U Ho’oponoponu učimo da intelekt nije stvoren da bi znali, već da bi mogli izabrati. To je jedina njegova funkcija. Trebamo otpustiti ili ne otpustiti, biti u pravu ili ne, imati posljednju riječ ili ne. Imamo izbor učiniti to na način na koji bi to intelekt učinio ili na Božji način.

Nažalost, kako smo evoluirali i postali obrazovaniji, sve više i više smo se odvajali od izvora i odlučili kako mi znamo bolje, te kako ćemo sami sve rješavati.

Nekako smo postali zbunjeni. Vjerujemo da bi trebali dopunjavati vlastiti intelekt znanjem, ali intelekt nam je dan da možemo izabrati između razmišljanja, i uplitanja i otpuštanja.

Postali smo toliko uvučeni u vjerovanje da je svrha intelekta spremanje i razumijevanje informacija, da baziramo osjećaj identiteta na toj ideji. Naš intelekt samim time pokušava biti nešto što nije i uvijek nas gura da budemo nešto što nismo namjeravali biti.

Kako bi razbili ovaj ciklus trebamo shvatiti da smo mudri po prirodi, i da naša mudrost ne počiva u našem intelektu. Naša kreativnost također nije naš intelekt. Kreativnost je naše prirodno stanje. Dođe i radi na način koji nije moguće objasniti. U biti, naše ideje i djelovanja dolaze samo iz Inspiracije ili sjećanja.

Bitno je znati da vam Inspiracija može doći jedino kada ste prazni i otvoreni. Ne može doći dok pričate, mislite ili se brinete. Kako bi dosegli svoj maksimalni potencijal, morate ponovno postati djeca, mudra djeca. Morate vjerovati da ste vođeni i zaštićeni i onda kada ne razmišljate i brinete se; i biti otvoreni za sve mogućnosti. Trebate se vratiti svojim korijenima, u vrijeme prije nego ste postali toliko obrazovani da ste zaboravili tko ste zapravo.

Mi smo ti koji kompliciramo vlastito postojanje. Mi smo oni koji mislimo da znamo što je najbolje za nas i radimo liste onoga što, kada i koliko želimo privući, dok u biti ne znamo što je dobro za nas; i na kraju svega; za koga uopće radimo tu listu? Zapravo radimo liste za Stvoritelja, koji nas zna bolje od bilo koga drugoga i zna što i kada želimo. Mi smo u biti jako arogantni.

Anthony De Mello je to pojednostavnio, “ Kada postanete svjesni, postanete mudriji. To je ono što možemo nazvati samoodrastanje. Ako razumijete svoj ponos, on će nestati – a rezultat će biti poniznost. Ako razumijete svoju sreću, nestat će – a rezultat će biti stanje sreće. Ako razumijete svoje strahove, oni će se otopiti – rezultat će biti ljubav. Ako razumijete svoju privrženost, nestat će – posljedica je sloboda.”

 Razmislite malo o prirodi. Pogledajte cvijeće, na primjer. Nema šanse da bi mi ljudi bili u stanju stvoriti takvu ljepotu. Trebamo priznati da postoji Božanska inteligencija. Promislite o vašem tijelu. Ne trebate razmišljati o tome kako disati ili kako učiniti da vam srce radi. Okruženi smo Božanskim čudima.

Vratite se čudima i poštujte svoje djetinjstvo. Koristite intelekt za ono što je namijenjen, umjesto da mu dozvoljavate da vas izluđuje. Jednom kada otvorite svoje srce i prestanete pokušavati kontrolirati stvarnost, predivne stvari će se početi događati oko vas i moći ćete oporaviti vaš smisao za uživanje i slobodu.

Istina će vas osloboditi!

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Naša realnost uključuje sve naše programe, sjećanja, vjerovanja, vezivanja, emocije, i očekivanja. Ovo se nakupljalo tijekom mnogo godina. Bili smo slijepi i gluhi jako puno vremena. Potpuno smo drogirani, tražimo ljubav, odobrenje i poštovanje na krivim mjestima i od krivih ljudi. Tražimo uspjeh, moć i materijalne stvari misleći da će nas to “usrećiti”. Pokušavamo promijeniti ljude jer mislimo da ćemo biti sretni ako se oni promijene. Konstantno dajemo našu snagu misleći da naša sreća ovisi o drugim ljudima i vanjskim okolnostima.

Zaustavite svijet, želim sići! Zar ponekad ne osjetite potrebu da zavrisnete? E pa, sada smo usred pjesme i moramo plesati dok ne dođe do kraja. Možemo promijeniti ples i njegov završetak ako samo otpustimo sve. Moramo prestati dozvoljavati našoj pogrešnoj realnosti da nas kontrolira. Znam da je zastrašujuće otpustiti sve za što smo dosada smatrali da je stvarno. Naš je strah neizbježan kada otpustimo sve ono poznato i suočimo se s nepoznatim.

Prekrasna stvar o procesu kojeg učimo kroz Ho’oponopono jest da se, sve što tražimo, sve za čim teži naša duša, nalazi u tom nepoznatom. Naravno, osjećat ćete strah kada dođe do otpuštanja vama poznate realnosti, ali svejedno to morate učiniti. Znajući to, ako bude voljni upitati za pomoć, pomoć će biti tu za vas. Sve što trebate je upitati, jer imate slobodnu volju. Svemir ne može intervenirati ako vi to ne zatražite. Kada prakticirate Ho’oponopono, ono što u biti činite jest da tražite pomoć. Preuzimate 100% odgovornosti za svoju stvarnost i dajete Bogu dopuštenje da vas uzme za ruku, vodi i štiti. Niste sami. Pitajte i dobit ćete.

