Vječno pitanje: što čistimo kad hopsamo?

Ako imamo neki grozan problem i hopsamo punom parom čistimo li mi taj problem ili naše čišćenje “odlazi” na još nešto groznije, čega mi niti nismo svjesni iz svoje skučene perspektive?!Evo što kaže moja inspiracija na tu temu.

Ustvari je vrlo jednostavno. Problem je u našoj krivoj percepciji, a ta je da Bog odabire (našim pristankom) čistiti ono što je najvažnije za cjelinu, a ne samo za nas osobno (znam… nema nikoga osim nas samih, ali malo ćemo to sad opet staviti sa strane).
Mi to sebi pokušavamo zamisliti na način da Bog umjesto da nama pomogne oko npr. financijskih problema, naše čišćenje usmjerava na npr. onečišćeno jezero na jugu Francuske (izmišljam). Jel tako? E pa nije 😀 !!!

Bog ne funkcionira po principu dječjih bajki – zubić vila, uskrsni zec i ostala škvadra.
Pa kad mi kažemo: Bože, tri, četiri SAD!.. I onda Bog počinje nešto čistiti sa svoje liste prioriteta jer sam ja rekla VOLIM TE.

Kad hopsamo djelujemo na sve ISTOVREMENO, bez isključivanja… NA SVE !!!

Kao što sunce ne bira koga će obasjati tako i Bog čisti istovremeno sve, samo što ne može sve odjednom jer bi se raspali, pa skida sloj po sloj… sa svega. Što je sloj deblji, to je problem tvrdokorniji više vremena treba da bi se vidjeli nekakvi konkretni rezultati.

Znači svi smo zaslužili zdravlje! Ali, ako je jedna osoba trenutno zdrava, a druga poprilično bolesna i obadvije hopsaju, jasno je da ova koja je zdrava će biti još zdravija i da će taj pomak biti očigledniji, nego kod osobe koja je jako bolesna – jer njoj treba puno više vremena i čišćenja da bi se zdravlje manifestiralo.

Dakle, nema više nikakvih problema po tom pitanju što čistimo… kad hopsamo mi čistimo sve na svim razinama istovremeno!!! ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Sve je počelo s VOLIM TE !!!

Držim, danas, u ruci, malu sjemenku suncokreta. U toj maloj mrvici utkana je mogućnost nastanka cijele biljke suncokret sa tisuće novih ovakvih malih sjemenki. Sve to iz samo jednog zrna.

Znate li da je i ovaj svemir u kojem boravimo nastao na sličan način, ako je vjerovati znanosti. Prije negoli se desio “veliki prasak”, prije 20 milijardi godina (otprilike) sadržaj budućeg svemira svodio se na jednu zgusnutu točku (doslovno, sjetite se da stvarne materije ima ustvari vrlo,vrlo malo). “Velikim praskom” svemir se “rodio” i od tog trenutka on se širi, raste, buja… valjda u beskonačnost.
Kao što sjemenka suncokreta sadrži sve ono što će narasti iz nje, tako i svemir u svojoj srži sadrži sve ono što se nalazilo u toj početnoj točki.

U ruci držim sjemenku, cijeli jedan mali budući svemir. Ako joj sad kažem VOLIM TE, ona će taj VOLIM TE ponijeti sa sobom, i on će zauvijek ostati u njoj. I ne samo to, ako iz ove male sjemenke izraste biljka suncokret u središtu njenog cvijeta tisuće malih sjemenki će imati u sebi taj isti VOLIM TE.

Ako mene pitate, tako je počelo i sa svemirom. Bog je hopsao s VOLIM TE i ta mala sjemenka svemira, prije nego što se raspršila u beskonačnost, u svoju strukturu je utkala taj božji VOLIM TE. Ta mala točkica se raspršila, u bezbroj još manjih točkica, i tako je od jednog VOLIM TE nastalo bezbroj VOLIM TE.

