MOJ MIR ZA MIR U SVIJETU

 

larisa

Prije nekoliko dana trebalo se dogoditi da su mi ljudi jako išli na živce. Poznati i nepoznati. Bez vidljivog razloga.

Neki od njih – samo zato što su se našli na istom mjestu gdje i ja. Drugi – zato što su rekli nešto što mi se nije svidjelo. Treći – jer su učinili nešto što ja ne bih.

Cijela dva dana nisam se pomakla s mjesta. Nisam mogla umaći drugima… ni pomoći sebi.

Bila je to vrlo zanimljiva situacija. Vođenje unutarnje bitke bez pobjednika. Puna dva dana.

Dok sam na van bila najpametnija na svijetu…

I još se trebalo dogoditi da se baš u to vrijeme na televiziji zavrti priča o Vukovaru. Da opet izviri van priča o ratu. Ratovanju. Sukobima. Žrtvama i pobjednicima…

Um se opet pobunio:

Ne sviđa mi se rat. Nasilje bilo koje vrste. Toga ne bi smjelo biti među ljudima!

Ne sviđa mi se vraćanje u prošlost, traženje krivca, upiranje prstom…

I opet postajem najpametnija na svijetu. Upirem prstom u sve koji misle suprotno.

Kako ne razumijete?! U ratu ne postoji strana koja pobjeđuje… u ratu nužno obje strane gube! Nikada više nigdje na svijetu ne bi se smio dogoditi Vukovar… Afganistan… Palestina… Izrael…

Nitko ne bi smio prezirati drugoga zbog nacionalnosti, vjere, boje kože…

Nitko ne bi smio biti „kriv“ samo zbog toga što je drukčiji!

Ajme…

Pa i ja ratujem na isti način… Tek sada to vidim!

Istina, nemam pušku na ramenu… ali zar i ja ne činim upravo to?

Svaki puta kad se svađam. Kad osudim… kad kritiziram…

Svaki puta kad pametujem… Kad u mislima nabrajam (čak i ako ne izgovorim!)

Da. Činim to isto. Upirem prstom. Moraliziram…

Svojim mislima ranjavam ljude. Može se to i bez puške…

I sasvim je isto je da li se svađam ili se durim ili ignoriram.

Zabijam svima nož u srce. Ponajviše sebi.

Vodim unutarnju bitka bez pobjednika.

Ajme…

Ali nije mi ovo došlo da me deprimira. Zaustavi. Ponizi.

Nego da se očisti. Iscijeli. Oslobodi. Otpusti.

Dosta je ere kažnjavanja i drugih i sebe. Voljeti je sasvim dovoljno…

Ne trebam upirati prst u političare. Vlade. Predsjednike. Državnike i vojskovođe.

Puno toga o meni ovisi.

Ni manje – ni više, nego sve!

Za mir u svijetu…

Točno to, i točno tako se trebalo dogoditi.

Sve se moralo dovesti do krajnosti.

Morale su se dogoditi dvije apsurdne stvari, potpuno identične, u kratkom vremenu.

Samo u mojoj glavi (nigdje drugdje).

Zato da duša zbroji dva i dva…

Tko pati kad osuđujem drugoga?

Koga odbacujem kad odbacujem drugoga?

Koga kažnjavam kad upirem prstom?

Mogu li prihvatiti da postoje ljudi koji su drugačiji nego ja? Koji razmišljaju drugačije…

Mogu li prihvatiti – čak i ako se ne slažem? Čak i ako naprave nešto što ja ne bih?

Čak i ako ne razumijem? Čak i ako se ljutim?

Mogu li?

I mogu li biti mirna kad mi netko ide na živce? Kad mi netko smeta. Kad mi govori stvari s kojima se ne slažem. Kad ne razumijem…

Kome dugujem svoj mir?

Drugima… ili sebi?

To ne znači da se trebam družiti s ljudima koji mi se ne sviđaju.

Ne trebam s njima provoditi vrijeme. Ne trebam im biti najbolji prijatelj.

Ali mogu ih voljeti.

Voljenje je unutarnji posao.

Voljenje je lako.

To je ono što mogu učiniti za mir u svijetu.

Ne više od toga.

Ali ni manje…

-Larisa Mravunac

Oglasi

One response

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s