Ho’oponopono ušao je u moj život prije skoro 3 godine. Nakon mnoštva tehnika dao mi je onaj jedan „klik“ koji je nedostajao. Premda se kaže da je najlakši, činio mi se kao najteži način. Ima li što teže od potpunog prepuštanja Bogu, od predanja svih svojih briga s punim povjerenjem?

Za ego je to doslovno značilo smrt, jer tko sam bez briga, bez svih ti silnih misli koje se vrte 24 sata dnevno, bez programa i kakav će uopće biti moj život ako više nemam kontrolu nad njim… Ipak, odlučila sam testirati priču koja je zaista imala smisla. Itekakvog smisla, jer kao da je povezivala sve ono što sam do sada znala, naučila, istraživala, ali i vjerovala. Konačno je pogođena suština.

Za početak, odabrala sam nešto što ne zahtijeva moju preveliku angažiranost jer mi je još uvijek bilo teško stalno hopsati. Čaše s čišćenjem. Idućih par dana voda je bila prepuna mjehurića. Radoznalo sam gledala promjene u čaši koje se događaju, dok se idućeg jutra nisam probudila s gotovo praznom čašom. Što je ovo? Gdje je nestala sva ta voda? Što se dogodilo?- pitanja su navirala. Negdje sam čula da kada voda „ispari“, da se riješi nešto veliko. Nastavila sam s nagađanjima što se to riješilo i što bi se eventualno moglo riješiti. Tih dana, nećak mi je bio u bolnici i bila sam uvjerena da se radi o njemu. Na pamet ni nije padalo ništa drugo. Nakon par dana, poštar je donio pismo u plavoj kuverti- sudsko rješenje. Spor koji je trajao preko 25 godina. U našu korist.

Sada, kako se dublje upoznajem s ho’oponoponom, ne pada mi na pamet više nagađati. Kaže se da sve tehnike na ovom svijetu postoje jer nam nedostaje ljubavi. Ja bih rekla da postoje jer nam nedostaje povjerenja. U otpuštanju je ključ. Hvala ti i volim te. Život je divan kada se opustimo, prepustimo i vjerujemo.

-Franka Staničić