Dovoljan je samo jedan VOLIM TE da bi nastao cijeli jedan svemir, dovoljan je samo jedan VOLIM TE da iz njega nastane bezbroj VOLIM TE. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

“Svakom mišlju, riječju i djelom svaki pojedinac utječe na svoju okolicu. I taj utjecaj nije ograničen. On se nastavlja u nedogled i dotiče sve razine kreacije. Svaki pojedinac svojom svakom mišlju, riječju i djelom trese čitav svemir.”

Ako bi moj vlastiti život ovisio samo o mojoj vlastitoj kontroli udisaja i izdisaja, ja po cijele dane ne bi mogla ništa drugo raditi, jer bi sva moja pažnja bila usmjerena samo na udisaj i izdisaj. Nema tu zezancije, bez zraka se može oko 3 minute.
Ako bi cijeli moj život ovisio o vodi koju pijem i hranu koju trebam pojesti, morala bi se pobrinuti da moje tijelo na vrijeme dobije i hranu i vodu. U ovom slučaju imam malo više vremena i za neke druge stvari, jer bez vode mogu preživjeti oko 7 dana, a bez hrane oko 40 i više. Istina ima onih koji mogu i bez hrane i bez vode, ali svi još uvijek moramo disati.
Mi svi spadamo u ovaj drugi slučaj: između “borbe” za preživljavanjem imamo i malo slobodnog vremena da svoju pažnju usmjerimo i na nešto drugo.

“Mi smo tamo gdje nas pozornost vodi.”
Nula je polje svih mogućnosti. Kvaliteta naše pozornosti je ustvari ključ materijalizacije iz Nule. Nije to ništa novo, fizičari o tome već odavno pišu i govore(subatomske čestice koje postoje samo onda kad ih promatramo). Znači vrlo je važno na što je usmjerena naša pažnja. Jer pozornost je mehanizam koji stvara prostor/vrijeme događaje u polju svih mogućnosti. Dakle, to znači da ako usmjerimo svoju pozornost na određenu kvalitetu polja, ne dovodimo je samo u našu pozornost i u naš život, nego i u njegov materijalni izraz.

Kad kažemo: HVALA ili VOLIM TE… naša je pozornost na hopsanju. Nije potrebno analizirati riječi, ni definirati, ni procjenjivati ni interpretirati… dovoljno je imati pozornost na toj zamisli i ona će se ugraditi u našu svijest. To će prouzročiti pozitivnu preobrazbu u našoj svijesti i ona će spontano promjeniti našu fiziologiju. Promjena u fiziologiji omogućuje promjene u životnom iskustvu.

“Biti uistinu bogat ili živjeti u obilju, znači biti potpuno bezbrižan u odnosu na sve u životu, uključujući novac. Prava svijest bogatstva je stoga svijest izvora materijalne zbilje.”
Mi ne možemo spoznati to polje na način da o njemu razmišljamo, jer ono je onkraj misli. Pozornost je usmjerena svijest. Svijest, je u ovom slučaju sredstvo kojom upravljamo pozornošću. Mi smo ti koji pozornost usmjeravaju. Po definiciji mi smo čista svijest. Ako usmjerimo svijest pozornošću u polje beskrajnih mogućnosti (Nulu) započeli smo materijalizaciju onoga na što nam je pozornost usmjerena.

Nula je polje svih mogućnosti, ali sama po sebi sadrži određene kvalitete(blaženstvo, sloboda, ljubav, jednostavnost, savršeni red). Uranjanjem, pozornošću u jednu od tih kvaliteta mi ustvari dobivamo i sve ostale…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo jednog mog zanimljivog iskustva koje mi se desilo u meditaciji, a vezano je i za hooponopono.
Kad meditiram (tako je godinama) ništa ne analiziram, jednostavno meditaciju odradim i to je to. “Ne vežem se” za nikakve senzacije koje mi se znaju desiti dok meditiram(vizualne, različita osjetilna stanja…)

