisi od naše svesne odgovornosti, tj. izbora šta ćemo hraniti… Sećanje je program, kao i trauma, koju transformišemo u iskusvo vežemo ju emocijom i verujemo u nju- stvaramo naviku. Ali i ona umire, kada izgovaramo hvala i volim te. Kad? Kako? Bog zna…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s