lsplati li se hopsanje

Image may contain: one or more people

Jedna osoba koja je tek čula za Hooponopono me pitala da li se uopće isplati raditi na sebi. Pričala sam da je u duhovnom radu važna ustrajnost i ona se, logično, zapitala da li sav trud koji uložimo na prakticiranje tehnike ostaje negdje zabilježen. Odnosno… da li ako u bilo kojem trenutku odustanemo sve što smo odradili padne u vodu?

Čini se da je hopsanje kao stjecanje kondicije u sportu – vježbanjem pomičemo naše granice. Uz ustrajni trening sve vještije prepoznajemo kad pričamo s monitorom, lakše osviještavamo obrasce, sve češće se sjetimo da imamo izbor i onda taj izbor i radimo. No, samo prakticiranje ne zahtjeva nikakve preduvjete jer beskonačna kondicija nam je dostupna uvijek, uz svaki naš udah. I baš u svakom najmanjem fragmentu života donosimo jednu po jednu odluku od kojih su satkane naše beskonačne mogućnosti. Jer život nije nit već tapiserija koju uvijek iznova gradimo.

Stručnjaci koji proučavaju ljudske navike kažu da ono što jednom usvojimo kao naviku, i zatim to ponavljamo unedogled, ne možemo izbrisati nego samo mijenjati. U Hooponoponu kažemo da brišemo programe, ali i ovdje se zapravo radi o promjeni. Naš um bi htio da ta promjena bude brisanje programa, no to je jednako pokušaju da ulovimo oblak. Ne možemo mijenjati nešto što nije stvarno. Jedino što možemo mijenjati je naša pažnja.

Kad ne hopsamo naša pažnja je na dobro nam poznatom monitoru gdje se vrte programi. I dok se trudimo mijenjati programe postižemo isti rezultat kao maca koja šapom lovi nacrtane ribice. Koliko god veliki trud bio, ulova nema. Čak i kad hopsamo može se činiti da je naša pažnja dijelom još na monitoru jer je strah od prepuštanja velik kad izostane povjerenje. Dovoljno je sjetiti se da svakog trenutka biramo: strah ili Ljubav? A strah ne biramo jedino kad biramo Ljubav, jednostavnije od toga ne može. E pa, povjerenje je zov ljubavi. I zato se od monitora odlijepljujemo tek kad pažnju usmjerimo na povjerenje.

Koliko često se ponovo lijepimo za monitor i nije toliko važno. To je samo navika čija svrha jest isprogramirano ponavljanje. Važnije je da se za to ne krivimo, ne uspoređujemo i da ne mjerimo koliko nam dobro ide… takve potrebe dolaze iz straha, to su igre uma, nazovite to kako god želite… to nam ne služi. Umjesto da se tresemo od toga možemo im se obratiti: “Draga Sumnja, drago Okrivljavanje, drago Uspoređivanje… znam da ste tu. I smijete biti tu, ali ne možete donositi odluke. Odluke može donositi samo moje srce.” A srce uvijek vuče niti u smjeru povjerenja, ustrajno.

Zato i kažem da nije bitno ako se ponovo lijepimo za monitor. Razliku činimo samo kad prebacujemo pažnju s monitora na beskonačnost. I tu dolazimo do ustrajnosti. A prava promjena se dogodi tek kad shvatimo da ustrajnost nije osuda nego prilika.

-Nikolina Tomaskovic

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s