Ovaj put je meditacija bila drugačija, ne po sadržaju nego po formi. U jednom trenutku kao da se sve promijenilo, kao da sam progledala i to je ostavilo popriličan dojam na mene. Iskustvo sam “ponijela” sa sobom i izvan meditacije i nekoliko puta sam ga u zadnjih par dana testirala. Rezultat je uvijek isti. Pa sad s tim iskustvom šećem po svijetu 😉

Evo iskustva:
Sadašnji trenutak je uvijek tu i ja mogu biti iste sekunde u njemu (nema puta), ako je moja pažnja usmjerena na ono što se dešava baš sada; ako sam svjesna svog udaha i izdaha, svega onoga što se dešava oko mene (zvukovno, vizualno, osjetilno), ako sam prisutna u tijelu.
Ako počnem razmišljati (programi) istog trenutka gubim svijest o sebi i poistovjećujem se s programom koji je prisutan, toga nisam svjesna dok god se ne vratim u sadašnji trenutak. Tek kad izađem iz programa, svjesna sam da sam bila u njemu. Dok sam u programu mene nema. Živim samo kad sam izvan programa, kad sam svjesna svoje prisutnosti. Ispada vrlo malo.
Kad sam u sadašnjosti mogu misliti, ali se ne gubim u mislima. Mogu i hopsati, bez problema (što za mene znači da hooponopono nije program). Doživljavam razno-razna osjećajna stanja (ugodna i neugodna), ali se njima ne zamaram, tu su i uredu je da su tu. Sve je tako kako je i ne može biti drugačije.
Ako mi misli odlutaju (i ja zajedno sa njima), kao da postanem stopljena sa njima i one me “bacaju” po svojoj volji, programu.

Sadašnji trenutak je iz ove pozicije spas. To je jedini trenutak kad živimo, zato se u globalu tako malo toga sjećamo. Od cijelog dana ostane nam svega par svjesnih trenutaka, sve ostalo je izgubljeno u programima.

Veliki vidioc iz Indije jednom je rekao:
Vi ste tamo gdje vas pozornost vodi, ustvari vi jeste vaša pozornost. Ako je vaša pozornost rascjepkana, vi ste rascjepkani. Ako je vaša pozornost u prošlosti, vi ste u prošlosti. Ako je vaša pozornost u sadašnjem trenutku vi ste u prisutnosti Boga, a Bog
je prisutan u vama. Jednostavno budite svjesni sadašnjosti, onoga što činite. Bog je svuda prisutan, no vi to tek trebate svjesno obuhvatiti svojom pozornošću.
♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ako smo došli na ovaj svijet savršeni, zar to ne znači da je naš proces rasta završen – možda čak nikada nije bio ni potreban? Mi smo došli ovdje kao Nule. Ono što mislimo da trebamo učiniti kako bismo rasli u svjesnosti ili Ljubavi – već je učinjeno – tako da proces zapravo ide unatrag – prema učinjenom!

Svijet nam kaže: “Vi ne znate ništa, vi imate puno toga za naučiti, pojma nemate!”

Zašto nam se čini da nas ne ide u životu, da smo zapeli, ne možemo se izvuči iz kolotečine? Zašto trebamo čistiti, ako smo savršeni? Ako nam je u automobilu savršeno čisto, sve usisano, namazano kremicama, fino miriše, zašto je toliko važno da je i izvana čist, pa ga moramo stalno čistiti? Čini se nismo u stanju percipirati savršenstvo kroz Nutrinu, nego samo iz vani. Naime, društvo će nas stalno podsjećati da nam je auto prljavo i neće nam puno pomoći ako znamo da je u kabini savršeno, jer svijet projicira svoju potrebu vanjskog sjaja na nas kao jedinu stvarnu i koju moramo neprestano čistiti/održavati. Pošto duboko u sjećanju žudimo za slobodom, imamo tada snažnu potrebu dokazati svijetu da je naš automobil savršen i ulažemo zastrašujuću količinu energije u tom neprestanom opisivanju savršenstva. Upravo je tu zakačen lanac one zatvorske kugletine što nam je svezana za noge 🙂

Da li u Ho’oponoponu čistimo automobil ili percepciju automobila? Možda da izvrnemo čarape naopako, unutrašnji dio da bude vani i da obožavamo tu Nutrinu? 🙂 Čini se dobra ideja!

