PRIČA DRUGA
Kad je na seminaru drugi dan postavljeno pitanje: “Što bi u životu radili, a da vam se ne plati?”, moj odgovor je bio: skladanje pjesama za djecu, klape… uglavnom, skladanje.
SlučajNO sretnem prijatelja iz djetinjstva. Profesor je glazbene kulture kao i ja. I… servira mi MOJU ideju! I kaže: “Slušaj, stara, iza nove godine krećemo u realizaciju, nema više čekanja!”
Ne radi se o skladanju, ali s glazbom ima veze. Knjiga na vidiku! Naša knjiga! ♥ ♥ ♥
– Žana Sunara
PRIČA PRVA (od 2.12. do 10.12.2012)
Nedjelja popodne, na seminaru sam. Torba mi je na podu. U neko doba osjetim da mobitel vibrira, ali ne reagiram. Drugi put. Treći put. Rukom krenem prema torbi, izvučem mobitel i vidim 7 propuštenih poziva i poruka. Naravno, svih sedam poziva od Zakonitog. Otvaram poruku: “Marinu je loše. Hitno se javi!”
Proljev, povraćanje i užasna glavobolja. S njim je na putu od dežurne ambulante prema bolnici. Nakon sat vremena, opet poziv: “Nisu ništa otkrili. Gledali mu i fundus oka. Ništa. Dao sam mu ibuprofen. Sad spava.” Seminar još traje. Seminar završava. Večera. Krećemo prema vlaku. I hopsam li ga hopsam.
Nakon cjelonoćnog truckanja, stignem kući zgužvana i mrtva umorna. Marin spava s velikom temperaturom. Budim obojicu, oblačimo se i pravac u pedijatra. Dr. nas hitno šalje u bolnicu. U bolničkom hodniku kaos. Bolesna djeca, policija, hitni slučaj, spašavaju život petnaestogodišnjakinji. Četiri liječnika i tri medicinske sestre. Ne stižu sve. Moje hvala, hvala, hvala pokriva tu buku u bolničkom hodniku sve dok na hodnik nije izašla sestra sa tri bočice sirupa protiv bolova i temperature. Dijeli bolesnoj djeci da se umire, dok spašavaju tinejđericu. Marinova glavobolja ne prestaje. Plače. Ustvari, urla od bolova. Sirup malo ublažava stvar. Konačno dolazimo na red. Tri liječnika oko njega. I nakon pregleda, sva tri zaključuju: hitno na odjel, dijagnoza – meningitis. Odlazimo na odjel.
Dolazi liječnica. Četvrta po redu. Opet pregled i zaključuje kako se lumbalna punkcija mora napraviti odmah. Hvala, hvala, hvala, hvala, a pri tom mi se noge tresu. Liječnica me gleda, vrati se do mog sina i kaže: “Ajde , zlato, pokaži mi još samo ovo: sjedni i dodirni desnom petom lijevo koljeno.” Moj junak hrabro odradi i tu vježbicu. Ona me pogleda i kaže: “Odgađamo punkciju za ujutro.” Odlazimo prema sobi, kroz hodnik dolazi i peti liječnik. Peti po redu taj dan. Hvala, hvala, hvala, hvala… opet isti pregled, opet junačina sve ponavlja vidno iscrpljen i umoran. Dr. No 5 kaže ovako: ” Ne mogu vam reć da sam stoposto siguran, ali ja mislim da tu ni m od menigitisa NEMA! Neka prespava ovu noć pa ćemo vidjet ujutro. “
Zaspala sam ko top. Otkako sam otvorila oči slijedeće jutro, uhvatih se kako hvala, hvala, hvala, ne izlazi iz glave. Stižem u bolnicu u 6.30. Moje zlato još spava. Glavobolja se umirila. Sirup protiv bolova je dobio prije sedam sati. Dolazi sestra oko 8.00 sati i kaže da ne smije ništa jesti i piti dok ne završi konzilij. Dakle, znamo šta se čeka. Hvala, hvala, hvala…….
8.50. ulijeće sestra i kaže:”Marine, sve smaži sa te tacne i popij sve sokiće koje imaš i svu vodu iz bolničkog vodovoda!!!” OOOOOOOOOOOOOOOOO, YEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEESSSSSSSSSSSSSSS!!!!!
Dijagnoza je upala gornjih dišnih puteva. Sedam dana primanje antibiotika intravenozno. Dok je tri dana bio u bolnici , davali su mu preko braunile. Kad je pušten kući, dolazili smo svaki dan na “bockanja”. Tako to moj junačina zove. A bockanja…. Pri svakom ubodu, vene pucaju al on to hrabro podnosi “jer je dobro za zdravlje”. U subotu krenemo opet na bockanje i kaže on meni: “A šta misliš, oće li me opet sedan puta bockat?” “Mislim da danas neće.” Gleda on mene i kaže.” Hvala, mama!” Moj petogodišnjak. “Zašto hvala?”, pitam ja. “Pa zato šta me hrabriš. Ali san ti ja već dobija diplomu za hrabrost nekidan. I reka san onoj teti šta me izbockala:”Hvala!” i mislin da me danas neće puno bockat.”
U ambulanti “naša” sestra i jedna nama nepoznata, s drugog odjela. Kaže joj ova naša da je to taj dječak kojemu pucaju vene. Ja više nisam bila uključena u razgovor. Nova teta počinje priču s Marinom, i usput pregledava ruke. Uzima iglu i jen, dva, tri. Gotovo! Marin me gleda, pa gleda nju, pa opet mene. “Čoviče, ne mogu virovat!”, ispali ko iz topa. Teta odvali sa stolice! I da ne duljim, u razgovoru zaključimo kako živimo ulica do ulice! A nismo se poznavale.
Sutradan, tržimo našu tetu, ali nje nema. Ne radi. Ali je poslala drugu tetu, svoju kolegicu. Koja je isto na jen, dva, tri našla venu, dala antibiotik. I to je to. Hvala, hvala, hvala!
17.12. je kontrola. Čekamo. Hvala, hvala, hvala…
– Žana Sunara
Ako letiš prema ljubavi, krila će ti izgorjeti! – Sadi Širazi
Koja je svrha imati krila, ako ne letiš prema ljubavi? – Mevlana Rumi 
Koga briga za krila, ako si dosegao ljubav! – Yunus Emre
Svaki čovjek ima upravo onoliko novaca, koliko sebi podsvjesno dopušta. Niti jedan novčić više niti manje!
Ajmo krenuti od korjena problema, tek toliko da se um ne buni, u interesu nam je da surađuje 😀 Programi koje imamo ovise o dvije stvari: prva je – iskustvo koje smo imali u prošlim životima i drugo je predložak s kojim smo bili upoznati u svom djetinjstvu. Problem je što uglavnom nismo svjesni da postoji veza između usklađenosti vanjske realnosti i unutrašnjih odluka, odnosno programa. Isto tako, većina nas nije niti svjesna da razgovaramo s ljudima koji imaju slične podsvjesne programe… pa ispada da je lakše izmjenjivati već postojeću energiju (s kojoj nismo zadovoljni) nego mijenjati programe…
Naše stajalište je za početak ključno… prvo bi nam trebalo biti kristalno jasno da smo mi sami odgovorni kako nešto koristimo u životu (dobro ili loše) i drugo (ne manje važno) je svjesnost da zaslužujemo najbolje (o tome sam pisala u prvom dijelu).
Kad napokon nađete osobu s kojom dijelite svoju ljubav, nećete je svezati za stolicu da vam ne pobjegne, nećete je gušiti svojom ljubavlju 0-24, nećete se kiti njome i pokazivati je gdje god stignete… jer tko god da je na mjestu te osobe, a normalan je, pobjeci će glavom bez obzira, ili vi više nećete biti zadovoljni tom vezom… jer se ne radi o normanom odnosu.
Isto je i s novcima. Novčići nisu samo papirići, kovanice… novci su ENERGIJA (sjećate se, Bogu je svejedno kako ste vi uobličili svoju potrebu – je li to cipela ili zlatna narukvica ili novčanica od 500 kn… jer za vas je to simbol nečega… a to je energija koju vi ili imate ili nemate).
Dakle, problem su programi – množina!!! i zato problem s finacijama nije baš toliko jednostavan… i treba malo vremena da neke stvari otpustimo pa da stvari sjednu na svoje mjesto… (dok se malo zabavljate s ovim idem pisati vježbu koju smo imali na seminaru…odmah 🙂 ) ♥ ♥ ♥
– Daniela Pal Bucan
Jutros mi inspiracija (nemojte me pitati kako znam da je inspiracija) kaže piši o Zahvalnosti…
Kao što znate kad ponavljamo Hvala, mi ne moramo osjećati zahvalnost, jer mi sa Hvala brišemo podatke(programe) iz memorije(podsvijesti)… tako kaže hooponopono i to je tako.
Ne znam, da li se ostali, koji su bili na seminaru, sjećaju da je Mabel u jednom trenutku spomenula zahvalnost i rekla je da je dobro biti zahvalan na svemu, a pri tome nije mislila na ponavljanje: hvala,hvala,hvala… Mislila je na zahvalnost. Kako znam? Pa znam jer mi njene riječi sad odzvanjaju u glavi 🙂
Dakle, mi smo ti kojima se sve događa. Mi smo ti koji se osjećamo dobro ili loše i odgovorni smo za svoje osjećaje (programe). Mabel je rekla da se mnogi ljudi plaši zahvaljivati na svemu jer misle da će im Svemir (Bog, Nula) poslati još takvih (loših) stvari. Naravno, to nije tako. Ako se mi zahvaljujemo za nešto (ako osjećamo zahvalnost) onda nam Svemir pošalje nešto što rezonira toj zahvalnosti, jer zahvalnost je visoka vibracija, i kao takva može na sebe privući samo slično, a ne nisku vibraciju npr. tugu.
Postoji jedno dete,
istinski vase i od Boga dato.
Naučite ga da voli, da se ne boji.
Zaronite u prošlost, sebe… Setite se svoga deteta, deteta u sebi. Setite se njegove ljubavi, autentičnosti, istine. Setite se tog poverenja, radoznalosti, ushićenosti. To je i dalje u vama, to ste vi, samo su vas ubedili da se mora odrasti. Stavili ste masku snage, dobrote, odlučnosti ili koju god ste izabrali ne bi li ispunili forme, norme, obrasce uspeha i lakše se prilagodili.
I ne brini te, svima se to dešava. Pogledajte to dete ponovo. Saslušajte njegove želje, potrebe, negujte, utešite. Pođite s njim kroz život, sada ga vi vodite i budite puni strpljivosti, mudrosti, ljubavi… prema sebi. I ono će vam uzvratiti, ono se zna radovati, smejati, široko, ne usiljeno, ne hajno. Ono će vam verovati, vama, životu, drugima, čudima. Ono ce vas voditi uvek sigurnim stazama, jer ono jedino u vama OSEĆA i zna sta je čistota, tajna sopstva i života.
Odbacite maske, odvaŽite se i odrastite ponovo do deteta.
Meni su najljepša iskustva vezana uz hooponopono ona koja su vezana za programe s kojim sam se pomirila.
Svjesna sam da su sve programi, i da se čistim hopsajući, meditirajući… ali postoji u meni neki program koji misli da se nekih programa neću nikada riješiti… i da si ne bih otežavala život i da ne bih imala očekivanja, od nekih stvari sam “odustala”, jednostavno sam pustila… neka bude onako kao treba biti, meni se više ne da s tim zamarati.
