Obožavam Profil megastore, tamo se osjećam kao doma, oduvijek (od kad su ga otvorili). Sviđa mi se prostor, energija u tom prostoru i volim biti okružena knjigama. Puno vremena sam provela tamo. Knjige koje tamo listam i koje me zanimaju vezane su ili za duhovnost ili za zdravlje. Ta vrsta literature je jedno vrijeme stajala u prizemlju, pa su je preselili na prvi kat, da bi je opet vratili u prizemlje. Zadnji put kad sam bila tamo primjetila sam da su je sad premjestili u podrumu. E, a podrum ne volim… to je jedino mjesto u Profilu koji ne volim i gdje se ne osjećam baš najbolje.

U petak (dan prije seminara) ušla sam u Profil u 8 ujutro, znajući da u podrum ne idem. I tako stojim u prizemlju, okružena knjigama koje me uglavnom ne zanimaju i mislim si što ću, kad mi pogled privuče jedna knjiga čiji me sadržaj i dizajn uopće ne zanima (ni najmanje). Svejedno uzimam je u ruke i listam, a da uopće ne znam zašto. Na 68 strani nalazi se crtež koji je Mabel pokazala na predavanju, a na 96 str. piše: “U socijalnoj psihologiji fraza “hvala vam” stavlja nas u područje nečega što se zove zakon reciprociteta…” Zatečena, ne odlažem knjigu nego odlazim s njom do prve stolice sjedam i listam dalje.

Lior Suchard svjetski poznati mentalist piše o svojim nastupima koji se održavaju širom svijeta i u knjizi su uglavnom opisane njegove predstave. Dakle Lior može svašta, ali ono što je nevjerojatno je ono što on otkriva o svojoj vještini i sposobnostima. Npr. pred TV kamerama on bez greške pogađa koju će riječ voditeljica izdvojiti iz hrpetine novinskih članaka… unaprijed zna odgovore na pitanja iz publike… E sad top pitanje: da li je Lior predvidio budućnost ili je na neki način naveo publiku da odgovore ono što je on već zadao unaprijed kao odgovor? Ovo drugo je u 90% slučajeva. Znači ako vam kaže recite neku zemlju u kojoj niste nikad bili vi kažete baš onu zemlju koju je on odlučio unaprijed da ćete reći… Zastrašujuće, ustvari… jer mislimo da naše misli su samo naše misli, a ispada da baš i ne mora biti tako…. i evo nas opet kod Mabel, programa i hooponopona.

Naše misli nisu naše misli. Nisu naše, samo zato što se nama dešavaju. Ako nismo toga svjesni… misli nama manipuliraju i mi ustvari živimo u iluziji… ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

-Era žrtvovanja je završila (Mabel )

-Intelekt služi da bi smo birali (Mabel )

-Razmišljanje je ovisnost (Mabel )

-Biramo 24 sata dnevno (Mabel )

-Problemi nisu ono što mi mislimo da jesu (Mabel)

-Sve je blagoslov iako ne izgleda tako (Mabel)

Na seminaru smo dobili dvije skripte i na jednoj piše U NULI čarolija počinje.

Jedna od najljepših rečenica koje je Mabel rekla na seminaru (barem meni) je: “Puno je lakše doći na posao kad znamo da je Bog onaj koji dolazi.” Mabel kaže da smo mi ti koji biramo; ako želimo biti žrtve, to je uredu, imamo na to pravo… Samo, onda se ne bi trebali žaliti da nam se ne sviđa stanje u kojem se nalazimo, jer smo ga sami izabrali. Istina, nismo izabrali sadržaje (programe), nego smo izabrali biti žrtve tih programa…

Moguće je da se pitamo: a zašto jednostavno ne može biti život osmišljen onako kako mi želimo… Tu se ustvari javlja još jedan paradoks… mi smo u uvjerenju da je naša slobodna volja i “volja” Nule u kontradikciji… mislimo da je vrlo moguće da ono što nam sprema “Nula”-naš izvorni Ja nešto što nam se možda neće svidjeti, a povratka nema…

U stvari, ne postoji nešto kao “Božja volja” i “Moja volja”… jer programi nisu “Moja volja”… To je kao da se nalazimo u tamnom zagušljivom podrumu okruženi istrošenim predmetima od čijeg nas prisustva hvata mučnina, ali osjećamo jednu vrstu sigurnosti jer nam je sve poznato. Ako bi smo u tom stanju imali priliku izaći van iz tog prostora… bez obzira na sve možda bi smo na trenutak mogli osjetiti tugu jer napuštamo nešto što nam je na neki način pripadalo… Nismo mi zalutali u taj podrum.. .tamo smo se našli jer smo željeli proći kroz to iskustvo… i sad možemo dalje…