Budite voljni promatrati taj strah, znajući da to niste vi. Vi ste iznad toga. Radeći to, taj će se strah odmah istopiti i nestati.
Čim strah nestane, na njegovo mjesto dolazi inspiracija i vodi vas natrag u raj, makar na jednu sekundu! I kada se pojavi sljedeće sjećanje, nedoumica ili strah, samo nastavite otpuštati, trenutak po trenutak. Kada se strah pojavi, učinite mi uslugu: dišite. Prva stvar koju učinimo kada se pojavi strah jest da prestanemo disati, zato će ovaj mali korak biti od velike pomoći pri otpuštanju strahova.

Razmislite o tome, imate mogućnost vidjeti svemir onakvim kakvim ga Bog vidi, bez straha. To je kao da ga vidite po prvi put, kao da ste novorođenče. To je nova šansa da počnete ispočetka. Sreća koju tražite nalazi se iza svakog “hvala” i “volim te”. Nastavite to govoriti svom strahu, nedoumici, mišljenjima i predrasudama prije nego ih otpustite. Budite zahvalni za strah, jer se pojavljuje da vam ponudi još jednu šansu da otpustite. To je dobar alarm, govori vam da je vrijeme da se probudite, da učinite nešto drugačije, ili možda da je vrijeme da se pokrenete, da djelujete. Strah je nešto što mi kreiramo u našim mislima, i naša vjera u njega mu daje snagu.

Čim postanemo svjesni ove istine, strah se jednostavno istopi.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Naravno da može! Kao prvo, depresija je sjećanje; i da, može biti izbrisano. Jeste li znali da možemo postati ovisni o depresiji?

Da, zato što smo toliko navikli na ovo stanje našeg bića i to nam tako dobro ide, da se naprosto čini prirodnim. Također u tome svemu možda dobivamo i nekakvu ‘’naknadu’’: možda na taj način privlačimo pažnju ljudi oko sebe i/ili činimo da se ljudi brinu za nas kada smo u tom stanju.

Jedte li znali da je depresija zapravo jako težak posao?
Naše prirodno stanje jest sreća, tako da zapravo stavljamo svoje tijelo u određeni položaj, naše mišiće lica pomičemo na specifičan način itd. Tako da, samo promijenivši naše držanje ili čak samo sa smješkom, zapravo ne možete biti u depresiji!

Jeste li znali da je depresija često puta samo manjak vode? Čak i ako samo popijete malo više vode, osjećat ćete se mnogo bolje. Vašeće se stanice regenerirati i proširiti. Definitivno Plava Solarna Voda čini čuda pri brisanju ovih sjećanja.

Željela bih vam ispričati kako me jednom jedna naša učenica nazvala poprilično depresivna. Bilo joj je toliko loše da je njen liječnik želio hospitalizirati. Rekli su joj da neće moći doći na seminar koji smo Ihaleakala i ja držali u San Diegu zato što zbog svog stanja neće moći voziti. Pitala sam Ihaleakalu i rekao mi je da joj kažem o alatu koji uključuje čašu vode. Taj je alat Ihaleakali došao putem Inspiracije tijekom konzultacija koje je činio taj tjedan sa ženom koja je prolazila kroz rastavu braka i koja je bila jako depresivna. I da vam ispričam dalje… sljedećeg se dana dovezla u San Diego i pojavila na seminaru sa širokim osmijehom na licu i rekla: ‘’Bile su potrebne 3 čaše i onda sam se osjećala kao nova.” A trebala je biti hospitalizirana u ustanovi za mentalne bolesnike!!!

Ako ovo nije dovoljno da vas uvjeri, pročitajte priču koju je još jedna učenica Ho’oponopona podijelila sa nama.
“Moje ime je Teresa i u svibnju 2005 odjednom sam se osjetila toliko bolesnom da to mogu opisati samo kao živčani slom. Čak ni ne znam mogu li te riječi točno opisati moje stanje. Sve što znam je da su moj muž i nutricionistkinja Jean mislili da sam spremna napustiti planet. Pet dana je moje srce lupalo više od 100 otkucaja u minuti. Nisam mogla spavati, samo koračati po podu. Kada bi pokušala spavati, bila sam toliko prestrašena zato što bi doslovno osjetila kako mi srce staje. Bila sam u konstantnom stanju panike. Moj sin je tada imao 2 godine. Ovo se događalo dok sam živjela na Havajima i moj tadašnji liječnik bio je naturopat. Nisam imala puno sreće sa zapadnjačkom medicinom, ali kad mi moj liječnik više nije mogao pomoći, otišla sam na hitnu pomoć, gdje sam primljena na psihijatrijski odjel.

