Znate, ja sam Ho’o ponopono taksista u gradu Beogradu!!!
Konstantne gužve, loši vozači, a ponajviše je onih bezobraznih a loših!!! E, njih ispsujem kada me ugrožavaju u bezbednoj i mirnoj vožnji najstrašnije!!! Da, “izbace me iz takta” još uvek, međutim ono što jeste važno je da se jako brzo osvestim i nastavim sa HVALA, HVALA, HVALA, i tako se veoma brzo vratim u svoje stanje mira!!!

Sa strankama sam potpuno miran,
Neki dan me čovek pokrade za 60eura, i to sam mu sa mirom i svešću dao, znajući da me je “uradio”!!!
Nije mi baš bilo svejedno, ali sam nastavio da ho’opsam potpuno sa svešću o tome šta se upravo dogodilo!!! (On misli da me je prevario i da sam ispao magarac, a ja sam mu svesno dao novce, pomislio: možda na taj način isplaćujem neke stare karmičke dugove i ostao prilično miran, uz hvala, hvala, hvala!!!)

Bukvalno neki minut kasnije me je pozvao telefonom advokat iz nekog ranijeg udesa koji brani onog što me je udario, i pita me da li hoću da mi direktno krivac uplati ” simbolično” obeštećenje od 170 eura!!!
To nisam ni očekivao, niti znao da je moguće, ali po nekom zakonu o “oportunitetu”, to tako ide!!!

Hvala, hvala, hvala!!!
Toliko brzo univerzum reaguje!!! Nisam ja nikakav specijalan čovek, ja samo imam svest da sam odgovoran za sve što mi se događa, da je to moja podsvest iskreirala i kažem:
HVALA, HVALA, HVALA!!!

Ostalo se događa a ja samo primećujem!!!
Takođe, sada shvatam da neću moći samo u jednom postu da pobrojim svoja iskustva koija sam osvestio!!!

Nastavak sledi…

– Danilo Ilić

Zaključujem iz svojih otprilike godinu i po čišćenja samo sa hvala, hvala, hvala sledeće:

Kroz situacije koje mi se svakodnevno događaju prolazim sa mnogo osmeha, radosti, prepuštanja da “vidim šta će se dogoditi, bez da nešto tražim ili očekujem”!!!

Naravno, svako nekoliko me u mom ho’opsanju poremeti neka situacija ili misao ali se jako brzo i sve brže i svesnije vratim svom: hvala, hvala, hvala!!!

Bože dragi, hvala ti…. HVALA TI
Jako sam sretna osoba…. hvala ti na tome….
Prije 1,5 godina uključila sam se u program Ho tehnike.
Tada mi je bio samo program Ho tehnike, danas je Ho moj način života!

Došla sam u pravom trenutku, u trenutku kada mi se život raspadao po šavovima. Svaki segment moga života raspadao se. Kada sam se uključila u Ho program, nakon nekog vremena moj život je dobio drugačiji smisao… hvala, hvala, hvala… Danas kad se osvrnem ne mogu da ne budem zahvalna, na svemu…

Danas sam sretna osoba s dubokim mirom i sigurnošću u sebe i u svijet u kojem živimo. Uživam u svakom danu koji je ispred mene, a dobila sam i drugačije spoznaje o životu koje mi pomažu u svakodnevnim aktivnostima.
Puno nas brka zadovoljstvo sa srećom. Prvo je emotivno i privremeno, drugo je spiritualno i permanentno.
Svaki dan sam sretna, budim se sretna i navečer idem spavati sretna. Sretna sam i kad kiša pada, a nemam kišobran. I kad mi se dešavaju gluposti u životu, sretna sam jer znam da moja sreća dolazi iz mene, a ova vanjska zadovoljstva ako dođu dođu, ako ne ništa. U biti kad nađes svoj mir i sreću nećeš tražiti okolna usputna zadovoljstva koja su često površna i nepotrebna. U jednoj rečenici – Bit ćemo sretni kad naučimo voljeti sebe i druge oko sebe!

Sretna sam i neizmjerno zahvalna što sam dobila mogućnost i šansu za sretan život za mene i meni najbliže osobe u životu, a naročito za članove moje obitelji…. hvala, hvala, hvala….