Ako izlažemo Nutrinu vani – savršenstvo koje Jesmo – moći ćemo se transformirati u to savršenstvo u cijelosti na način da ćemo konačno prihvatiti da smo Nula u cijelom svom Biću. Nećemo trebati majstore da nas na to podsjećaju, a mi im baš i ne vjerujemo, jer, vidi kako su blatobran i hauba prljavi – pa zar je to savršeno? 🙂

Ako dajemo vani ono što želimo imati, recimo savršen život, i to činimo kao da ga već imamo – onda ćemo imati priliku iskusiti kako je to biti Izvorom – svijetu davanjem Sebe. Međutim, čini se kao da trebamo otići na audiciju kod Sebe da nas prihvati kao Božanstvo, jer je Sebe redatelj naše stvarnosti ako mu se prepustimo. Ipak, davanjem sebe Sebi otkriti ćemo kako nas itekako ide u životu, kako smo već u Beskonačnosti, a život je beskrajno blaženstvo. Isto ovo otkrivati ćemo i svijetu! No, ovo lijepo zvuči u pričici, ali podignemo li pogled, dočekati će nas taj nesretni blatobran, a vidim sad da je i branik malo taknut na parkingu…prokletstvo…

OK, idemo ispočetka: pogledom prelazim preko branika i haube, a pored blatobrana i ulazim Unutra! Sjedam i promatram. Vrlo brzo vidim, tu je ljepota, tu je raj, Čista Bezuvjetna Ljubav, jako uživam u savršenstvu Nule. Kada sjedim Unutra, ne vidim ništa od prethodnog, samo svijet kroz stakla Nutrine, svijet kojem se dajem i pružam mu ovu ljepotu jer žarko to želim! Ako u tome uspijemo, imaginarnu bajku o Nuli (o kojoj sam već pisao) živjeti za trenutak, barem malo se predati u potpunosti i bezuvjetno – eto savršenog blatobrana! Sve će se promijeniti – jer smo preuzeli odgovornost kroz Nulu, Sebstvo i projicirali takvu percepciju u univerzum.

Ho’oponopono je proces osvještavanja Nule u kojoj smo došli na ovaj svijet. To je kretanje svijesti unatrag – u sjećanje prije sjećanja – u jednostavnost postojanja. Biti Izvorom je ekstremno jednostavno: samo treba sjesti Unutra, u automobil i prepustiti se savršenstvu. Ako nam je problem, ajmo za početak odglumiti to davanje sebe Sebi, pa ću sada kazati:

Evo, uzmite Mene, stavite me u svoje Srce, jer tamo smo Jedno, tamo smo Početak, Nula u beskraju, savršenstvo postojanja. Uzmite ono što ne vidim, ono što ne znam, čega se ne sjećam, jer osjećam da je to cijeli univerzum, Ljubav neizreciva!

Pola posla je učinjeno, preostalo je samo disati i to je to: Sloboda.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Šećem jutros gradom hopsajući (mislim na našu tehniku, a ne na veselo poskakivanje). Prijatelj, više Jagorov nego moj napisao je jednu genijalnu, ali zbilja genijalnu knjigu koja će u jednom trenutku biti objavljena, a zove se Filozofija za dvanestogodišnjake. Knjiga je namijenjena za sve uzraste, a ne samo za dvanestogodišnjake.