Doktori su neprestano punili moj organizam antidepresivima, zato što nisu mogli shvatiti što se događa sa mnom. Nikada nisam bila depresivna osoba, niti sam ikada prije uzimala antidepresive. Inzistirali su na tome da sam depresivna i davali mi doze lijekova primjerenije slonu. Od 2005-2008 bila sam hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu četiri puta. Antidepresivi mi nisu pomagali i osjećala sam se sve gore i gore. Željela sam napustiti ovaj planet puno puta jer sam toliko emocionalno patila i osjećala užasnu tjeskobu. Rješenja mog doktora je bilo: dajte joj još lijekova.
Sjećam se da sam, kada sam živjela u Bostonu, pročitala knjigu Kitty Dukakis o tome kako joj nijedan lijek nije pomogao kada je bolovala od depresije, te je otišla u bolnicu u Massachusetts i prošla kroz šok terapiju. Mislila sam da ću jedino tako preživjeti.
Na samom početku 2007. godine gledala sam Rhondu Bryne kako svijetu predstavlja ‘’The Secret’’ putem Oprah Showa i osjetila sam jako veliko uzbuđenje. Nisam osjetila takvo uzbuđenje dugo vremena. Nakon emisije sam se odvezla do knjižare i počela učiti načine na koje mogu vizualizirati i učiniti da se i moji najnevjerojatniji snovi ostvare.
Međutim, nisam nikako mogla manifestirati bolje zdravstveno stanje i patnja se nastavila. Ono što sam uspjela u svom manifestiranju jest da se moja obitelj preseli u San Diego i to je bilo fantastično. Znala sam da postoji nešto iza svega što sam ikada znala i što su me učili u prošlosti, jer je naše preseljenje u San Diego bilo ništa drugo nego čudo.
Počela sam proučavati različite energetske načine ozdravljenja i početkom 2008, došla sam do Vlastitog Identiteta kroz Ho’oponopono. Proučavala sam i pobožno čistila. Depresija je nestala, a ja sam bacila u smeće sve antidepresive o kojima sam bila ovisna. Nisam uzela nijedan lijek od 11.studenog 2008. Osjećam se fantastično i još uvijek čistim svaki dan, čak i danas dok ovo pišem.
Stvaranje Vlastitog Identiteta kroz Ho’oponopono je predivan proces za kojeg mogu samo reći da je savršen, svet i čudesan. Dr. Pappas, ovo pišem vama zbog toga što je djevojka o kojoj pišete stvarna i ako mogu na bilo koji način pomoći i odgovoriti na vaša pitanja, ili pitanja kojeg znatiželjnog pacijenta, biti ću jako sretna.
Srdačno,
Teresa”

Nadam se da će vam ovo pomoći da sljedeći put shvatite koliku ulogu sjećanje o depresiji želi imati u vašem životu. Sada znate da izbor postoji. Možete reći Hvala I Volim te depresiji. Na taj način ćete pustiti to sjećanje i prepustiti ga Bogu koji bolje zna zašto baš depresija. Izaberite pustiti depresiju i sjedite na vozačevo sjedalo!

Voli vas,
Mabel

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Vrlo često na mojim Ho’oponopono seminarima budu jedan ili dva polaznika koji su žrtve zlostavljanja. Uvijek im je jako teško prihvatiti stopostotnu odgovornost i shvatiti da su oni sami privukli to na sebe, posebno ako im se to dogodilo dok su bili djeca. Razumjeti da je gledanje sebe kao žrtve zapravo vlastiti izbor i da ćeš, jednom kada prihvatiš potpunu odgovornost, tek onda to osloboditi iz sebe.

Tijekom jednog od mojih seminara u Rumunjskoj, spomenula sam na satu kako je važno da ne gledamo sami sebe kao žrtve. Rekla sam im da smo mi 100% odgovorni za svaku situaciju i svaku osobu koju privučemo u vlastiti život. Počela sam davati primjere o tome kako biramo roditelje i situacije kroz koje prolazimo. Neki od studenata su bili jako iznenađeni mojim komentarima. Tada je jedan žena podigla ruku i rekla, “Kada je moja kći bila mala ova činjenica mi je bila potvrđena.”
Majka i kći su obje bile na seminaru. Kći je počela dijeliti svoju priču s nama, te je započela govoreći kako su joj sjećanja još uvijek jako jasna. Prije nego je zapravo začeta u majčinoj maternici, sjeća se kako je bila okružena mnoštvom zvijezda i urođeno je znala da je jedna od njih njezina majka. Počela je tražiti među zvijezdama, kada je u jednom trenutku vidjela jednu zvijezdu koja jako svijetli i u tom je trenutku znala da je pronašla svoju majku.

Nakon toga seminara u Rumunjskoj, o toj sam priči pisala u jednom od mojih biltena, i tada sam primila ovaj e-mail od Rosanne iz Argentine:
“Bok!
Pišem zbog toga što sam pročitala bilten, i nisam bila iznenađena djevojčinom pričom, jer sam i sama prošla nešto slično. To je bilo prije sedam godina i tako se jasno sjećam svega. Sjećam se da, kada je moj život započeo, nisam izabrala da budem rođena i rekla sam osobi koja me vodila da bi bilo loše da izaberem baš tu obitelj i da neću uspjeti. Ali, ta mi je osoba rekla da moram to učiniti, da ću uspjeti, i da neću biti sama jer će on biti uz mene. Tada me odveo za ruku do mjesta gdje su se nalazile zvijezde i ostavio me tamo. Od tamo samo počela svoj put kroz zvijezde prema životu. Mislila sam da bi bilo korisno da podijelim s vama ovo iskustvo.
Srdačni pozdravi,
Rosanna”

