Dragi moji prošla je godina dana od kada hopsam i što reći, kad bih se bar znala divno izraziti kao Neno Lubich il Dani Ella, ovo bi bio predivan post! HO me spasio, doslovno vratio u život, zaista tek sad vidim da sve do nedavno i nisam bila živa.

Negdje sam pročitala kako u prosjeku čovjek umre u 25 god. a bude pokopan u 75 god., ovo između je samo preživljavanje, i to se i meni događalo. I da pitate nekog tko me pozna neće vam reći da sam se nešto posebno promijenila, jer ja sam uvijek bila i ostala osoba koja je nosila osmijeh na licu, i riječ punu ljubaznosti i šale. Ni život mi se nije promijenio niti obasipao posebnim čudima o kojima ljudi ovdje pišu, bar ne ovim oku vidljivim, imala sam krasnu, sređenu obitelj i osim što se povećala za jednog člana i dalje je ostala takva.

Al znate ono imaš sve al kao da nemaš ništa, sretan si a nisi, trebao bi biti sretan a nisi, a i oni kao sretni trenuci isprepleteni strahom i neopisivom tjeskobom koja je ležala ispod svega kao neki temelj na kojem je izgrađen moj cijeli život. I već sam se lagano počela miriti sa tim da to tako jednostavno mora biti i da ću tako do kraja života, pa ljudi tako žive, imam svoje roditelje kao najbolji primjer.

Ništa nije pomagalo nikakve tehnike, samo sam skakala iz jedne u drugu, nije bilo rezultata, odustajla brzo, i zadnje od čega sam odustala bile su afirmacije, o Bože dragi kao mi to tek nije išlo!! I tako ja u potrazi za nekim afirmacijama naletim na HO, na prvu ono, kakvo je pak ovo čudo, dosta čudna cijela priča, ma bježi, kad bi nešto tako jednostavno djelovalo već bi svi znali za to. Al eto nešto je ipak htjelo da krenem dublje u cijelu stvar i kad sam nahranila intelekt potrebnim informacijama cijela stvar je dobila i više nego pravi smisao, i eto me, izdržala ja godinu dana sa HO! Izdržala je kriva riječ jer konačno po prvi put nisam nešto morala „izdržavati“ nego je u moj život stiglo nešto prirodno, nešto što je objasnilo sve do sada i dalo svrhu svemu, došla je ljubav!

E ljubav, da, sreća, zahvalnost, mir, zadovoljstvo, to su riječi na koje sam naravno kao i svi početnici najčešće čitala i slušala od naših dragih starijih članova i tada mi je to sve zvučalo apstraktno, jer ono ok, sve je to ok, al meni treba novi posao jer će me šef na ovom doslovno dovesti do ludila, ali doslovno, treba mi novac treba mi…, pa tek onda ću ja razmišljati o nekom miru i sreći odnosno kad mi dođe sve ovo što želim doći će naravno i taj mir i sreća. I više su me zanimali postovi u kojima ljudi pišu „konkretne“ stvari a ne tu neki mir i sreću. O kako sam bila u krivu. Toliko mi je to sada smiješno, da se ne mogu prestat smijat sama sebi. E i tu bi mi sada dobro došle jedno dvije, tri Nenine rečenice i sve bi vam bilo savršeno jasno, al ih nema, mogu jedino reći, da posao nisam promijenila, da novac nisam dobila, bar ne onoliko koliko sam ja to zamišljala, istina, krenulo je na bolje pa već nakon dugo vremena nisam u minusu na računu, ali to kako ja danas živim nisam mislila da će ikada biti moguće. I zato su mi pojmovi poput mira, zadovoljstva, čiste zahvalnosti življenja u ovom trenutku i sreće bili apstraktni jer ih zapravo nikada nisam ni doživjela, nisam do sada ni znala što je mir, što je život. I dalje me misli pokušavaju odvući, al svako hvala, hvala, hvala prekida to ludilo i vraća me u trenutak. Manje pričam više promatram što je za mene ravno čudu. Ja kontrol frik puštam stvarima da teku, prepuštam se i otpuštam još jedno čudo! Što da kažem, mom suprugu to i nisu neka čuda jer on tako živi ali meni, a joj!! Samu sebe ne prepoznajem. I to su moja čuda, mir, sreća, zahvalnost, zadovoljstvo, zaista iskreno, ona prava. Konačno mogu uživati u svojoj djeci u svom suprugu.

E sad“ konkretne“ stvari, nije da njih baš nije bilo! Prvo dijete rodila s komplikacijam na vakum, strašno težak porod, nakon toga slijedi jedan pobačaj, kiretaža doslovno dan prije rođendana i onda povratak na posao koji mrzim! Nakon HO ostala trudna riješili se svi medicinski problemi vezani na trudnoću, rodila pravu HO bebu bez ikakvih komplikacija. Puno je ljudi, ne mogu, reći otišlo iz mog života, ali su se nekako udaljili, puno se odnosa riješilo. Suprug dobio novi, bolji posao, pazite on, ne ja, prijateljica nakon dugo vremena konačno ostal trudna i hrpa malih svakodnevnih čuda!

Strašno se veselim seminaru, sad sam konačno spremna za njega, i to iz pravih razloga. Ne zanimaju me raznorazni dodatni alati niti su mi isti potrebni, čisto mi dobro ide samo sa hvala, hvala, hvala! Pijem plavu solarnu vodu i mjenjam čaše sa vodom al to više onako bez ikakvog očekivanja, jer sam tako krenula na početku pa to radim i dalje. I da, jedno od velikih čuda je zbližavanje s mojim unutarnjim dijetetom. Nisam ga vidjela niti mi se obraća, ali ga tješim svakodnevno više puta, ne tražim da čisti za mene ali ga molim da otpušta jer to meni dosta teško ide. I očito mi je počeo vjerovati da ga volim, da ga nikada, neću napustiti, da je savršen, da je čista ljubav i da može sve što poželi. Da će nam Bog dati ono što je za nas savršeno onda kad za to bude pravo vrijeme. Predivno iskustvo. Mislim da bez toga ovako daleko ne bi stigla. A seminaru se veselim radi vas, svih koje ću upoznati, radi vaše energije i ljubavi, radi Karmen i Mabel koje su HO zadržale u mom životu. Sad mi je konačno jasan onaj smireni osmijeh koji Karmen ima u svakoj emisiji, imam ga konačni i ja! A kako sam uz HO, trenutno na porodiljnom, uglavnom u dječjem svijetu, završit ću ovaj predugačak post riječima omiljene pjesme, moje dvogodišnje kćerke Belle. „Nek svud ljubav sja, sve ljude neka spaja, za nju živiš ti, za nju živim ja, nek cijeli svijet za ljubav zna!“

Volim vas! Lijep pozdrav, Ina!

• Ina Štukar Marković