I jutros si nešto razmišljam kako je on to odlično napisao i pitam se kako bi se mogla opisati hooponopono tehnika za tu dob. On je svoj djeci približio filozofiju na način da ju je “unio” u svakodnevni život. Iz svega se nešto može naučiti. Tako sam i ja o hooponoponu učila kroz najrazličitije životne situacije. Kako to izgleda znate i sami, čitali ste moje tekstove.
Ali stvarno, kako bi nekome tko ima recimo deset godina objasnila kako stvarno funkcionira hooponopono. Tom problemu se može pristupiti na razne načine, ja ću danas izabrati “šaljivi”….
Znači hopsanje bi bilo kao jedna vrsta čišćenja, vrlo neobična, ali djelotvorna. Kao da ste odlučili očistiti svoj stan i umjesto sredstva za čišćenje koristite hvala ili volim te.

Odlučili ste čistiti dok sve ne počistite. Krećete od onoga što vas najviše smeta, recimo mrlje od hrane na stolu. Ogromna mrlja, kvari opći dojam cijele prostorije. Prilazite stolu i krećete sa čišćenjem. Trljate, ribate i ništa… mrlja je i dalje tamo. Nije vam jasno, zastanete da bi se na sekundu odmorili okrećete glavu prema prozoru i vidite blistavo oprano prozorsko staklo. Što je sad ovo? Zanemarujete viđeno i bacate se dalje na posao… udri po mrlji na stolu. Opet ništa, sjedate na stolicu da se odmorite i uočavate prekrasno složene knjige na polici. Hm… nešto tu ne štima. Napuštate stol i mrlju i krenete tresti prašinu s fotelje. Koliko god tresli, lupali… ništa, prašina je i dalje tu, ali nema je više na podu. Kako to? Jasno je da se nešto čisti, ali ne onako kako ste očekivali. Pokušavate uočiti princip, ali ne ide. U jednom trenutku vam susjeda zvoni na vrata sva uzbuđena, saopćava vam da je napokon našla onaj dokument koji joj se zagubio u stanu, a hitno joj treba.

Ništa vam nije jasno, kako to da se ne čisti ono što bi ste vi voljeli očistiti? Istina, drago vam je da se nešto čisti, ali što sad? Kako da si iz te pozicije uopće organizirate život? Kako možemo bilo što planirati? A želje? Ispada da su želje uzaludne (htjeli smo očistiti prvo baš stol, a ne prozore). E, hooponopono nije obično sredstvo za čišćenje, ono je posebno, moglo bi se reći “mudro”. Nešto poput ulja crnog kumina. Mara Doljak kaže da je ulje kumina toliko odlično da u svakom organizmu liječi baš ono što je tom organizmu potrebno.

I što sad? Možemo li pristati na to da postoji netko tko bolje vidi pregled situacije od nas? Možemo li povjerovati da taj netko nas voli bar onoliko koliko mi mislimo da volimo sebe, a po mogućnosti i više. Možemo li pristati da se stvari u našem životu dešavaju malo po drugačijem rasporedu, a ne onako kako smo navikli i kako bi smo željeli.

Možemo li mi na sve to pristati ili ne? Ako je odgovor “da” onda se nemamo što buniti, sjeli smo u vozilo i vozimo se, ali ne znamo kuda. Ako je odgovor “ne” opet se vozimo, ali u ovom slučaju mi upravljamo vozilom i “mislimo” da znamo kuda “sebe” vozimo 😀 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako smo shvatili našu svrhu, Božanski plan za nas, onda je sve lagano,
lijepo, svrsishodno, smisleno. Svrha je kao kompas koji nas vodi kroz
život. Naravno, svrha ljudskog života ne mora biti jako značajna, ne
mora promijeniti svijet. Zar nije sjajna svrha života da budete najbolji
roditelj svom djetetu i izvedete ga na pravi put? Zar nije dobra svrha
imati svoj vrt i uživati u prirodi?