I zato, ako smo prolazili kroz poteškoće u odnosu s našim roditeljima, teško nam je shvatiti da smo to sami izabrali, da smo zaboravili tko smo mi zaista. Kako uopće možemo razmišljati o biranju takvog iskustva? Pa, nismo to napravili svjesno, ali postojao je dio nas koji je znao bolje.
Jednog dana primila sam e-mail u kojem je pisalo da je ova osoba isto to prošla? Pogodite o kome su pričali, Oprah Winfrey. Obratite pažnju. Pogledajte oko sebe. Mnogi ljudi koji su imali užasna iskustva u životu izabrali su da se više ne promatraju kao žrtve i sada koriste svoje iskustvo kako bi promijenili Svijet.

Smatrate li sebe žrtvom zlostavljanja? Onda je vrijeme da se probudite i nešto promijenite. Vi ste ovdje zbog nečeg VELIKOG. Vi ste VELIKI. Samo se toga ne sjećate. Morali ste proći kroz to, ili da platite dug kojeg se ne sjećate, kako bi se mogli osloboditi, i/ili da pomognete drugima koji su imali isto iskustvo i podsjetite ih da su oni iznad toga.
Došli smo da činimo ispravke, otkrijemo tko smo zaista i da se oslobodimo. Svemir je uvijek savršen i situacije u našim životima su skriveni blagoslovi.

Problem nikad nije problem, problem je način na koji mi reagiramo. Nikada nije do tebe, ni do druge osobe, već do programa koji se odvijaju u našoj podsvijesti. Ovi programi mogu privući savršenu situaciju i dati nam mogućnost da je otpustimo i izbrišemo.

Dopustite mi da podijelim s vama studiju koja je izvršena u kontaktu sa zatvorenicima. U studiji, zatvorenicima su pokazani različiti ljudi, te je traženo od njih da izaberu one koje bi opljačkali, kao i one koje ne bi. Također su upitani po čemu su to odredili. Preneražavajuća činjenica je bila da su svi izabrali one za koje su mislili da se ne bi branili. Vidite, postoji nešto u nama što privlači određene ljude i situacije u naš život, bez da smo toga svjesni.
Ne kažem da trebate slaviti silovanje ili krađu, samo kažem da treba prihvatiti činjenicu da postoji nešto u vama što je privuklo silovatelja ili pljačkaša da vas izabere kao žrtvu. Prepoznajte da su to programi koji uvijek rade i tek kada ih zaustavimo počet ćemo privlačiti drugačije stvari. Važno je da se ne krivimo, već da prihvatimo stopostotnu odgovornost. Tako da možemo zaustaviti te programe koji su privukli tu osobu ili situaciju u naš život.

I, molim vas, uvijek zapamtite, odgovornost i krivnja nisu sinonimi.
I, molim vas, znajte da je s vama sve u redu. Dobro se brinite za sebe i volite sami sebe. I , što je najvažnije, oprostite sebi što ste bili žrtva i oprostite osobi koja vas je učinila žrtvom, tako da bol može nestati.

Kada ne oprostite, samo povrjeđujete sebe,  a ne drugu osobu.
Sada možete otpustiti krivnju, sram i gnjev i iskoristiti svoje iskustvo da promijenite život neke druge žrtve.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Više od 150 ljudi došlo je na Ho’oponopono konferenciju u Zagrebu, u Hrvatskoj. ”Očekivali” smo 100, ali, na naše iznenađenje, došlo ih je 150. Hrvati su tako dobar i velikodušan narod, i hotel nije bio iznimka. Nisu imali problema prilikom smještanja neočekivanih 50 ljudi, te su nam dali dodatnu prostoriju.

Neki su me ljudi pitali zbog čega prisustvovati Ho’oponopono seminarima. Što se radi na seminarima? Pa, ne krivim ih, jer su sve ono što znaju o Ho’oponoponu naučili s interneta, ili im je netko prepričao. Zato su govorili stvari kao, ”Samo treba ponavljati te četiri rečenice! I zato, naravno, ako je to što ja mislim Ho’oponopono, zbog čega moram plaćati i dolaziti na seminar? Ja to već znam!”
Rekla sam da ja ne podučavam te četiri fraze, i da ih niti Dr.Ihaleakala ne podučava, te da te četiri fraze nisu u našem priručniku.

Zar nisu simpatični ti intelekti? Oni misle da znaju. Oni su slatki ali i vrlo opasni!

