Zašto su programi tako stvarni? Čine se tako sigurnim, argumentiranim, čvrstim…
Sjećam se jednog događaja iz školskih dana kada sam bio na selu s majkom. Bila je misa u crkvi i poslije mise jedna žiteljica sela je pričala o tome kako je zmija popila Sunce! Ostao sam zatečen ovome, razrogačio oči i pitao je: “Kako to mislite, zmija popila Sunce?” Ona je zatim prepričavala priču svećenika koji im je govorio o snazi sotone (zmije) da je gotovo popila svo Sunce, ali ju je Bog spriječio, pa smo ipak ostali sa dovoljno Sunca da možemo živjeti. Na ovo sam reagirao s podsmijehom i nevjericom da ova žena u to vjeruje! No, da, ona je u to istinski vjerovala, nije bilo niti mrvicu sumnje!
Kako otpustiti vjerovanje da je zmija popila Sunce? Pokušavao sam joj objasniti da je Sunce svemirsko tijelo, ogromno, strašno vruće, da ne postoji tako velika zmija, a i da postoji, ne bi mogla tamo disati 😀 Međutim, nije pomagalo, jer je ona istinski vjerovala u to, to je bila njena stvarnost, činjenica života, trajna i nepromjenjiva. Činilo mi se, i kada bi je sjeli u svemirski brod i odveli tamo blizu Sunca da ne bi pomoglo, nema šanse! Kako razrijediti vjerovanja, programe, dovesti ih do dezintegracije u maglu osvještenja tih iluzija? Ako bismo doveli svećenika koji bi svakodnevno polako razgrađivao tu priču o Suncu i mijenjao je u nešto drugo – to bi vjerujem, bilo dobro djelomično rješenje! Ali, ipak, potreban je proces, jer ona ne bi vjerovala svećeniku da joj odjednom kaže – nije ti istina, to o Suncu!
Dakle, vjerovanja i programe rješavamo čisteći ih od tamo odakle su i došli, iz izvora. Kada osvijestimo vjerovanje, vratimo se sjećanjem na doba stvaranja tog programa i recimo mu Volim te, Hvala ti, ne trebaš mi više, otpuštam te! Ipak, program će se nastavljati, premda nešto slabijim intenzitetom, ali biti će još prisutan. Trebamo dakle čvrstinu i jasnoću u donošenju odluke da ga se želimo riješiti! Često radim jednu praksu koju držim korisnom u rastvaranju programa; recimo straha od visine: Uđem u meditaciju i pozovem taj strah verbalno, dakle kažem: “Strahu od visine, molim te da razgovaraš sa mnom.” Kada nakon ovoga zastanete malo, oslušnete, sigurno ćete dobiti neku reakciju, odgovor. Pitam tada: “Strahu, zašto si prisutan, kako si nastao?” Ovaj odgovara (ovaj dijalog se stvarno dogodio 😀 ): “Pa nastao sam kada si bio beba, dok si se učio hodati, aktivirao sam se kao obrambeni mehanizam da se ne bi ozlijedio, a kasnije kako si odrastao, moje umijeće obrane je bilo sve sofisticiranije i vještije, tako da si ti zahvaljujući meni, preživio sve do danas!” Kažem: “Bravo strahu, hvala ti velika na toj požrtvovnosti, hvala ti što si mi sačuvao život, volim te! Ali, sada sam odrastao i ne trebam više tvoje usluge, sposoban sam sam voditi računa o opasnostima.” Strah: “Ne, ne, nisi sigurno, znam to, pa vidiš da odrasli neprestano stradavaju od padova, trebam ti ja i te kako!” Insistiram: “Ne, ne trebaš mi, molim te da odstupiš sada, volim te.” Zapanjujuće je kako se ovaj dijalog odvija, odnosno otpor programa straha da ode! Bio dijalog stvaran ili ne, jednako je stvaran kao i program, pa ga možemo smatrati istinitim.Razrijeđivanje straha od visine je jako složen proces i može ga se riješiti samo odustajanjem od njega, odnosno, cijepanjem tvorevine što se nadgradila na naše Svjetlo i poput priljepka čvrsto sisa našu vitalnost i snagu.
Strpljenje i spremnost ka otpuštanju su temelji Slobode i jako je važno da prvo poradimo na njima, da se uhvatimo u koštac s tim energetskim kretnjama koje razdvajaju vjerovanja od naše suštine. I otpuštanje treba otpustiti 😀 Najbolji način učenja kako otpustiti jest ako pronađemo drugi fokus pažnje, onaj prema nečem apstraktnom, nedefiniranom i bez opisa, oblika. Ako odlučimo od danas posvetiti 100% pažnju na Sebe, na traganju za odgovorima što je to Ja, tko je to i kuda ide, onda otvaramo mogućnost gubitka interesa za programe, onemogućavajući im energetsku priljepljenost i iscrpljivanje. Što mislite, kako je moguće da Lame meditiraju u pećinama nekoliko godina, da žive u hramovima godinama bez kontakta sa vanjskim svijetom? Pa čak i zapadnjaci u tome uspijevaju!
Čitam trenutno knjigu “Svećenik koji je prodao svoj Ferrari” i u njoj se zorno prikazuje kako skretanjem pažnje s patnje i samovažnosti k iskrenom traganju za Sobom (Božanstvom) ima zapanjujuću snagu razrješenja mnogih programa, totalnu transformaciju junakova Bića! Vjerujem da je većina od vas čitala “Pet tibetanaca”, koja se bavi istom temom i opisuje transformaciju čovjeka, pognutog starca u nešto posve drugo! Iako će neumitno nastati neki drugi programi, barem su to “friški” kojih je lakše razriješiti, nego one aveti iz djetinjstva, kada smo bili bebe, te kasnije u odrastanju.Nemojmo podcjenjivati, vjerovanje da je zmija popila sunce jednako je poražavajuće za nas, kao i vjerovanje da je ovo što vidimo sve što postoji i jedino moguće!
Odbacimo dakle, fokus na programe, prebacimo ga na apstraktne naznake stvarnosti u nama i posvetimo svoje živote njima. Volim te, Hvala ti je definitivan put ka Sebstvu, način pomoću kojega možemo transformirati programe, sjećanja, strahove, vjerovanja. Pronađimo te priljepke i recimo im da ih više ne trebamo uz zahvalu i odavanje poštovanja, jer volimo ih, zar ne? ♥ 😀
– Neno Lubich
“Prihvatanje spoljašnjeg ujedno je prihvatanje samog sebe.”
Ho'oponopono Tehnika 