Na seminaru Mabel često spominje knjigu My stroke of insight (Moždani udar: moj put prema spoznaji) od Jill Bolte Taylor. Ona je neuroznanstvenica koja je u svojoj 37. godini života preživjela moždani udar (točnije krvarenje). Knjiga je zanimljiva za „intelektualne“ tipove ljudi kojima Ho`oponopono zvuči kao nevjerojatno priča i ne mogu ga prihvatiti dok nekako ne uvjere um da bi to moglo „držati vodu“, za sve one kojima trebaju dokazi, potvrda znanosti, kako bi se konačno prepustili i otpustili. Zanimljiva je stoga što jedna znanstvenica, koja je godinama reckala ljudske mozgove i tijelo, proučavala neurone i sve sitne veze i vezice u našem mozgu, isključivo kao znanstvenik, sada iznosi činjenice koje potvrđuju da mi nismo ovo tijelo, da mi nismo naše misli, da mi nismo ograničeni, da ništa nije linearno i ne postoji prije i poslije, već samo sada. Ona je svjedočila kako joj se lijeva polutka mozga gasi (naša logična, racionalna, „pametna“, tvrda, stroga, kritička strana mozga), zajedno sa funkcijama kojima je ona upravljala. Zajedno s funkcijama koje su cijeli svijet nastojale postaviti u granice, koje su naše „ja“ nastojale izdvojiti od jedinstva – kako bi kao jedinka funkcioniralo za vrijeme ovozemaljskog života. Kada je ostala prepuštena samo desnoj strani mozga (našoj kreativnoj, intuitivnoj, „Božanskoj“), uronila je u MIR, uronila je u beskrajnu energiju i ljubav, povezanost s cijelim Univerzumom, uronila je u radost u kojoj nije bilo straha, kritika, prigovora, osuđivanja…

No da ne duljim,kako se postepeno oporavljala i kako su se vraćale funkcije lijeve strane mozga primjetila je dijaloge koji se pojavljuju, primjetila je priče koje joj se nastoje „prodati“, shvatila je da je lijeva strana zadužena za nezaustavljivu bujicu misli koje su često preuveličane, dramatične, teške. Shvatila je da može kreirati vlastitu stvarnost, da ona nije te misli i da je potrebno zaustaviti taj tok i vratiti se u sadašnjost, u ovaj trenutak, u pozitivnu vibraciju. Ona ne spominje „hvala ti“ i „volim te“, ali ukoliko pročitate knjigu vidjeti ćete da pričamo o istim stvarima, na malo drugačiji način, ali zaista jako malo drugačiji način… čitajući knjigu (njen posljednji dio posebice), imala sam osjećaj da zapravo slušam neko školsko HO predavanje

Ona kaže: „Ako želim zadržati unutarnji mir, moram biti spremna dosljedno i ustrajno njegovati vrt svojega uma iz trenutka u trenutak i biti spremna donijeti tu odluku tisuću puta dnevno.“

Govorimo o ustrajnosti u čišćenju, govorimo o donošenju odluku sto puta dnevno – svaki put kad primjetimo svoje misli, možemo im se prepustiti ili možemo čistiti… i birati biti sretni i otpustiti, moment by moment… I ja vas molim, činite to. Radite to, živite to. Jer je istina da vam donosi mir.
____________________________________

Treća je ovo godina da slušam preporuku za tu knjigu i tek sam je ove godine pročitala. Jedan od razloga jest to što je krajem prošle godine i moja mama doživjela moždani udar… imala je obilno krvarenje u ventrikulama (komore oko mozga) i prve dane je bilo jako kritično. Zvali smo svakih sat vremena da provjerimo stanje jer se moglo promijeniti u bilo kojem trenu… nismo znali što nas čeka. Rekli su nam da bi „mogla preživjeti jer je mlada“, ali da je prilično kritično. No dobro, nakon što su „kritični dani“ prošli, doktori su i dalje bili dosta oprezni s prognozama i upozoravali nas da se u svakom trenu situacija može pogoršati iako je načelno bila izvan neposredne životne opasnosti. Operirana je i odmah joj se vratio osjet na desnoj strani i govor. Cijelo je vrijeme bila na intenzivnoj njezi. Bila je slaba, izgubljena, nismo znali hoće li se sva krv uspjeti drenirati ili će trebati novu operaciju i postavljanje trajnog drena. Nismo znali kakva će nam se mama vratiti doma – hoće li to biti naša mama ili neka druga osoba, hoće li to biti moja mama ili moje dijete, jer kad smo je posjećivali, bilo je svega, od gubitka kratkotrajnog pamćenja, vraćanja u prošlost, emocionalne promjene u ponašanju itd.

Doktor nam je rekao ovim riječima: „Ne očekujte da će od tuda izaći kao da ništa nije bilo.“

Nakon 20 dana je otpuštena iz bolnice. Odšetala je na svojim nogama do auta… polako, ali sigurno. Doma je većinom spavala, no fizički se polako oporavljala i vraćala joj se snaga, svakim danom sve više. Polako, ali sigurno… postajala je sve bistrija, sve boljeg pamćenja, prestala se gubiti s vremenom i polako se vraćala ona stara mama. Niti dva mjeseca od tog događaja, ona je bila skroz svoja. Niti dva mjeseca! Kao da ništa nije bilo. Dva mjeseca nakon moždanog, preuzela je brigu o kući, o svojim psima, svojem zdravlju, ljekovima, financijama i računima, a neki dan je sjela u novi auto za kojeg je ugovorila kupnju malo prije nego je završila u bolnici (a mi nismo htjeli raskinuti taj dogovor vjerujući u njen oporavak)

A što sam ja radila cijelo to vrijeme? Čistila, čistila, čistila… čaše su bile na sve strane 🙂 Neću lagati da je Ho`oponopono bila jedina tehnika i „sredstvo“ kojem sam pribjegla kako bi se situacija riješila na najbolji mogući način za svih…. Bili su tu rekonektivni tretmani i anđeli, no tek NAKON što je otišla za Rijeku! Što je prevagnulo i u kojem trenutku da je ona sada tu, živa i zdrava, ne znam. Što je najviše pridonijelo tome da kod nje nema nikakvih posljedica nečega što je moglo biti grozno, ne znam.
Ali sigurna sam da je HO bio jedan od puteva koji su joj omogućili da se vrati, baš onakva kakva je i bila… Jer iz najgoreg mogućeg špila karata koji je moja mama izabrala – koji joj je došao kao upozorenje u životu – izvukli smo najbolje moguće karte.

Vjerujem da znate da je kod moždanog udara ključna brza reakcija. Ja sam samo dva mjeseca prije živjela na drugom mjestu, ne s mamom… A na sam dan događaja, nisam trebala biti tamo. Večer prije tog događaja sam se vratila iz Zagreba, a postojala je opcija da u Zagrebu ostanem još par dana kod prijateljice budući da sam za par dana opet morala tamo. Međutim inizistirala sam da se vratim doma tih par dana (zašto, tad nisam znala, ali očito s razlogom) I tako sam ja slučajNO to jutro, taj dan, provela s mamom i bila doma sa njom kada se to dogodilo. Brat je bio na poslu i taj bi dan došao tek kasno navečer. Da nisam bila doma, mama bi bila sama i dok bi je netko vidio i došao doma, ne bi je više bilo na ovom svijetu. Ali nije bila sama. Brzo je stigla hitna, brzo je uspostavljena dijagnoza, na vrijeme se krenulo s terapijama. Iako često svjedočimo sporosti i aljkavosti našeg zdravstva, ovdje je prevagnula suradnja, stručnost i brzina. Doktori iz Pule brzo su se konzultirali s doktorima iz Rijeke, poslali im sve nalaze ekspresno, bili su jako dragi prema nama i objasnili nam što se događa i trpili naše pozive svakih sat vremena. Više njih u Rijeci se konzultiralo oko najbolje opcije za nju i istu je večer, dogovorno, tek par sati od primanja u bolnicu ovdje, prebačena u bolnicu u Rijeku radi bolje dijagnostike i boljeg odjela. Već drugi dan je uspješno operirana i cijelo je vrijeme provela na intenzivnoj njezi, na odjelu koji je namjenjen samo za moždane udare gdje pacijenti imaju potpunu skrb (takvog odjela nema u Puli). Kad je već bilo jasno da će preživjeti, rekli su nam da ne znaju kako će teći oporavak i kada će je otpustiti, da možemo govoriti o tjednima, a možemo i mjesecima. Nakon 20 dana ona je došla doma 🙂 Trebam li više išta reći?

Neke su duše odlučile otići, tu ništa ne možemo uraditi. I ne, nemojte onda reći OVO NE FUNKCIONIRA, ja čistim, a on/a je preminuo. U protekle tri godine oko mene je bilo, uz sve čišćenje, nekoliko smrti. Ali svi su „otišli“ lagano, bez boli, bez patnje, brzo… najbolje kako je moglo biti u toj situaciji za njih i za one koji ostaju iza njih. Ali nekima još nije vrijeme… a ako im nije vrijeme, onda će naše HVALA očistiti sve strahove, paniku, prestravljenost, nemir… onda će naše HVALA ubrzati oporavak, posložiti kockice na najbolji mogući način u danoj situaciji. Onda će naše HVALA očistiti sve emocije koje se pojavljuju u tim trenucima, a koliko ih se izmijeni u samo jednom danu, nemoguće je uopće nabrojati… Neke situacije u životu možda nećemo izbjeći, nešto još možda moramo naučiti (mi ili oni koji su nam dragi). Ali što god se dogodilo, dobiti ćemo divnu priliku za čistiti toliko toga, za oljuštiti toliko slojeva sa sebe…

I zato vas molim, prepustite se i vjerujte, vjerujte i čistite. A ako vam treba malo mentalnog poticaja i uvjerenja jer vam se sve ovo i dalje čini malo ludim, vraćam se na knjigu sa početka ove priče 🙂

T.T.

Razvela sam se prije tri godine nakon čega je moj bivši suprug bivao sve lošije. Alkoholizam ga je uništavao, postao je autodestruktivan, i naposlijetku se ubio, objesio se ovo ljeto. Imamo dvoje djece od 7 i 10 godina. Moji odnosi s njegovom obitelji su bili jako dobri sve do tog trenutka, nakon čega se dogodio strašan zaokret u kojem se ja nisam snašla. Cijela njegova obitelj se počela jako loše ponašati prema meni, mrzili su me, krivili su me za njegovu smrt. Na svjesnoj razini ja sam znala da ja ne mogu skriviti ničiju smrt, sve da sam i bila najgora supruga na svijetu. No što je to moja podsvjest osjećala, zbog čega sam projicirala takvu realnost? Radila sam sve najbolje što sam znala da otpustim, da ne zamjeram, da ne osuđujem, da ne mrzim, da pronađem mir, ali nisam ga pronalazila. Čekala sam dan kad ću moći vidjeti njegovog brata i oca i ostati pritom mirna.
Dan nakon seminara čitala sam knjigu Anite Moorjani i bila sam duboko dirnuta njenim iskustvom. Naročito mi se svidjela ideja da su naši mrtvi tu, da ne ide nitko nikamo, da su s nama uvijek i nikad nas ne ostavljaju. Naravno da sam to čula i prije, tome sam poučavala i svoju djecu, ali ovaj put sam to i osjetila, bilo mi je stvarno, spoznala sam na razini dubljoj od one intelektualne. Osjetila sam jaku tugu i plakala sam. Molila sam Boga (što nije moja uobičajena praksa) da mi pomogne, da me vodi, rekla sam “Bože, u tvoje ruke”, ti znaš najbolje, ja ne znam više ništa. Sjetila sam se Boga u stolcu za ljuljanje kako ga je dr. Hew Len vidio, tužnoga jer nitko s njim ne priča, nitko ga ne traži. Ja sam mu se odlučila povjeriti, izjadati se… Također sam se obraćala svom bivšem suprugu, molila sam ga da nam pomaže, da bude uz nas, pričala sam mu kako mi je teško. S tim vapajima sam zaspala.
Ujutro, prva osoba koju sam srela, u pekari, kupujući kruh, bio je njegov brat. I nisam osjetila ljutnju, ni bijes, ni mržnju, ni samosažaljenje, ni nepravdu, jednostavno sam osjetila sućut, poželjela sam ga utješiti. Niti sat nakon toga, na parkaralištu, ulazeći u auto, točno pred mojim vratima, našla sam olovku. I to olovku s gumicom. I nećete vjerovati…na njoj je pisalo volim te. Prekrasna roza olovka, s rozom gumicom, sa dva srca i riječima volim te! Odmah sam prepoznala alat. Ali nisam prepoznala poruku. Poslijepodne sam se našla s prijateljima s kojima sam pričala o seminaru i svojim iskustvima, o svom problemu i o olovci. Prijateljica je odmah rekla da je to poruka od mog bivšeg supruga. Ideja mi se svidjela, ali nisam bila sigurna u to…sve dok se navečer nisam sjetila da sam se noć prije iskreno molila, da sam se prepustila Bogu. I On mi je poslao odgovor već sljedeće jutro.

lvana M.