Za hopsanje često čujemo da je važno da ga prakticiramo bez očekivanja što može zbuniti jer hopsamo upravo kako bi došlo do neke promjene. I nema ničeg loše u tome da želimo da nam život bude lakši i ljepši. Otpuštanje očekivanja se ne odnosi na to da se odreknemo rezultata već da se odreknemo oblika u kojem će promjena doći. No, prije ikakvih rezultata dolazi možda najveći teret očekivanja, a to su očekivanja koja imamo od samih sebe.

Bez obzira što radimo, dovoljno je raditi onako kako znamo u tom trenutku, a kad ćemo znati bolje onda ćemo raditi bolje. Kad uvijek iznova preispitujemo ono što nam je poznato onda rastemo, a istinski učitelj čak će reći neka obavezno preispitujemo njegove riječi. Prihvatimo li poziv duhovnog rasta, konstantno preispitivanje i obogaćivanje prakse postaje dio puta. To ne znači da trebamo sumnjati na svakom koraku jer postoji razlika između sumnje i preispitivanja. Sumnja razara, dok preispitivanje stvara. Sumnja donosi paranoični drhtaj pred svakim potezom, dok preispitivanje znatiželjno traži novu stepenicu. Iako godi kad nam netko potvrdi da ono što prakticiramo radimo “dobro”, u duhovnom rastu ne postoji profesor koji će nam dati peticu.

Zamislite maltretirano i zanemareno dijete kako čuti u kutu, stisnutih ručica i uplašenog pogleda. I sad mu dođe strašna učiteljica koja mu govori da mora biti najbolji u razredu. Kako će se to dijete osjećati? Hoće li biti motivirano? Baš i ne, jel da? Kad sumnjamo u vlastitu sposobnost i popustimo pred zabludom očekivanja, onda smo mi ta stroga učiteljica. Ako se uz silni pritisak trudimo bildati pozitivnim mislima i veselim osjećajima, onda smo i dalje ta zastrašujuća učiteljica samo što sad mašemo bičem i pri tome se smiješimo. Zato su kod pristupa unutarnjem djetetu suosjećanje i nježnost jako važni.

Duhovni rast u svojoj srži je proces prisjećanja. Ovdje se ne radi o učenju nego o od-učenju pri čemu je naš zadatak oslobađati se od suvišnih uvjerenja koja prikrivaju moć u nama. Srećom, unutarnje dijete nikad ne odustaje. Trebamo mu zahvaljivati na tome tako da mu govorimo: “Znam da si tu. Hvala što si tu. Oprosti što prije nisam znao drugačije, ali sad znam. Volim te.” Budući da je upravo nedostatak ovakve nježnosti doveo do silne patnje, suosjećajna pažnja prema ranjenom dijelu nas treba biti melem za te rane.

Na putu duhovnog rasta očekivanja su popriličan izazov s obzirom da um želi mjeriti što dobivamo s onim što radimo. Možemo reći da je to i onaj naš dio koji želi da uspijemo pa vrijedi to upotrijebiti u našu korist i prisjetiti se da duhovna praksa uz povjerenje zahtjeva i disciplinu. Kad postanemo previše strogi unutarnje dijete će to shvatiti kao napad. Ipak, trebamo biti dovoljno prisebni da vidimo da li uopće primjenjujemo tehniku. Riječ je o opuštenom treningu gdje ravnotežu između ustrajnosti i prepuštanja moramo sami pronaći.

U prakticiranju tehnike trebali bismo imati čvrstinu i lakoću balona koji leprša. Kad primijetimo da su nas očekivanja prenapuhala trebamo popustiti, a opet ne smijemo dozvoliti da se posve ispušemo. Unatoč tome što naš um pokušava materijalizirati uspjeh svega što radimo, sjetimo se da svaki nevidljivi trening počinje i završava povjerenjem:

“Znam da radim najbolje kako znam. I to je dovoljno.”

Nikolina Tomašković