Hvala svima….Volim Vas

– Jasna Takač

Što se to promijenilo? Bila sam jedna od onih koja ni u dućan bez auta išla nije… tjelovježba mi je bila samo u mislima i divila sam se ljudima koji u njoj uživaju.. al u praksi kod mene je bila prisutna nekoliko tjedana u kontinuitetu i onda opet “razlozi” za reći NE fizičkoj aktivnosti… i tako godinama u krug… hvala hvala hvala… čišćenje je naravno prisutno… i neprestance se samo pojačavalo.

30.12.2014., došao je dan, predala sam ključeve i auto nakon što sam punih 19 godina imala razne automobile (niti jedan dan bez)… a to jutro pogledam kroz prozor i parkirno mjesto nakon 19 godina prazno… prijatelji, roditelji, svi me pitaju, kako ćeš bez auta? Imaš i maleno dijete… a ja mirno, nikad mirnije pogledam ih  i kažem: sve je u redu, dapače, osjećam beskrajan mir, slobodu i sigurnost s tom odlukom… i sad je vrijeme za to iskustvo…

Već prvo sljedeće jutro ja i moja šestogodišnja curica 40-ak min pješačile do vrtića.. i još 40-ak popodne u povratku.. i da, ni sanjati mogla nisam, kakav je to divan, ispunjujući osjećaj bio… smijale se, čitale/učile brojke i slova na registracijskim tablicama parkiranih automobila, slušale cvrkut ptica, promatrale lišće kako se na stablima njiše, “vježbale”sadašnji trenutak kroz disanje i korake (lijeva noga, desna, lijeva desna) 🙂

Bože, hvala ti na tom iskustvu!!!
A koliko tek bogatog iskustva u danima koji su uslijedili, gdje dnevno 10-tke km propješačim s ruksakom na leđima… od centra grada (i raznih obveza) do frizera, kozmetičara, kava s prijateljicama… i da, osoba koja je uvijek i svugdje bila s autom, sada ide pješke..

Što se to promijenilo? Svjesnost o važnosti i vrijednosti da mogu i SA i BEZ… DUBOKA SPOZNAJA o tome.. to ima veze isključivo samnom j mojim UNUTARNJIM STANJEM!!! Hvala hvala hvala.
To naravno ne znači da ja više neću imati auto, dapače, ono stiže u onaj trenutak koji bude najbolji za mene… bez očekivanja, s povjerenjem… pitala sam sebe, zbog čega nisam mogla imati npr auto na parkingu i odlučiti da pješačim? Ali ne, nije išlo… uvijek sam našla neki razlog zašto sjesti i upaliti auto. Prvenstveno je to bilo VRIJEME, a ni slutila nisam, koliko mi se SADA vrijeme produžilo. Zaista, osjećam OBILJE vremena koji sad imam na raspolaganju. A razlog tome, dragi moji je SADAŠNJI TRENUTAK, BITI OVDJE I SADA!!! 10 godina tragam za njim i sad je stigao!! Koje olakšanje i sloboda (unutarnja)!!!

A kad mi auto treba za neke duže relacije ili u danima kad sam vec propješačila kilometre i kilometre, tu su moji prijatelji, roditelji, brat, bivši suprug, suradnici, susjedi, treneri, mnogi dragi ljudi, koji svi imaju automobile i eto meni prijevoza!! I da, ne smijem zaboraviti da već puna 3 mjeseca treniram (i tijelo,ne samo um) i to 3x tjedno!! Hvala mom osobnom treneru, na podršci, strpljenju i motivaciji koju mi pruža. I k tome vrhunsku zabavu u vrlo zahtjevnim treninzima (sjetite se što sam o tjelovježbi napisala na početku ovog teksta)!!!!

Hvala hvala hvala
Sve, baš sve je moguće kada:
a) prihvatimo odgovornost za sve što nam se događa
b) s hvala i volim te “čistimo”/ brišemo stare programe i dajemo priliku da djelujemo iz Inspiracije
c) bez očekivanja
d) stavimo fokus i zahvalni smo na onome što imamo, a ne na onome što nam nedostaje
e) pronađemo svoj način za podizanje svoje vibracije

Jedino nemoguće jest RIJEČIMA OPISATI što sve slijedi i kakvo životno putovanje kreiramo kada na taj način ŽIVIMO!!!❤️❤️❤️

Hvala hvala hvala

Volim vas

Kristina Bulešić

Dragi svi,
poželjela sam s vama podijeliti jos jedno osobno iskustvo HO….
„Iskustvo ljubavi i vjere…..“…hvala, hvala, hvala