Mogla bih podijeliti s vama svoj odgovor o pohađanju seminara, ali mislim da je prikladnije i bolje objašnjenje jednog od mojih Ho’oponopono učenika:

”Bok, Mabel. Hvala na tome što si me upitala bih li mogao s tobom i drugim učenicima podijeliti svoje razloge ponovnog dolaska na seminare.
– Ho’oponopono je najlakši način, ali trik je u tome da održavamo ovaj proces 24/7, a to nije jednostavno.
Dolazeći ponovno na seminare znam da moj Unihipili (Unutrašnje dijete), moja podsvijest, ima podršku (i edukaciju) kako bi za mene obavljala čišćenje 24/7. Kada je ”dijete” u potpunosti u tom procesu, Ho’oponopono funkcionira kontinuirano, i svako jutro, kada se ustanem, osjećam se lakši zato što sam čistio cijelu noć.
– Kada dođem na seminar, uvijek naučim nešto novo, ulazim dublje u proces i materijali postaju sve poznatiji mojoj svijesti koja postaje entuzijastičnija u tome da se posveti procesu. Prostorija u kojoj se seminar odvija je kao usisavač za sjećanja. Tu se odradi jako puno posla. Osoba skoro može osjetiti (a neki i stvarno osjete) kako sjećanja izlaze iz njih u zrak. U velikoj grupi mnoštvo sjećanja izlazi na površinu i iščezne. Također, kada jedna osoba konstantno čisti u toj prostoriji, proces se intenzivira za dobrobit svih prisutnih, tako da je osoba sretna kada se nalazi u prostoriji na seminaru s istreniranim učenicima koji kontinuirano čiste, te može biti sigurna kako će još više sjećanja izići i reći ”doviđenja”. Povratak na seminar je usluga i meni ali i novopridošlima.

Peace of I,

Oren White smoke, Oren.”

Kao što Oren jako dobro kaže, ako želite biti u mogućnosti raditi ovo 24 sata dnevno, onda trebate seminar, i alate da vam pomognu, zato što će biti situacija kada nećete moći pustiti, i bit će reakcija i miješanja, i trebat ćete svu pomoć koju možete dobiti.

Također, zato što dolazite, dajete sebi i nama šansu da čistimo s vašom obitelji, rođacima i precima. Devedeset posto naših sjećanja dolazi od naših predaka. Da, nikad nećemo znati kolika je količina sjećanja koju otpustimo tijekom seminara, ali možemo samo zamisliti i biti zahvalni.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

Biti roditelj može biti lakše nego što mislite, definitivno s više nagrada i efektivnosti, ako se samo prisjetite nekoliko istina.
Ho’oponopono, antički način rješavanja problema, uči nas da naša iskustva i sjećanja zaklanjaju ono što mi zaista jesmo, te kako stvoriti onakav život kakav želimo. Kako starimo sa svakim danom koji prođe, dobivamo nove brige, strahove i nesigurnosti, koji kreiraju ograničavajuća vjerovanja koja se baziraju na predrasudama i mišljenjima. U posljednje vrijeme, odvojili smo se od onoga što zaista jesmo, i počeli smo gubiti vezu s prirodom I Božjim svemirom (našim čistim izvorom).

Brige, strahovi, nesigurnosti, predrasude, razmišljanja i vjerovanja, samo su “pogreške” i Ho’oponopono nam može pomoći da ih izbrišemo. Ho’oponopono je kao tipka delete na tipkovnici našeg kompjutera.

Većina problema i poteškoća koje imamo s našom djecom kontrolirani su od strane naših sjećanja. Mnoge od tih problema stvorili su program u našoj banci memorije; oni se počinju igrati i tada se prikažu na našem monitoru, te nas na taj način usmjeravaju na određene reakcije prema našoj djeci. Naše reakcije su zapravo samo odraz naših sjećanja.
Jedan način na koji možemo izbrisati naša sjećanja koja nam uzrokuju problem (pogreške) uz pomoć Ho’oponopona, je govoriti im “hvala” (pritisnuti tipku delete) umjesto da ih zadržavamo (pričamo s monitorom).

Moj učitelj Dr. Ihaleakalá Hew Len, kod kojeg sam učila 12 godina, uvijek kaže da je lakše naučiti stolicu da prakticira Ho’oponopono nego ljude, zato što ljudi razmišljaju (intelekt). Mi uvijek razmišljamo, uspoređujemo i pričamo priče. Uvijek pokušavamo shvatiti!
Uvijek mi je bilo puno lakše djecu naučiti ovaj koncept. Oni ne kompliciraju stvari s nepotrebnom racionalizacijom, i ne osjećaju potrebu da sve razumiju, kao što je osjećamo mi! U biti, djeca koja su na mojim seminarima su meni najveća nagrada. Dobijem toliko iskrenih potvrda od njih zato što su djeca, kao što već znate, puno iskrenija po pitanju osjećaja jer još uvijek nisu došla do sjećanja koja ih kontroliraju.

Kada djeci kažem, “Samo kažite “Hvala” i tada to otpustite,” djeca krenu svojim putem veseli, skakućući I ponavljajući “Hvala”. Kada odraslima kažem da kažu “Hvala” I da puste,” odrasli pitaju, “Kako ću reći hvala? Moram li to zaista I misliti? Moram li to osjećati? Moram li misliti na nešto određeno dok to govorim?” Uvijek pokušavamo razumjeti, ali tu nema ništa što bi se trebalo razumjeti, samo to trebamo učiniti (pritisnuti tipku delete). Slažete li se u tome da djeca ništa ne trebaju analizirati, oni to samo naprave?
Mislite li da su vaša djeca ovdje da bi ih vi učili, da bi im kazali što je pravo i savršeno za njih? U biti, oni su vaši gurui i oni su ovdje da bi učili vas. Oni su ovdje da bi vam dali priliku da izbrišete te programe. Ako ne znate što je dobro za vas, kako ćete znati što je dobro za njih?

