TEŠKO MI JE, ŠTO SAD?

nkolina

Nekad se pojavi situacija koju doživljavamo kao negativnu ili imamo iskustvo sa osobom koja u nama izaziva „teške“ osjećaje ili se javljaju sjećanja za koja se i sami čudimo od kuda nam dolaze – i onda protrnemo. Trebamo shvatiti da su to prilike za čišćenje i da ono od čega bježimo ne odlazi nego nosimo sa sobom. Na nama je da odlučimo što ćemo sada kada su nam se „ukazali“ programi i ako ih ne otpustimo pratit će nas i dalje. To je preuzimanje odgovornosti.

mk

Ako u kinu gledamo film strave znamo da nam ubojica s platna ne može ništa, a ako baš postane gusto možemo ustati i otići. Zašto to isto ne napravimo i sa “problemima”? Ono čemu svjedočimo u životu je ionako projekcija koja se na temelju naših sjećanja i našeg istinskog Ja odvija samo pred našim očima. Premijerno, samo za nas. Svatko je i svoj redatelj i onaj koji vrti projekciju i gledatelj. Nema nikog koga možemo kriviti ako nam se ne sviđa radnja, nemamo koga uvjeravati da nije shvatio poantu… to jednostavno nema smisla jer prebacivanje odgovornosti stvara iluziju – zato kažemo da “nema nikog vani”.

Važno je osvjestiti takve trenutke jer kako je unutra tako će biti vani – ako jedemo kamenje nećemo se osjećati laganima. Ista stvar je i s programima, oni su to kamenje koje nosimo u sebi i zbog njih nailazimo na zidove, a pred njima možemo odlučiti – hoćemo pričati sa svakim zidom i zamoliti ga da se sruši? Ili ćemo sa Hvala Volim te odbaciti kamenje i skočiti pa nastaviti naš put? To je otpuštanje u povjerenju.

Zato je na dnevnoj bazi važno održavati odnos sa božanstvenom energijom. Da li ćemo to postići kroz povezivanje s unutarnjim djetetom, neku drugu meditaciju, ples, čitanje knjige ili nekako drugačije – posve svejedno, to su samo različiti načini koji nas mogu dovesti do Nule. Svako drugo savjetovanje i tehnika isto nisu isključivi. Ali svatko u konačnici mora preuzeti odgovornost za sebe ispod čega treba biti čišćenje programa jer gledanje kroz prljav prozor ne daje pravu sliku. Čak i kad bismo satima sjedili u meditaciji i na kraju dana zavrtjeli onaj isti film, tako bismo ponovo stavili taj kamen na naša leđa i nosili dalje s nama.

U situaciji kada nam je teško volimo da nas netko potapša po ramenu, čak poželimo čuti savjet ili slično iskustvo, ali kad maknemo tepih tamo i dalje stoji smeće koje smo ispod njega pospremili. Treba vremena da zamijenimo obrazac žrtve sa obrascem zahvalnosti i pune odgovornosti. No, jedino sami možemo vidjeti što smo to kreirali za sebe. Zatim možemo dozvoliti da budemo otvoreni za ono što iz toga možemo naučiti i otpustiti sve ono što nam više ne služi.

Sad više nema očajavanja niti bježanja, sada gledamo sa zahvalnošću i postajemo svjesni da ne samo da će sve biti ok nego već sada je sve baš kako treba biti. Kad osjetimo težinu kamenja na svojim ramenima hoćemo ih ponovo gutati? U onoj torbi koju nosimo sa sobom negdje ispod svih programa koje smo tako lijepo pospremili stoji i Ljubav, strpljivo čeka da nam pokaže put. I sa svakim micanjem programa sve smo joj bliže. Zašto bismo bježali od toga?

– Nikolina Tomašković

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s