Ho je nesto najbolje, najljepse sto nam se svima moglo dogoditi.
HO je bozanstvena tehnika, koja ne samo sto rijesava situacije, vec nam zbilja donosi MIR.
MIR koji je prije svega najpotrebniji svima nama….hvala, hvala, hvala….
U danasnjem modernom drustvu covjek se utapa u masi ljudi. Covjek zaboravlja tko je. Covjecanstvo ne zna odakle je, ni kamo ide na ovoj zemlji usred svemira.
Bolest, strah od smrti, osjecaj da je ona realno moguca ili da je vec blizu, tjera nas na promisljanje i inventuru naseg zivota. Obicno se kaze da bolest cijelu obitelj potresa, dovodi u krizu, ali je i okuplja te zblizava. Nas je zblizila jos vise! Moja inventura mi je pokazala da ne trebam nista znati, nista pitati, vec preuzeti odgovornost za sve sto mi se dogadja….
Za puno ljudi pa tako i za nas, prvi tren nakon dijagnoze bio je vrlo tezak.Trazimo pomoc, savjete, i zanima nas sve…. Nakon reakcije straha, iste sekunde: Sto je to u meni sto me dovelo do ovog iskustva?… hvala, hvala, hvala…
Medjutim, jedino sto nas treba zanimati je: Vjera…Vjera u Boga, Vjera u Ljubav, Vjera u Cuda….
Hvala, hvala, hvala…

Isto moram napomenuti, da je sasvim normalno da imamo osjecaj straha, ljutnje, stresa, boli…. Svi ti osjecaji su normalni… hvala, hvala, hvala….
Moja obitelj i ja, shvatili smo, ako bolest dozivimo kao gubitak svega sto smo prije imali i izgubili saznanjem o bolesti, javljat ce nam se osjecaj bespomocnosti, straha, tuge. Stoga smo mi bolest vidjeli i dozivjeli kao izazov koji se moze i zeli izdrzati, te smo se osjecali zahvalno.

Da li se moze pricati o zahvalnosti kad se brinete da li ce Vam blizak clan obitelji prezivjeti??? Ooooo, moze, i te kako… Bili smo zahvalni na svakoj informaciji, na svakom pa i najmanjem tracku nade koji smo dobivali… Vjerujte, nije bilo lako, medjutim izasli smo na „cisto, toplo, sunce“… hvala, hvala, hvala….

To mozemo zahvaliti samo Ho’oponopon-u…. hvala, hvala, hvala….. Priznajem, postojala su ocekivanja…. Medjutim, dala sam sve od sebe da ocistim i ta ocekivanja…. Govorila sam sama sebi: Bog zna sto je najbolje za tebe!… Nisam se pitala zasto, kako…. samo sam hopsala… hvala, hvala, hvala, hvala….. Sto je to u meni….. hvala, hvala, hvala…..
Pitala sam se na momenat… Da li mogu ocistiti ovu situaciju? Da, Jasna, mozes…. idemo….. hvala, hvala, hvala
Vjerujem da je sprijeceno nesto vece…

Moj prvi posjet seminaru 11.2014. dao mi je snage, dao mi je vjere da je sve u redu…i je, sve je u najboljem redu… Nismo dobili teret koji ne mozemo podnijeti…. hvala, hvala, hvala….
Stoga dragi moji svi, molim Vas… nikada ne posustajte, ni jednog trena, koliko god da je tesko, koliko god izgledalo bespomocno…. Imajte vjere, snage…. hopsajte na najjace, koristite alate koje smo velikodusno dobili na poklon… hvala, hvala, hvala…. svake sekunde, svake stotinke…hvala, hvala, hvala…..

Ho je moj nacin zivota i zahvalna sam na tome!
Volim Vas dragi hopsici…..

Hvala, hvala, hvala….

– Jasna Takač
P.s.Jedva cekam drugi seminar…..

Evo nešto od prošle godine što će svi vozači shvatiti koliko je dobro. Napominjem da hopsam sada tačno već dve i po godine.