Nedavno mi je na jednoj radionici prišla jedna majka i rekla da mi njen sin želi nešto reći. Dječak je imao 8 godina, i rekao je:” Rekao sam mami, ‘Hvala ti što si me dovela.’  Ja ću prakticirati ovo, i tako ću imati manje problema kad narastem.” Tada me majka konzultirala u vezi problema kojeg je imala. Tražila je moj savjet. Zatim sam ja pogledala u dječaka i upitala ga, ”Što bi ti rekao svojoj majci?” A dječak je odgovorio,” Rekao bih joj da se ne brine toliko i da ne shvaća taj problem tako ozbiljno.” Tada sam ja rekla majci, ”Sljedeći put kada budete imali problema, obratite se svom sinu!”

Vaša su djeca došla u vaš život da vam pokažu na čemu trebate raditi. Nemojte se bojati rješavati problem zajedno s njima. Bit ćete iznenađeni njihovom povezanošću s inspiracijom, ali i njihovom mudrošću. Oni zapravo znaju bolje od nas, zato što su čistiji i imaju stvarnije misli i osjećaje. Samo čekaju da mi to shvatimo!
Djeca vas promatraju; ona vas ne slušaju. Ljubav prema sebi i prihvaćanje samoga sebe su kritični za našu dobrobit. Najbolja stvar koju im možemo pokazati jest da volimo sami sebe i da prihvaćamo sami sebe onakvima kakvi zapravo jesmo. To je najbolji dar koji možemo dati svojoj djeci, i on će im pomoći da traže ljubav i prihvaćanje od vanjskog svijeta, kao što smo mi činili.
Ljubav je vjetar pod vašim krilima. Morate voljeti sami sebe, biti sretni i biti primjer. Roditelji puni ljubav stvaraju djecu prepunu ljubavi, a djeca puna ljubavi stvaranju svijet pun ljubavi.

Nakon što sam otkrila ovu istinu (prije sam bila jako skeptična i zatvorena), rekla sam svojim dječacima: “Znate, možete biti sretni sada; ne morate čekati kao ja.” Također sam ih naučila da je u redu da stave sami sebe na prvo mjesto i rade ono što je za njih dobro. Vidite, ja shvaćam da ovo zvuči sebično, ali ono što sam ja otkrila jest da, kada radiš nešto za druge, ili stavljaš druge na prvo mjesto (pa čak i svoju djecu), ako ne funkcionira za tebe, neće funkcionirati ni za tvoju djecu. Kada si ti u redu, tvoja djeca su u redu. Nije obrnuto. Vrijeme žrtvovanja je završilo. Morate se probuditi. Zato što su vaša djeca još sretnija onda kada ste vi sretni. Ne možete im dati ono što vi sami nemate.

Želite li znati kako efektivnije komunicirati s djecom? Sve što trebaju čuti od vas jest: “Volim te, hvala što si dio mog života.” A najbolje vrijeme da im to kažete je dok spavaju, kada vas njihova podsvijest može čuti. Kada to učinite, vaše riječi idu direktno u njihovo srce. Čak i ako vaše dijete više ne živi s vama, pričajte s njim ili s njom kada znate da spavaju! Dobit ćete puno bolje rezultate.
I ako ne osjećate da bi im to mogli reći naglas, možete to onavljati mentalno, svaki put kada mislite na njih ili kada se pomislite umješati ili reagirati. Radi čak i ako škrgućete zubima od bijesa. Zapamtite, vi samo pritišćete tipku delete, tako da to možete raditi i mentalno, I funkcionira čak i ako to ne mislite ili ne osjećate u tom trenutku.

Kada radite ove stvari, možete se jednostavno opustiti, zato što dajete dopuštenje nekom tko ih puno bolje poznaje da se brine o nima. Vi zapravo ne znate zašto su vaša djeca ovdje i što će iskusiti u ovom životu. Cijenite njihovo postojanje, i ono što su vam došli dati, i svi će od toga imati koristi.
Svaki put kada kažete “hvala” ili “volim te” (čak i mentalno, iako to ne osjećate) umjesto reagiranja, pokušaja kontrole i brige, predajete svoje dijete Bogu da im bude vodič i da ih štiti. Zapamtite, Bog ih je stvorio i zna što je savršeno za njih. Vi ne znate.
Djeca su budućnost, i mi možemo promijeniti svijet pomažući našoj djeci da zadrže radost kroz samoprihvaćanje i ljubav prema samome sebi. I, učeći ih da su u redu baš takvi kakvi jesu, da posjeduju jedinstvene talente, i da je u redu biti drugačiji od drugih.
Ja se nadam da će jednog draga ljudska nesreća biti iznimka, a ne pravilo. Duboko u srcu vjerujem da je to moguće, i da s Ho’oponoponom možemo do tamo i doći.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Jedini način da se zaista oslobodimo jest kroz opraštanje koje , uz mnoge druge stvari, otvara vrata napretku.
Opraštanje nam omogućava da zatvorimo jedna vrata kako bi mogli otvoriti druga – veća i bolja. To je kao vraćanje u nulu, a kad smo u nuli sve je moguće. U nuli smo ponovno djeca; fleksibilni i znatiželjni. Bez žaljenja, briga ili očekivanja.

