Zašto se javlja otpor na početku hopsanja, odnosno, sve dok ga ne usvojimo kao što smo usvojili svoj dah?

Zato sto smo u snu i preokupirani smo sadržajem sna. Preokupirani smo mislima, događajima, emocijama, toliko da smo potpuno zaboravili da mi nismo te misli, emocije i događaji, nego netko tko je iza njih – svjesnost. Hvala i volim te je meditacija u kojoj se praznimo od misli. Zaustavljamo misli.

Otpor se javlja i zbog straha da neće imati tko da misli i rješava naše“probleme” ako mi hopsamo? A zaboravljamo da smo ih mi svojim razmišljanjem i napravili.
Kad izgovaramo svjesno hvala ti i volim te, mi zaustavljamo misli i osjećaje i stvaramo prostor u kojem pronalazimo sebe. Pravimo prostor u kojem možemo osjetiti sebe i pronaći onoga koji doživljava.

Bez pronalaženja onoga koji doživljava izgubljeni smo u događanjima, a događaji nisu ništa drugo nego san i san nam je postao važniji od snivača.

Što radimo s hvala ti i volim te? Smirujemo svoje misli, jer od kaosa misli ne možemo dobiti ispravne odgovore. Kaos nasih misli i osjećaja i dešavanja stalno pravi jos veci haos. Perpetummobile. I mi smo uvijek uronjeni u taj haos. Svjesnim izgovaranjem hvala ti i volim te mi se odmicemo od kaosa, zaustavljamo misli i emocije i pravimo prostor za brisanje kaosa. Bitno je što češće praviti te odmake od događanja i misli i pojavit će se prostor u kojem se brišu nasa uvjerenja. Tako se ne uplićemo u posao onog koji briše.

I zato nije potrebno (a nije ni na odmet, od volje je) ponavljati čitav slijed- žao mi je, oprosti mi, hvala ti, volim te. Dovoljno je i samo hvala ili samo volim te. Dovoljna je jedna od tih čarobnih rijeci da nas izvede iz kaosa.

Samo ne treba u to ići s namjerom da se briše i da se popravi situacija, jer i to je vjerovanje u san.Treba prepustiti i već će se brisati bez naše namjere.