E, kad se takav jedan program odlomi od memorije i potone u Nuli i nestane zauvijek, ostanem zatečena… oblije me neopisiva zahvalnost, i nekakvo unutarnje olakšanje, uz svjesnost da je sve u redu i da će uvijek sve biti u redu… To su mi najljepša iskustva vezana uz hooponopono, a ne ona vanjska (kojih ima… već sam navikla na njih), nego baš ta nutarnja, jer su se desila negdje unutra u samom središtu moga bića…♥ ♥ ♥
– Daniela Pal Bučan
Da je PROGRAM na snazi znamo ako smo rastuženi, ljuti, nekako isprazni ili jednostavno razočarani što nemamo nešto ili nekog. Koliko je jako neko od takvih stanja, utoliko nam je i pripadajući program intenzivan. Mislim da se najčešće brisanje programa odvija u slojevima, tako da svaki novi put kada se on pojavi sve je manjeg i manjeg intenziteta jer je pod zračećim svjetlom naše Svjesnosti.
Jer kad pogledamo u NULI nema očekivanja što se treba dogoditi, pa nema ni razočarenja. Sve ti je sjajno, krećemo se bezbrižno i neopterećeno kroz prostor i boje. Ne možemo se osjećati isprazno i ostavljeno i depresivno i nedostatno jer smo cijelo vrijeme ispunjeni, povezani s Izvorom i s drugima, ma sa svime smo povezani, i radosni smo nekako po samoj prirodi stvari, i razigrani, i lagani, neopterećeni….
Dragi administratori ho’oponopono bloga. Vidim da ljudi koji prakticiraju Ho’opnonpono dijele svoja iskustva, pa sam riješila da podijelim i ja. Stoga vam pišem.
Ja znam za Ho’ponopono otprilike godinu i pol do dvije. Povremeno sam hopsala, kad bih se sjetila, najčešće kad bih imala neke poteškoće.
Prije otprilike dva mjeseca odlučila sam intenzivno hopsati. Samouka sam, pa sam tragala po internetu za literaturom i uputama. Pročitala sam i Nulte granice, gledala razna videa, čitala forume i blogove. Našla sam i vas i sretna sam, jer dobijam na blogu puno motivacije.
Vjerojatno je bolje kad se sudjeluje na seminaru, ali bolje je hopsati nego ne. Dakle, od kad čistim, a radim to gotovo neprekidno po cijele božje dane, i kad sam svjesna nečega što treba čistit i kad nisam. I što se sve dogodilo?
U narednom periodu trebam početi raditi u jednom uredu i bilo mi je zlo od pomisli na to, jer su kolege u uredu pušači i puše u prostoru, nije bilo uređeno radno mjesto za mene, trebala bih raditi u bučnoj i prometnoj prostoriji i tako… bila sam nesretna svaki put kad bih pomislila na taj posao i osjećala strašan otpor. A onda sam čistila, čistila, čistila. I nakon nekog vremena posjetim ured, kad – kolege su same odlučile da u radnom prostoru više neće pušiti. Također su odlučili okrečiti prostoriju, pa sam iskoristila priliku da istovremeno pripremim svoj budući ured – zasebnu prostoriju, koja je sada svijetla i čista i bit će ugodna za rad.
Također, od kad hopsam, ljudi su drugačiji prema meni. Pristupaju mi s osmijehom i rado razgovaraju – čak i mrgodne prodavačice. Evo jutrošnjeg primjera: u pekari u kojoj kupujem kruh radi jedna mrgodna mlada prodavačica. Nikad se ne osmjehne, a kad zapakira kruh u vrećicu, vrećicu ostavi tako da su ručke daleko od kupca, pa se morate protegnuti da biste je dohvatili. Ja se nisam dala smesti, nego kad sam osjetila da se počinjem ljutiti, u sebi sam rekla volim te, hvala ti, volim te, volim te, oprosti mi, volim te… Elem, dođem ja tako jutros i kažem: dobro jutro, kod vas je tako ugodno toplo. A prodavačica, za divno čudo, odgovori ljubazno, dohvati kruh i pecivo koje sam tražila, stavi ih u vrećicu i… zamislite, okrene ručkice prema meni.