U svojoj pjesmi Waka Waka, Shakira kaže: “Trebamo krenuti od nule kako bi dotaknuli nebo.”
Ako ste budni, ako znate tko ste zapravo, nećete imati problema oprostiti sebi i drugima. Lakše je nego što mislite. Ne trebate učiti to jer smo rođeni s tim znanjem, to je nešto prirodno unutar nas.

Nešto što je meni osobno jako pomoglo jest shvaćanje da ću, ako ne oprostim osobi za koju mislim da to nije zaslužila, povrijediti sebe, a ne tu osobu. I tada dođe trenutak kada moramo početi voljeti sebe dovoljno da odlučimo da si ne želimo više nanositi bol.
Primijetit ćete da je kod gotovo svih antičkih filozofa opraštanje prisutno kao jedno od ključeva preko kojeg možemo dosegnuti mir i sreću za kojima toliko žudimo.

U Ho’oponoponu, antičkoj havajskoj tehnici rješavanja problema koju ja prakticiram i podučavam više od dvanaest godina, ne trebate reći drugoj osobi da mu/joj opraštate. Umjesto toga, radite sa sjećanjima (programima) koji postoje unutar vas, sa mislima koje imate o toj osobi i/ili određenoj situaciji. Opraštanje je kod Ho’oponopona unutrašnji proces jer nema nikoga izvan nas. Ono što vidimo izvan nas su samo ljudi i situacije koje nas okružuju.

Nema nikoga vani tko će napraviti nešto za nas. Sve je u našim sjećanjima, našim programima, i jedino mi to možemo izbrisati. Svakog puta kada se takve situacije pojave, ja im kažem (mentalno kažem sama sebi): “Žao mi je, oprosti zbog onoga što je u meni, a što je stvorilo ovakvu situaciju.” Ja prihvaćam 100% odgovornosti i zbog toga se mogu osloboditi i vratiti se u nulu.
To je jednostavan i iznimno efektivan unutrašnji proces zbog toga što, ono što se izbriše iz nas, briše se i iz drugih,a posebno iz naše obitelji, rođaka i predaka. 90% naših problema dolazi od naših predaka.
Ništa što se događa nije povezano s onim što se događa u ovom trenutku. Sve je u sjećanjima. Ljudi u vašem životu dolaze vam dati još jednu šansu da si oprostite duboko u srcu i da se oslobodite.

Naravno, najvažnija stvar je da si oprostimo. U Ho’oponoponu nikada ne znamo s kakvim sjećanjima imamo posla. Kroz taj posao dajemo dopuštenje dijelu samoga sebe koji savršeno zna što smo mi spremni otpustiti i obrisati – trenutak za trenutkom. Svi imamo ograničene misli poput: “Ja to ne zaslužujem”, Ja nemam dovoljno dobro obrazovanje”, Rođen sam siromašan i takav ću i umrijeti”, misli kojih nismo ni svjesni, a koje nam stvaraju prepreke koje smo si postavili na našem putu. Iako su one na podsvjesnom nivou; one nas kontroliraju i odlučuju umjesto nas čitavo vrijeme.

Bol je neizbježna, ali patnja nije obvezna. Problem je problem sve dok ga mi tako nazivamo. U biti, problem nije problem. Pravi problem leži u tome kako reagiramo na određenu situaciju. Sve su situacije u našem životu blagoslov, iako tako ne izgledaju. Zahvalite se na svakoj od njih. Okrenite im drugi obraz, obraz ljubavi i oslobodite sami sebe.

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Dolazak djece na moje radionice mi je najveća nagrada. Dobijem toliko iskrenih potvrda od njih jer, kao što znate, djeca ne znaju lagati.

Dr. Ihaleakala je uvijek govorio da je lakše naučiti stolicu da prakticira Ho’oponopono nego ljude, zato jer ljudi razmišljaju (intelekt). Mi uvijek razmišljamo, uspoređujemo, i smišljamo priče. Nikada nismo prisutni!
Također se ispostavilo da je puno lakše djecu naučiti da prakticiraju ovu tehniku. Oni ne kompliciraju nepotrebnom racionalizacijom i ne osjećaju potrebu da sve ”razumiju”, kao mi ostali!

Imala sam jako puno prekrasnih iskustva poučavajući djecu Ho’oponopono.
Nedavno mi je na jednoj radionici prišla jedna majka i rekla da mi njen sin želi nešto reći. Dječak je imao 8 godina, i rekao je:” Rekao sam mami, ‘Hvala ti što si me dovela.’ Ja ću prakticirati ovo, i tako ću imati manje problema kad narastem.” Tada me majka konzultirala u vezi problema kojeg je imala. Tražila je moj savjet. Zatim sam ja pogledala u dječaka i upitala ga, ”Što bi ti rekao svojoj majci?” A dječak je odgovorio,” Rekao bih joj da se ne brine toliko i da ne shvaća taj problem tako ozbiljno.” Tada sam ja rekla majci, ”Sljedeći put kada budete imali problema, obratite se svom sinu!”

Sva djeca imaju prekrasne priče za ispričati kada dođu ponovo na seminar. Neka su se djeca u Rumunjskoj vratila sama jer im roditelji nisu mogli doći taj dan. Ta su djeca inzistirala da dođu, iako njihovi roditelji nisu mogli! Tako da su ih roditelji morali dovesti ujutro i doći po njih na kraju seminara.
U Argentini mi je jedna djevojčica prišla tijekom pauze i upitala me: ”Mabel, kako ti znaš tako puno o Ho’oponoponu?” Moj odgovor je glasio: ”Ne znam.”