Les Brown je rekao da svatko ima dva
najvažnija dana u životu: prvi je dan kada smo rođeni, a drugi je kada
smo otkrili zašto smo rođeni. Kako da utvrdimo svoju svrhu u ovom
životu? Intenzivno razmišljam o tome ovih dana, analiziram svoje po-
stupke i odluke koje sam donosila, svoje ranije i sadašnje želje, ponaša-
nje mojih roditelja dok sam bila mala, utjecaj sredine.

Vjerujem da je sve što mi se do sada u životu dogodilo imalo svrhu da
me približi mom konačnom cilju. Možda su neke odluke vodile tom cilju
zaobilaznim putem, ali na kraju se sve životne prekretnice slijevaju u jed-
nu točku. Ako niste sretni i nemate jasnu viziju o tome što radite, i zbog
čega radite, onda je to znak da takve aktivnosti nisu dio vašeg života.
Kada živite za vašu svrhu, ne postoji druga mogućnost nego da budete
sretni. Osjećate sreću u sadašnjosti i imate pozitivna očekivanja za buduć-
nost. To je onaj osjećaj kada je sve u redu, sve ide svojim tokom, a vi
ste zadovoljni.
I ništa ne biste mijenjali. Kada ste u ravnoteži sa svojim višim ciljem, pre-
preke i problemi na putu nestaju sami od sebe, primjećujete čudne
koincidencije, sretne ishode i dobitke koji vam pomažu da dostignete svoj
cilj. Koja je vaša svrha? Ako je niste svjesni, duboko razmislite o tome.
Odvojite vrijeme da mislite na to i da shvatite. Šta biste najviše željeli raditi
u životu? Čime biste se bavili kada biste imali dovoljno novca da ne morate
razmišljati o njemu?

Ups..ima i treći najvažniji dan u životu. Onaj kad u
vaš život uđe Ho’oponopono :))

VOLIM VAS ♥

– Gordana Balić

Jedina svrha ega je da služi višem Sebstvu

Pa, koji je vrag onda krenulo po zlu? Je li to uopće važno? Ako hopsamo, preuzmemo odgovornost za svoj život – “uvrćemo” dualnost k Sebi, da tako kažem, shvatiti ćemo da više Sebstvo i ego čine dvije strane jedne kovanice i zaista – oni mogu biti samo kovanica u cjelini. Da bismo postali Jedan, potrebno je postaviti se iza predatorskog uma, odnosno, prikloniti se prihvaćanju da gramzivo uzimanje i nesebično davanje ne mogu postojati zajedno u svom dijelu kovanice. Kaos i zbunjenost nastaju upravo kada se predatorski um uživi u davanje, što ima za posljedicu još većeg raslojavanja i enciklopediju o psihoterapiji u 27 tomova :).

Nikada nećemo do kraja moći shvatiti što je krenulo po zlu, ako je uopće išta i krenulo! Sada postoji ogromna količina razloga za ovo ili ono, to su planine sjećanja i programa! No, ne trebamo se penjati na te planine. Trebamo samo tu malenu zraku svjetla šanse da prihvatimo cjelovitost novčića – Jedinstva u Sebi.

Hew Len kaže: “Moja jedina svrha je čistiti, ništa drugo!” Ho’oponopono nam može osvijestiti taj tračak svjetla, pružiti jedinstvenu priliku sada da krenemo u Slobodu. Ovo je zaista jedinstvena prilika, ovaj trenutak šanse što nam se otkriva!

Zamislite samo, ovdje u našoj grupi leži ogroman potencijal energetske podrške u ideji služenja Sebi – to je poput prstena kroz koji kruži Ljubav poput elektriciteta i tvori oazu zaljubljenosti u novu vibraciju osviještenosti Sebstva. Zato volimo dolaziti ovdje, jer nam je tu utočište u koje zalazimo po dozu razumijevanja i mira. Ma koliko virtualno bilo, na vibracijskoj razini učinak je jednak, baš kao i u živo. Ako smo voljni služiti Sebi, učiniti ćemo to u svim oblicima komunikacije, bezuvjetno.