Dakle, ja sam osoba koja ne zna da živi bez auta, stalno vozim i službeno i privatno i auto mi je neophodan. Jednog dana sam napravila neki glupi prekršaj i dobila sam da platim kaznu, nekoliko kaznenih poena i ono najstrašnije zabranu vožnje na tri meseca. To je meni bilo ravno katastrofi. Kod nas to funkcioniše tako da dobiješ poštom obaveštenje od MUPA od kada do kada ti važi ta zabrana.
Ja sam čekala obaveštenje hopsajući naravno. Onda sam u svom umu počela da smišljam kada bi mi najviše odgovaralo, leti ne jer je jako toplo, zimi ne jer je jako zima, u proleće nikako tad mi najviše treba auto a na jesen tek ne, tada imam najviše posla.
Svašta sam onda smišljala da bi volela da se desi, da zastari, da cu voziti i pod zabranom, što je jako rizično i td i td.

A onda se desilo nešto što samo hopsanjem može da se desi, nešto što ja sama nisam mogla ni da smislim kao rešenje. Dana 21.04. dobijam koverat, hvala hvala, otvaram ga hvala hvala i na obaveštenju stoji da moja zabrana ističe 20.04.!

Dakle ja sam dobila obaveštenje TAČNO dan nakon isteka moje kazne, znači ja sam vozila tri meseca opušteno, čak sam i u Beč išla u tom periodu, a da nisam znala da moja kazna traje, i odradila sam celu zabranu, a da nijedan dan nisam bila bez auta. Hvala hvala hvala.

Mislim da će svi koji puno voze shvatiti koliko je ovo čudo i naravno nisam nikada čula da se nekom isto desilo da dobije obavestenje tačno dan nakon isteka kazne. HVALA HVALA HVALA

– Lela, Novi Sad

Ho’oponopono je svetlost u mom zivotu, otkako hopsam sve prihvatam sa mirom u srcu i znam da je sve uvek za moje dobro,bas sve sto se desava.

Posle seminara desavaju se cudne stvari koje se resavaju same po sebi, a iz mulja moje podsvesti nikao je predivan cvet,moje unutrasnje dete koje se igra i cisti,koje mi pomaze da sve stvari prihvatim sa mirom u srcu i da se sve desava po Bozanskom promislu.

Volim te ho’oponopono, hvala, hvala. Nezamislivo je kakva se cuda desavaju kad otpustite i prihvatite Bozanstvo sa hvala, volim te…

– Angelina Malivojević

Moj drugi seminar. Isti? Nikako. Doživljaj je apsolutno drukčiji. Sigurna sam da puno ljudi zna priču o mojoj obitelji, i bila je emisija.
Već gotovo dvije godine pokušavam nešto smisleno napisati, ali uvijek si mislim ma neću ja to moći dobro napisati. Nisam ja neki spisatelj. Mama je pisala malo, ja isto tako nešto nepovezano. Sad imam neopisivu želju napisati nešto. Možda će sad biti smislenije.

Hmm, ovako je početak bio. Zapravo sam krenula hopsati kao početnik iz neznanja hopsala zbog razočaranja u ljubavi, onda posla, i na kraju se seka razboljela.
Ne znam da li je potrebno pisati čitavu priču, većina toga je rečeno u emisiji “Voljeti i izliječiti bolest”.

Moj današnji stav o Ho’oponoponou je dijametralno različit nego u početku. Puno toga imam za otpustiti, sad tek shvaćam koliko malo znam. Koliko sam mala i ali opet značajna jedinka na ovom malom svijetu u velikom svemiru.
Od početka na ovamo, seka je ozdravila , posao je krenuo. Ljubav još stoji kao i na početku, ali ne zamaram se više s tim, otpuštam. Bit će što bude. Zahvaljujem se na svim čudima života koja su me snašla u ove kratke dvije i nešto više godine.

Opet seminar, da se vratim na to. Teško je riječima opisati duhovno-emotivni događaj. Prvi dan mi je bio “težak”, emotivno jako nabijen, baš sam osjetila u sebi neke krucijalne promjene. Povezivanje s unutarnjim djetetom mi je ove godine bio toliko jak, neopisivo.

Drugi dan, iako prepun stresa zbog događaja s bratom, i iako je na kraju sve završeno sa najboljim mogućim rezultatom, valjda i sam bila potrešena i s tim koliko sreće imamo. Zahvaljivati se ali baš na svakom udahu i izdahu.
I treba spomenuti sve te divne ljude tamo, neki su ostavili toliko dubok trag u mom biću, i hvala vam svima.
Teško da slijedeće godine neću doći, a možda ovaj put u četvero, umjesto u dvoje 🙂

– Martina Marković