Da bi zaista bili u stanju prihvatiti i iskreno reći: “neka bude kako treba biti”, potrebno je nešto što će nas podržati u tome, neka sila što će prigrliti našu odluku da se prepustimo i imamo povjerenje.

Kada Volimo, onda se gube sve garancije za bilo što! Sustav se raspada, počinjemo pucati po šavovima razuma i logike, griješimo u svakodnevnim poslovima, ništa više ne drži vodu! Ali ne bunimo se tada, dapače, želimo da to traje, jako nam se sviđa to tiho ljubavno pijanstvo. Kada kažemo “Volim te”, mi ustvari održavamo to stanje gubljenja kontrole nad životom i on nam tada postaje stvaran. Tada je i otpuštanje stvarno – ono sve pretvara u nemar prema normama u koje nam je život postavljen.

Voljeti je tako, sloboda! Jer, kada Volimo, onda je baš u onom zadnjem koraku pred nepoznatim ponorom sve sadržano! Mi ćemo hrabro zakoračiti, ne iz nade da je dole samo pola metra visine i neka divota, nego zato što je baš u tom trenutku divota! Ako nam je Ljubav sada i ovdje, onda je to u svakom atomu, stanicama našim koje s ljubavlju svoje nastajanje dijele. Ljubav je obuzetost i sloboda; oduzetost i kretanje; opčinjenost i svjesnost, ona je sve to! Ali ne prepoznajemo mi te granice, taj apsurd, igre suprotnosti koje kaos Voljenja u život unosi! Nemamo ni vremena za to, to i nije naš posao.

Ono što je nama činiti jest dopustiti da Volimo do krajnjih mogućih granica, a cijela flora i fauna, divni cvjetovi i leptirići će uraditi sve ostalo. Sve će oni to svojim bojama, energijom i finim osjećajem blaženstva sažeti u jedno jednostavno Volim te.

– Neno Lubich