Također – brže i lakše obavljam sve što radim, komunikacija s ljudima mi je bolja, osjećam puno više mira u sebi, ponovo se mogu radovati stvarima koje je ubilo sivilo svakodnevice i koje dugo nisam primjećivala. Ujutro se budim vesela i radosna, bez straha koji je dugo bio moj životni pratilac. Osjećam da mogu sve, jer me podržava život. Mala čuda primjećujem svaki dan oko sebe. Stvari se poslaguju baš onako kako treba i sve nekako klizi.
Hvala vam, volim vas.
Milena
S novcem je sve OK (Mabel).
Znate za Mabelinu priču o financijama? Mabel je radila kao računovođa (ili knjigovođa?) i to je za nju bio odlično plaćen posao. I onda je došao hooponopono i malo su se stvari u njenom životu razbrčkale; ostavlja posao, rastavlja se od muža, seli se u novi stan bez sigurnih finacija…. i hopsa (što je najvažnije od svega). I ubrzo opet sve sjeda na svoje mjesto; Mabel radi posao koji voli i koji je dobro plaćen i živi baš tamo gdje je željela …. ukratko Mabel pronalazi ono što je tražila i što joj donosi sve što joj treba u životu (to je razlog zašto tako blista)…
Je, ali primjetit će neki, njoj su financije dobro išle i prije! E tu smo! Jeste primijetili (sigurno jeste) da vam neke stvari u životu idu skroz glatko, a neke kao da su zabetonirane ili kao da ste ukleti – ne miču se s mrtve točke i kao takve oduzimaju vam puno energije, iscrpljuju vas i muče… Pa tako imamo nekoliko glavnih kategorija. Jedna kategorija su npr. financije – postoje ljudi u čijem životu novac stalno prisutan, istina nekada ga imaju više, nekada manje, nekada ga gube ili zarađuju… ali novac je nekako stano prisutan u njihovom životu na ovaj ili onaj način.
Onda postoji kategorija ljudi koji nemaju nikakvih problema s odnosima… isto stalno im se nešto dešava ili žive s ljubavi svog života cijeli život ili pak idu iz jedne veze u drugu…
Kužite o čemu pričam? Velika je razlika kad vam je nešto prisutno u životu i kad vam nešto uopće nije prisutno u životu. Znate one priče kad vam astrolozi kažu: e… s ovim ćete imati problema u životu jer vam je Saturn smješten u ne znam kojoj kući…
Dobra vijest je da su sve to programi… samo što su neki programi malo žilaviji. :)… Ima još dobrih vijesti: hooponopono rješava i takve “zabetonirane” programe.
Mabel kaže da sve što nam dolazi je tu kao prilika da se očisti. Znači svaka besparica je ustvari samo alarm da taj program nismo još očistili.
Dakle, ne postoji Strašni sud na kojem ste osuđeni da će novac od vas cjeli život bježati, ali trebat će malo vremena ( hopsanja ) da se neke stvari odblokiraju.
Za početak evo nekih nebuloza koje su prisutne u našem životu i mi ne samo da ih ne shvaćamo kao nebuloze, nego smo i ponosni na njih: “Meni treba novaca, ne previše, samo za ono najosnovnije”. Zamislite sad da isto primjenite u slučaju ljubavnog odnosa i kažete: “Meni treba partner koji će me voljeti, ne previše, tek toliko da možemo zajedno živjeti.” Ili u slučaju zdravlja:” Ne moram biti 100%zdrav, važno je samo da se mogu tu i tamo kretati i da me baš ne boli nešto cijelo vrijeme.”
Vrijeme je da srušimo cijelu konstrukciju… Ako se bojimo da će nas novac pokvariti (program), nije problem u novcu, nego u nama. Zamislite da u kuhinji ne koristite nož jer je opasan i s njim možete nekoga ozlijediti (eto, to je ista stvar).
Ako ste nezadovoljni s svojom financijskom situacijom (a jeste… svi smo) onda prvo što trebamo napraviti je hopsati, drugo staviti čašu s vodom… treće… treće ide u drugom djelu ove objave. ♥ ♥ ♥
– Dani Ella
Ho'oponopono Tehnika 