Uzmimo ovu spontanost što se ovdje dogodila i živimo ju. Kada ugasimo kompjuter i izađemo u svijet, ponesimo vibraciju odavde sa sobom, taj prsten zaljubljenosti što nas okružuje. Na taj način, virtualnost je zbiljnost, pa što bi drugo moglo i biti?

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Zamislite…
…da ste uronjeni u ovaj svijet na samo tri minute (nešto poput vrećice čaja u šalici vode). Znači prošlosti nemate, a nemate ni budućnosti u ovom svijetu. Imate tri minute sadašnjosti. O ovom svijetu ne znate ništa, tu ste gost. Uostalom, ne mora to ni biti ovaj svijet, može biti i neki drugi.
Dakle iskrcani ste, na tri minute i kad vrijeme prođe vi više nećete biti ovdje. Recimo da ste iskrcani na nekoj livadi. Prvi kontakt vas i mjesta u kojem se nalazite bi bio putem osjetila, doživjeli biste razno razne osjetilne senzacije. Osjetilom vida bi doživjeli različite boje i oblike, dodirom različite teksture i druge osjetilne senzacije… u svakom slučaju nešto biste OSJEĆALI unutar sebe. Što god osjećali, znali biste da se to dešava u vama, a ne vani, jer nije vam niti jasno što je to vani.
Mogli biste zaključiti da kad ste uronjeni u taj prostor da se nešto dešava s vašim osjećajima, odnosno s nečim unutar vas.

Tri minute su prošle i vi više niste tamo gdje ste bili prije jednu sekundu. Sad ste negdje drugdje i osjećate se drugačije.
Ako vas sad opet netko vrati na tri minute na isto mjesto, opet ćete se osjećati kao prvi puta… kao da vas taj osjećaj tamo čeka. Jasno vam je da to nije tako, da je s prostorom sve uredu, ako i nije, vi s tim nema ništa, vi ste samo gost na tri minute. “Silazite” treći put na tri minute, već unaprijed znate što vas čeka, ali ovaj put nosite sa sobom alat… ho’oponopono. Čim ste stigli tu vam se javlja već poznati osjećaj i vi počinjete ga čistiti hopsajući i on u jednom trenutku nestaje.

Jasno vam je da taj osjećaj niste mogli očistiti ako ga nemate u sebi, to znači da vi ustvari ne znate što točno “nosite” sa sobom, ali nakon čišćenja osjećate promjene unutar sebe. Sada i prostor u koji ste uronjeni izgleda vam drugačije.

Dr Len : “Ja sam tu samo da bi čistio”…
Da biste očistili sobu, morate biti u njoj. Zato smo tu. Jer samo dok smo tu mi čistimo ono što je vezano uz prostor koji čistimo. Onog trenutka kad više nemamo što za čistiti, napuštamo očišćeni prostor(prostor unutar nas) i možemo dalje. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Neke fraze i mudrosti smo jednostavno preuzeli od mudrijih od nas, i pitanje je ustvari koliko to stvarno razumijemo i živimo… Kad nešto osvijestim u životu onda je to to, nema zabune, nema dilema, trilema i sličnog. Zato stalno pišem da je vlastito iskustvo najvažnije. Možda ovo u nastavku malo pomogne. Nekada je i malo jako puno.

U svom putopisu po Grčkoj Henry Miller opisuje nešto jako zgodno…
Jednom prilikom dok je sjedio u restoranu, obratio mu se tip koji mu je htio iskamčiti neki novac, pa ga je pokušao šarmirati na razno-razne načine, koristio je sofisticirane oblike obmane, sve kako bi od Millera izvukao pare. Kad je vidio da to neće ići, postao je još naporniji; nudio mu je sve i svašta za sve manje i manje novaca. Na kraju mu je Miller na izlasku iz restorana odbrusio da mu ne da ništa, na što ga je ovaj napokon ostavio na miru.
Nedugo nakon toga na putu do hotela, Millera zaustavlja čovjek koji od njega direktno traži milostinju i Miller zavlači ruku u džep i vadi puno više novaca nego što bi ih bilo tko očekivao i daje ih prosjaku… Dalje Miller piše:

“”Tražite,” reče Gospodin i Spasitelj nas Isus Krist”, i dat će vam se”. Tražite, pazite dobro! Nemojte zahtijevati, niti moliti, niti izmamljivati, ni obmanjivati. Vrlo je jednostavno, pomislih u sebi. Gotovo isuviše jednostavno. Pa ipak, ima li bolji način od toga?”…

Ima li išta gore nego kad osjetite da vas netko hoće prevariti, pa razno raznim trikovima pravi budalu od vas… Ja sam to nekoliko puta doživjela, kada sam pustila u stan ljude koji su došli besplatno prezentirati mi neki proizvod, za koji oni misle da će mi uljepšati ili olakšati život. I onda krene prvo soft pristup; ispituje se teren da se vidi kako ću reagirati, pa ako ne reagiram očekivano, kreće se sa hard opcijom; ako ni na to ne reagiram, stvari se zahuktavaju, okružuje me se na sve moguće načine: plašenjem, ucjenjivanjem, razno-raznim upozorenjima… i tako to traje dok se ne iscrpe sve opcije ili ih ja ne izbacim van iz stana. Ako nešto želim kupiti, obično to i kupim i poštujem da mi se prezentira proizvod na način kako biste ga prezentirali da ga prodajete sami sebi. Ako je za neke stvari utvrđena cijena, onda je besmisleno pokušati iskamčiti manju cijenu, čak iako ste uspjeli niste time ustvari ništa dobili.

Kad sam krenula na TM tečaj, na uvodnom predavanju je bilo postavljeno pitanje: zašto tečaj košta? Učitelj TM-a odgovorio je da se na početku tečaj zbilja nije naplaćivao i da ljudi to jednostavno nisu znali cijeniti. Uopće nisu ozbiljno doživljavali ni tečaj ni tehniku.

To me je podsjetilo na nešto vrlo zanimljivo što se meni desilo. Bila sam jednom kod jedne vrlo posebne osobe koja nije naplaćivala svoje usluge, a onaj tko je htio, mogao je ostaviti koliko želi, ako uopće želi. Meni u tom trenutku nije trebalo ništa, ali bilo je itekako stvari koje su mi bile važne, i nakon što mi je ta vrlo posebna osoba rekla da mi ne treba ništa, ja sam odlučila ostaviti zlatnik koji sam dobila kao poklon kad sam bila mala i koji je imao popriličnu vrijednost.
Znate zašto?
Ne zato jer sam u tom trenutku bila milostiva, niti zato jer sam imala hrpetine zlatnika (taj je bio jedini) nego zato što sam znala da će mi se vratiti onoliko koliko sam spremna dati/primiti. Da bih primila, tim činom sam pokazala koliko mi je to zbilja važno.

Dakle, glavno pitanje je koliko nam je nešto zbilja važno? Ako nam je nešto toliko važno da mislimo da bez toga ne možemo, a ne šteti nikome, nema šanse da to ne dobijemo. To je zbilja tako.

Ako zbilja želimo na tečaj, onda će se okolnosti i novac od nekud stvoriti i cijena tečaja neće igrati nikakvu ulogu.
U životu najviše cijenimo stvari za koje smo se potrudili dobiti ih (na pošten način), ne oštećujući nikoga… To smatramo svojim najvećim uspjesima.
Dakle, novi moment je i pitanje: koliko zbilja nešto želimo? Želja je također energija. Od slabašne energije nema nikakva učinka.

Istina je, ustvari, da nas naš vlastiti um vesla, i da mi mislimo da je problem tamo gdje zapravo nije. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan