Stručnjaci koji proučavaju ljudske navike kažu da ono što jednom usvojimo kao naviku, i zatim to ponavljamo unedogled, ne možemo izbrisati nego samo mijenjati. U Hooponoponu kažemo da brišemo programe, ali i ovdje se zapravo radi o promjeni. Naš um bi htio da ta promjena bude brisanje programa, no to je jednako pokušaju da ulovimo oblak. Ne možemo mijenjati nešto što nije stvarno. Jedino što možemo mijenjati je naša pažnja.

Kad ne hopsamo naša pažnja je na dobro nam poznatom monitoru gdje se vrte programi. I dok se trudimo mijenjati programe postižemo isti rezultat kao maca koja šapom lovi nacrtane ribice. Koliko god veliki trud bio, ulova nema. Čak i kad hopsamo može se činiti da je naša pažnja dijelom još na monitoru jer je strah od prepuštanja velik kad izostane povjerenje. Dovoljno je sjetiti se da svakog trenutka biramo: strah ili Ljubav? A strah ne biramo jedino kad biramo Ljubav, jednostavnije od toga ne može. E pa, povjerenje je zov ljubavi. I zato se od monitora odlijepljujemo tek kad pažnju usmjerimo na povjerenje.

Koliko često se ponovo lijepimo za monitor i nije toliko važno. To je samo navika čija svrha jest isprogramirano ponavljanje. Važnije je da se za to ne krivimo, ne uspoređujemo i da ne mjerimo koliko nam dobro ide… takve potrebe dolaze iz straha, to su igre uma, nazovite to kako god želite… to nam ne služi. Umjesto da se tresemo od toga možemo im se obratiti: “Draga Sumnja, drago Okrivljavanje, drago Uspoređivanje… znam da ste tu. I smijete biti tu, ali ne možete donositi odluke. Odluke može donositi samo moje srce.” A srce uvijek vuče niti u smjeru povjerenja, ustrajno.

Zato i kažem da nije bitno ako se ponovo lijepimo za monitor. Razliku činimo samo kad prebacujemo pažnju s monitora na beskonačnost. I tu dolazimo do ustrajnosti. A prava promjena se dogodi tek kad shvatimo da ustrajnost nije osuda nego prilika.