Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi. Međutim, kad očekujemo neki rezultat, onda smo koncentrirani samo na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo zamislili i to ako je moguće odmah!
Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No, problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa! Znači, ako vas boli glava u tradicionalnoj kineskoj medicini vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, a na zapadu mi tretiramo isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Međutim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista?
Ho’oponopono se bavi s uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura, hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog dijela nas koji je prauzrok svih tih problema.
Hew Len kaže: “Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: “Čuj, bole me leđa, daj sredi mi to!” Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”
Rekao bih da ce cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo.
Inspiracija je individualni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka samo za vas i ona će vam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga riješiti. E sad negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u intervalima tišine, mira i prihvaćanja.
To je kao da stalno gledamo u istu sliku kuće kakvu želimo sagraditi (programi i sjećanja), netko nam ju je dao, i mi počnemo graditi, pa svako malo nešto mijenjamo, jer nam je “došlo” (inspiracija). E sad, hoćemo li mi mijenjati prvotni izgleda kuće ili ćemo insistirati na njoj?
Važno je naučiti jezik inspiracije, njen osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže, jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se nikad ne bi usudio crtati ovakve slike da je robovao očekivanjima. Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama. A ova se zove “Upornost sjećanja”.
-Neno Ljubić
Ho'oponopono Tehnika 
Dragi Neno, hvala na ovom tekstu, na još malo svetla koje unosi i pojašnjava istu temu, ali uvek iz drugog ugla, tako da se slika stalno širi i otvara na drugi način.
Inspiracija je isključivo individualna, kako se da zaključiti iz teksta, a to je i potpuno razumljivo. Da li u tom slučaju, čitanjem i saznavanjem tuđih iskustava pri praktikovanju HO-O, mi svesno ili nesvesno stvaramo nova očekivanja (želje), jer “ako je mogao on/ona to postići , zašto ne bih i ja?” Mnogi problemi su nam zajednički, ili slični, ali uzroci i rešenja su toliko različiti i svakome dolaze “baš samo za njega” . Da li nas i koliko tuđa iskustva mogu odvesti sa samo našeg, isključivo našeg puta , otežati nam da prepoznamo samo našu inspiraciju, jer se u to sve uplelo nešto što nije naše. Ili je sve to tu zato što treba biti, što je deo i našeg puta, onaj prst koji nam pokazuje Mesec, a mi uporno i dalje vidimo samo prst?
Hvala, hvala, hvala!
🙂 ❤ Hvala Dušice. Mislim da nam iskustva drugih ljudi prvenstveno mogu pomoći u smislu dokaza da se nešto može postići, ali ne i nužno za kopiranje njihovog rješenja. Naravno, mi možemo pokušati, pa vidjeti, ali nema garancija da će neka metoda iscjeljivanja raditi i nama na isti način. Tome svjedoče brojni takvi pokušaji koji nisu uspjeli, jednako kao, recimo, držanje dijete. Problem je što u našem nesvjesnom stoji "držač" ili "zadržač" rješenja, odnosno, mi možemo ići na, primjerice, čišćenje čajevima koje je nekog drugog izliječilo, ali ako nam unutarnji dijalog, nepovjerenje i strah vrte da to neće raditi, onda su to kočnice. Ili ako u nama postoji cijela gomila neotpuštenih konflikata iz prošlosti – sve je to nabijena negativna energija i sigurno sputava neko rješenje koje je kod druge osobe odmah proradilo.
Ali naravno, ne znamo što se događa, pa ćemo ipak pokušavati kopirati tuđe metode, jer to je sve put i učenje. Kad pročitamo kako je netko iscijelio rak za tri mjeseca hopsajući, to zvuči jako privlačno, a pogotovo ako i sami imamo neku tešku bolest, pa ćemo neko vrijeme hopsati žešće nego ikad. Ipak, očekivanje koje se tu sada pojavilo je za nas svakako opterećenje pri otpuštanju. A to opet dovodi do odustajanja jer se nije "dogodilo kao i njemu/njoj". Dakle, nije dobro da nam je to jedina motivacija – nečiji nekakav rezultat – nego da to bude neka šira slika! Recimo, Sloboda je za mene puno bolja motivacija od bolesti, premda mi ona možda sad zadaje probleme. Ali kad je motiv tako apstraktan, onda je i ustrajnost jača.
Znaš, to je ono kad imamo milijardu budista, a samo jednog Budu. Dakle, taj jedan Buda je u stvari svima njima motivacija, premda svatko od njih ima osobne poteškoće u životu. Svako učenje u tom smislu ima samo jednog najmoćnijega "lika" da tako kažemo. Primjerice, iako je prošlo dosta godina, još uvijek nema nije jedne osobe koja je recimo izliječila cijelu bolnicu kao Hew Len. Po meni, Božanstvo ili Stvoritelj se koristi s moći kako bi zaintigrirao ljude da preuzmu odgovornost i prihvate/osvijeste svoju veličinu kao bića od te iste moći. Jer nitko ne bi čuo za Hew Lena i Ho'oponopono da nisu preko moći privukli pažnju na sebe, to jest na ho učenje. Ne bi ni on sam nikad krenuo tim putem da joj nije svjedočio!
Meni se čini da su problemi samo površina, to jest, naša interpretacija kojom ih tumačimo je zajednička, pa se tako ima dojam da svi imamo jednake probleme. I to je istina, svi problemi se mogu svesti u par dodirnih točaka za sve ljude na planeti. Međutim, njihovi uzroci su nešto drugo i oni su za svakog ponaosob. A to čistimo! Ne čistimo dakle problem, nego njegove uzroke, a to je najteži dio Ho'oponopona, jer se oni ne vidi. To je zato jer onaj drugi koji je čišćenjem izliječio tumor nama ne može objasniti proces, nego nam može dati samo objavu rezultata. A na to se mi onda zakačimo, ne obazirući se na proceduru koja se u nesvjesnom događala. Želimo rezultat, kao i kod "njega", i to odmah.
Ponavljam, primjer tih ljudi po meni služi samo kao dokaz da je to moguće učiniti, ali ne i garanciju da možemo ponoviti identičan rezultat u istom vremenskom roku. Dakle, "ako je Isus mogao, mogu i ja, jer je on to i sam rekao" – to stoji, možda zaista mogu uskrsnuti neku mrtvu osobu, no pitanje je da li je to moj put! Po meni, ta individualnost u cijeloj priči znači izolirati svoj vlastiti put iz cijele te mase čuda i manifestacije moći (koja ja svakako moguća) i u njoj živjeti svjesno – zapravo izvršiti svoju misiju na zemlji do kraja. Uvijek se to na kraju svodi na povjerenje! A povjerenje je to u Božanstvo, u inspiraciju, u sebe samoga da možemo učiniti preobrazbu ako čistimo i preuzmemo odgovornost. Kad, što, kako – nemam pojma. ❤
“Po meni, ta individualnost u cijeloj priči znači izolirati svoj vlastiti put iz cijele te mase čuda i manifestacije moći (koja ja svakako moguća) i u njoj živjeti svjesno – zapravo izvršiti svoju misiju na zemlji do kraja. ”
Upravo je to način na koji i ja doživljavam i shvatam i HO-O, kao i sve ostale duhovne prakse i puteve. Tačno, ne znamo kada i kako, ali ključ je poverenje.
Hvala Neno!
(Y) ❤ 😀
Excellent! I tekst i komentari. Neno, Dušice ❤ ❤