Puno je lakše raditi s djecom. Kada djeci kažem, ”Samo recite ‘hvala’ i pustite,” djeca krenu svojim putem skakućući i preskakajući, ponavljajući ‘hvala’. Kada odraslima kažem da kažu ”Hvala,” odrasli pitaju, ”Kako ću reći hvala? Moram li to zaista misliti? Moram li to osjetiti?” Uvijek pokušavamo razumjeti, ali tu nema ništa što bi trebalo razumjeti, i djeca to znaju.
Prošle godine, kada sam otišla u Caracas u Venezueli, petogodišnji dječak mi je prišao tijekom jedne od pauza i rekao mi, ”Znaš Mabel, ja imam prijatelja koji uvijek plače zato što uvijek želi ono što ja imam. U životu moraš reći hvala za ono što imaš. Ne možeš tražiti ono što drugi imaju!”

Koja lekcija! Još uvijek mislite da su vaša djeca tu da ih vi učite? Da im kažete što je ispravno i savršeno za njih? U biti, oni su vaši gurui i tu su da bi oni vas nečemu naučili. Oni su ovdje kako bi vam pružili još jednu priliku. Ako ne znate što je za vas dobro, kako ćete znati što je dobro za njih?

Ove godine u Caracasu u Venezueli, jedna je majka rekla da joj se sin predomislio i da ne želi doći na radionicu prvi dan i zato su ga doveli kod mene. Kada sam mu rekla da ne mora biti s nama, već da može sjediti u stražnjem dijelu sobe i igrati se sa svojim igračkama, pristao je ostati. Kasnije je izabrao sjediti u prvom redu i nije se pomakao za vrijeme radionice (oba dana!!). Prvi dan je bila Ho’oponopono radionica, a drugi dan Zero Frequency radionica. Drugi dan smo radili na otkrivanju naših strasti i talenata. On je sudjelovao u svim interaktivnim vježbama, uvijek birajući odrasle kao partnere. Na kraju, kada sam upitala tko želi podijeliti svoje razmišljanje, nekoliko puta je skakao sa stolice želeći nam objasniti na koje će sve načine koristiti alate s radionice kako bi pomogao drugima i promijenio svijet. Bilo je fascinantno!

U Guadalajari u Mexicu je dvoje djece došlo do mene tijekom pauze. Jedno od njih je slikalo sve ono što sam ja govorila. Drugo dijete me je upitalo što će reći prijatelju koji je bio jako tužan i usamljen. Rekla sam mu da svom prijatelju kaže da nikada nije sam, da je Bog uvijek s njim, i upitala ga misli li da će to njegov prijatelj razumjeti i misli li da će mu to pomoći. Odgovorio je, ”Da. Reći ću to svome prijatelju. Razumjet će savršeno.”
Pozvala sam ih da ostanu sa mnom na pozornici, i ostali su. U jednom trenutku, jedna žena je podigla ruku i pitala kako si može pomoći jer je njen muž ubijen ispred njenih očiju i ne može izbaciti tu sliku iz svoje glave. Taj je dječak, bez razmišljanja, i prije nego sam ja uopće stigla išta reći, odgovorio, ”To je tvoja krivica, zato jer sama sebi to dovodiš u misli i ne želiš to pustiti iz sebe!” Ja nisam imala što dodati.

Zapamtite: Razgovarajte sa svojom djecom dok spavaju! Nemojte im govoriti kako će sljedeći dan morati napraviti krevete, raditi kućanske poslove i dobiti dobre ocjene. SAMO im recite, ”Volim te. Hvala što si u mom životu.” Čak i ako vaše dijete više nije s vama, pričajte s njim ako znate da on ili ona spavaju! Postići ćete puno bolje rezultate. I ako im ”morate” nešto reći dok su budni, samo recite,” Volim te. Hvala što si u mom životu.” To je sve što trebaju čuti.
Zatim se samo opustite. Netko tko ih poznaje puno bolje se jako dobro brine za njih. Zapravo ne znate što vaša djeca trebaju proživjeti i/ili iskusiti u ovom životu. Pustite da vam djeca budu učitelji. Cijenite njihovu prisutnost i ono što vam daju, i svi će imati nevjerojatnu dobrobit od toga.

Roditeljstvo bi moglo biti puno lakše nego što mislite i puno efikasnije ako zapamtite samo nekoliko istina. Svaki puta kada kažete ”hvala” ili ”volim te” (mentalno ako to ne osjećate) umjesto da reagirate na način da pokušavate kontrolirati i brinuti se, predat ćete vašu djecu Bogu na brigu da ih vodi i štiti. Zapamtite, Bog je stvorio vašu djecu i zna što je dobro za njih. Vi ne znate. Većina frustracija naše djece proizlazi iz činjenica da mi ”spavamo”. Nemojte im govoriti što da rade. Pazite, slušajte ih. Pustite ih da budu ono što jesu. Podupirite svoju djecu da se prihvate čitajući im “Najlakši Način Odrastanja” prije spavanja. Sretna djeca nikada nikome ne stvaraju probleme.
Kada smo mi dobro, i naša su djeca dobro. Nije obrnuto. Oni čekaju da mi to shvatimo!

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/