Hopsanjem mi kao da izvlačimo jednu po jednu ciglu iz zida podruma… i sve više i više svjetla nas obasjava… čak ni podrum više nije tako mračan i zagušljiv… na trenutak shvaćamo i hvata nas uzbuđenje… ništa ne gubimo… zahvalni smo podrumu, svjetlu i novom prostoru koji se otvara upravo sad tu ispred nas… Nismo sami… imamo podršku… život više nije borba… postoje samo različite mogućnosti utkane u bezgranično tkanje i naš vez koji se izmjenjuje s jednog mjesta na drugo… ne brinemo jer znamo da smo sigurni i zbrinuti jer ista sila koja vodi računa o našem udahu i izdahu, otkucajima srca spremna je brinuti se i o svemu ostalom…

Bez daha nismo živi (bar ne u ovoj dimenziji)… najvažniju stvar u svom životu ne kontroliramo mi… nije to slučajno… pa zašto onda ta ista sila ne bi kontrolirala i sve ostalo… ♥ ♥ ♥ hvala,hvala….

– Dani Ella

Život je vječni, neprekinuti tijek a mi tek putnici u njemu.
Ljubav je vezivna sila i iz ljubavi i želje za životom svi smo potekli.

Znamo i to da u osnovi ne postoji više od dvije vrste emocija ljubav i strah. Ljubav predstavlja naše prirodno nasljeđe, strah je stvorio naš razum. Dogodilo se to davno, dok smo bili još sasvim mali, i ne znajući ništa, pokušavali pronaći svoje mjesto pod suncem u svijetu odraslih. Nikome od nas to nije bilo lako. Važni odrasli nisu bili tu uvijek kada smo ih trebali: pored toga njihovo su ponašanje i reakcije na naše ponašanje često bili vrlo zbunjujući. Istraživanja govore da prosječno dijete tijekom jednog običnog dana primi 431 negativnu poruku (nemoj ovo, ne smiješ ono i sl.) Takve nas pouke zbunjuju i čine nas nesigurnima. Zbog njih i urođenog nagona svakog živog bića za samoodržanjem razvili smo različite obrambene mehanizme, koji su nam u početku pomagali preživjeti u svijetu i s ljudima iz našeg okružja, no s vremenom smo se poistovjetili s njima i zaboravili tko smo i što smo uistinu.

Jedno od čestih pitanja koja nas mogu mučiti su i dileme oko sudbine Ega…

Znamo da je Ego nešto sa čim smo se poistovjetili… i kad ga uklonimo, ono što ostane smo ustvari pravi mi… E sad, sama izjava da nešto što smatramo djelom nas treba ukloniti može stvoriti jednu vrstu stresa u nama… U stvari, nije nam baš jasno kojeg djela sebe se trebamo odreći i kako…

Ako su sve programi – i ono dobro i ono loše, pa što nam onda ostane od onoga što smo smatrali svojim životom? Gdje da smjestimo sve one uspomene zbog kojih se isplatilo živjeti? Um je aparatura kojom se sebstvo (ono što mi stvarno jesmo) služi… E sad, znamo da je sve energija i da energija posjeduje svijest (i zato kažemo da ustvari i ne postoji ništa osim Boga ) i da je ta svijest prisutna u svemu… što znači (znam da zvuči ludo), mi koji smo svijest možemo biti i tu i tamo…

Ako je svijest bazirana u umu onda ona kaže: Ja sam Um (i tako se i ponaša)… a ako je svijest bazirana na samoj sebi… jasno joj je da je ona SVE, jer doživljava sebe u svemu (što je istina)… Eto to se nama desilo… naša svijest (koja je u osnovi SVE) se poistovjetila s jednim djelom i sad je toliko fokusirana na taj dio da ne vidi ostatak. Da skratim, nikoga ne ubijamo, pa ni ego… Mi se samo fino uštimavamo …

Jer šteta je ako ste pijanista i svira vam se da koristite samo tri note… Hooponopono nam pomaže da otpustimo ta kruta uvjerenja da posjedujemo samo tri tipke…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan