Što je sreća?

Oni više orijentirani tjelesno: “Bit ću sretan kad se obogatim, dobijem na lotu, bit ću sretan kad budem imao bolji posao, kad budem imao stan, auto, jahtu… kad budem mršavija 5,10,25 kila, kada postanem poznata javna osoba, …”

Oni fiksirani na neke psihološke karakteristike: “Bit ću sretna kada me otac prihvati, a to će biti kada završim tri fakulteta, bit ću sretna kada se zaljubim, udam, dobijem djecu, bit ću sretan kada se ostvarim na poslu ( a usput zaradim koji stan, jahtu ili auto), kada otputujem na Havaje, Sejšele ili jednostavno kad negdje otputujem (samo da nisam ovdje gdje jesam)…… ”

Oni što streme duhovnosti: “Bit ću sretna kad se prosvijetlim, kad odbacim ego, kada budem u sada, kada se očistim, kada budem uvijek, uvijek u zdravlju i miru…’

To su sve načini na koje želimo biti sretni. Ako već treba imati želje, ajde, onda bi bilo dobro doseći ove potonje.

Ali zapravo što je to u biti čemu mi težimo, što nas može učiniti zaista trajno sretnima ?
To je, da tako kažem, SPOSOBNOST osjećanja sreće.
Da bi je dosegli potrebno je učiniti jedan, nekoliko ili mnogo malih koračića unazad. Na tom putu unazad možemo mahati i govoriti pa-pa svom umnom /intelektualnom krajoliku kroz koji putujemo. Samo to, hvala i pa-pa. Jer govoreći HVALA postajemo ponizniji i vraćamo se tamo gdje nam je dom, gdje ponovo preuzimamo naše blago, našu sposobnost osjećanja sreće. Kad smo tu , u sebi, mekani smo, a opet cijeli vibriramo, prazni smo, a puni bjeline koja se uklapa u sve što jest. Mirna radost oslikana je u našem smiješku kojeg nosimo u srcu i na usnama. Dobrota i smislenost ispunila je svaku našu stanicu, riječ, misao, djelo.

Mnogi su putevi ( zato ih i je toliko da svatko odabere koji mu paše). Poanta je da se rikvercamo unazad i kao u svoj pik uskočimo u našu sposobnost za ljubav. Ona je kao antena- magnet za sve dobro što će nam u život doći…

HVALA TI je jedna od prečica jer kad to kažemo automatski zauzimamo ponizni stav onoga koji shvaća da je sve dar. A ništa kao poniznost ne smanjuje posudu intelekta. Kad je prazna, Bog je može ispuniti..
Hvala Ti, hvala Ti, hvala ti….
– Dena Žuvan

Na rubu znanosti “Ho’oponopono”, gošća Mabel Katz

Pogledajte cijelu emisiju Na rubu znanosti u kojoj je gostovala Mabel Katz, naći ćete je u izborniku, u donjem desnom kutu. Uživajte!

http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews%5Bcat%5D=605&cHash=b18081143c

Ho’oponopono rješava konflikt

Imamo neki sitni problemčić s autom. Auto je još uvijek pod garancijom i ovlašteni serviser bi to trebao riješiti rutinski, pod normalno.
Međutim… serviseri nisu baš skloni raditi nešto za đabalesko i voljni su komplicirati do daske. Moj dragi je autoritativna osoba i kada je u pravu, ne bira zidove kroz koje će probiti svojom lijepom glavicom.
On zna da ima pravo na to, a oni mu to pravo uskraćuju i nastoje iskamčiti nešto love.

Mislim da je već ovo dosta dobar opis situacije… uglavnom, idemo mi jučer u auto-kuću, on sav našpranjen jer zna da je u pravu, serviseri puni sebe… 🙂

Išla sam s njim i susret “moj muž vs. auto-kuća” je izgledao kao susret u ringu 🙂 Argumentiranja u povišenom tonu… a ja vrtim hvala ti, hvala ti, hvala ti, obraćam se mentalno i jednoj i drugoj strani sa žao mi je za bilo što u meni… preuzimam 100% odgovornost…

Odjednom, serviseri vele: “…ali nema veze – mi ćemo to vama riješiti”.
Moj dragi ostane otvorenih ustiju.
Ja sa smješkom velim super, hvala vam.

Konflikt se je pretvorio u miran nastavak dogovora točnog termina kada treba ostaviti auto kod njih da ga poprave i na kraju smo se ljubazno pozdravili i otišli.
Moj dragi je još neko vrijeme imao otvorena usta i zbunjen pogled 🙂

– Petra Varšič

Ho’oponopono i Intelekt

U Ho’oponoponu učimo da intelekt nije stvoren da bi znali, već da bi mogli izabrati. To je jedina njegova funkcija. Trebamo otpustiti ili ne otpustiti, biti u pravu ili ne, imati posljednju riječ ili ne. Imamo izbor učiniti to na način na koji bi to intelekt učinio ili na Božji način.

Nažalost, kako smo evoluirali i postali obrazovaniji, sve više i više smo se odvajali od izvora i odlučili kako mi znamo bolje, te kako ćemo sami sve rješavati.

Nekako smo postali zbunjeni. Vjerujemo da bi trebali dopunjavati vlastiti intelekt znanjem, ali intelekt nam je dan da možemo izabrati između razmišljanja, i uplitanja i otpuštanja.

Postali smo toliko uvučeni u vjerovanje da je svrha intelekta spremanje i razumijevanje informacija, da baziramo osjećaj identiteta na toj ideji. Naš intelekt samim time pokušava biti nešto što nije i uvijek nas gura da budemo nešto što nismo namjeravali biti.

Kako bi razbili ovaj ciklus trebamo shvatiti da smo mudri po prirodi, i da naša mudrost ne počiva u našem intelektu. Naša kreativnost također nije naš intelekt. Kreativnost je naše prirodno stanje. Dođe i radi na način koji nije moguće objasniti. U biti, naše ideje i djelovanja dolaze samo iz Inspiracije ili sjećanja.

Bitno je znati da vam Inspiracija može doći jedino kada ste prazni i otvoreni. Ne može doći dok pričate, mislite ili se brinete. Kako bi dosegli svoj maksimalni potencijal, morate ponovno postati djeca, mudra djeca. Morate vjerovati da ste vođeni i zaštićeni i onda kada ne razmišljate i brinete se; i biti otvoreni za sve mogućnosti. Trebate se vratiti svojim korijenima, u vrijeme prije nego ste postali toliko obrazovani da ste zaboravili tko ste zapravo.

Mi smo ti koji kompliciramo vlastito postojanje. Mi smo oni koji mislimo da znamo što je najbolje za nas i radimo liste onoga što, kada i koliko želimo privući, dok u biti ne znamo što je dobro za nas; i na kraju svega; za koga uopće radimo tu listu? Zapravo radimo liste za Stvoritelja, koji nas zna bolje od bilo koga drugoga i zna što i kada želimo. Mi smo u biti jako arogantni.

Anthony De Mello je to pojednostavnio, “ Kada postanete svjesni, postanete mudriji. To je ono što možemo nazvati samoodrastanje. Ako razumijete svoj ponos, on će nestati – a rezultat će biti poniznost. Ako razumijete svoju sreću, nestat će – a rezultat će biti stanje sreće. Ako razumijete svoje strahove, oni će se otopiti – rezultat će biti ljubav. Ako razumijete svoju privrženost, nestat će – posljedica je sloboda.”

 Razmislite malo o prirodi. Pogledajte cvijeće, na primjer. Nema šanse da bi mi ljudi bili u stanju stvoriti takvu ljepotu. Trebamo priznati da postoji Božanska inteligencija. Promislite o vašem tijelu. Ne trebate razmišljati o tome kako disati ili kako učiniti da vam srce radi. Okruženi smo Božanskim čudima.

Vratite se čudima i poštujte svoje djetinjstvo. Koristite intelekt za ono što je namijenjen, umjesto da mu dozvoljavate da vas izluđuje. Jednom kada otvorite svoje srce i prestanete pokušavati kontrolirati stvarnost, predivne stvari će se početi događati oko vas i moći ćete oporaviti vaš smisao za uživanje i slobodu.

Istina će vas osloboditi!

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Oproštaj

Uvijek sam imao emocionalnih problema sa oproštajima. Ne znam zašto, vjerovatno sam romantičar koji od nekud vjeruje da je dobro samo ono što je vječno. Uvijek mi se javlja reakcija u tijelu, žmarci u listovima i stopalima slični fenomenu „restless legs“, kad sam suočen sa nadolazećom promjenom. I pošto je strah automatska reakcija na promjenu, impuls za promjenom najčešće nije nikad dolazio od mene, već izvana.

Trenutno sam suočen sa situacijom da prelazim iz jednog ureda u drugi, što nije jednostavno jer me većina kolega u starom uredu smatra dijelom uže strukture firme i pošto postoji vrlo velika konkurentna napetost između starog i novog ureda. Razlog je naravno novac, tj. divovski projekt koji je upravo moj budući ured zgrabio ispred nosa onom starom. Od tada je odnos imeđu ta dva klana sve drugo osim ljubavi i kolegijalnosti. Ne trebam ni spomenuti što onda znači moj odlazak u „neprijateljski„ tabor. Zbog škakljivosti situacije plus činjenice da šest godina rada ovdje nije kratko razdoblje, odlučio sam svjesno ući u taj proces, cjelinom svog bića, prihvaćajući potpunu odgovornost za taj čin. Znajući da je odluka o neotkrivanju moje buduće luke ispravna, istovremeno sam se pitao kako ću uspjeti odoljeti naletu stotine znatiželjnih kolega.

Ponirući u raspoloženje rastanka, sjetio sam se da sam dolazeći prije 6 godina u ovaj ured, kojeg sad napuštam, otišao iz onog prije njega da se nisam ni oprostio. Rekao sam tadašnjem šefu da neko vrijeme odlazim pomoći prijatelju i da ne znam koliko će to trajati.

Sjećajući se emocionalnog stanja u kojem sam se tada nalazio, uviđam da sam istovremeno bio i ljut (na staroga šefa) i preplašen (onim što me čeka na novom poslu). Ta simbioza emocija, koja začuđuje samo na prvi pogled, nije mi dala mogućnost da rastanak prihvatim u potpunosti. Promatrajući sebe sada, u ovoj aktualnoj promijeni, iako je situacija daleko kompleksnija, primjećujem nedostatak i ljutnje i straha. Jedina meni uočljiva razlika između situacije onda i sada je praksa ho`oponopona.

Naravno da sam puno puta pretumbao mentalnu listu „za i protiv“ promjene, ali neka vanjska sila koja se uvukla u moje energetsko tijelo, stvorila je unutrašnji pritisak koji je sa vremenom postao neizdrživ. Istovremeno me je pomisao na oproštajnu zakusku i pisanje oproštajnog maila dovodila do ruba nesvjestice, osjećajući se pritom kao bezvrijedni izdajnik. Jedan unutrašnji glas, kojeg sam očito navikao prihvaćati kao vlastiti, bi mi uporno dodavao: „Ti to ne možeš!“,“Daj čovječe nemaš šansi…“.

Moje iskustvo je da ukoliko ne položimo jedan životni ispit, očekuje nas uskoro isti takav, samo puno teži. Nitko mi/nama nije kriv što prvi ispit nisam/nismo shvatili kao pripremni trening.

Zahvaljujući hopsanju, uspio sam se koliko toliko dovesti u normalu da sam mogao učiniti nešto meni dotad nepojmljivo: ugovoriti sastanak sa personalnim šefom (koji je zanimljivo i kolega iz prošlog ureda) i reći mu da napuštam ured. Nekoliko dana kasnije, tijekom sastanka, sa zaprepašćujućom lakoćom sam objavio odlazak pred cijelim projektnim timom, tokom kojeg sam konstantno hopsao i „vidio“ kada i što moram reći. Nakon toga sam mjesec dana preživio kao „sretni izdajnik“. Na dan oproštajne svečanosti, odaslao sam oproštajni mail sa pozivom na zakusku i bio dovoljno priseban da isprintam listu svih zaposlenika s fotkama, postavio je na radni stol i programiranu čašu sa vodom postavio na žuti podsjetnik sa natpisom „hvala vam, volim vas“. Sjedim tako to popodne pred računalom, sjećajući se koje mi je horor scenarije moj „vlastiti“ um nudio kao neizbježne, dok sam u mislima prolazio scenarij oproštaja.

Ono što se dogodilo to popodne tokom zakuske i kako sam se ja pritom osjećao, upravo je bilo suprotno svim tim mentalnim predlošcima. Promatrao sam sebe dok sam pričao s kolegama, ne prepoznavajući se. Šarmantan, veseo, komunikativan, šaljiv, srdačan… Otkud se pojavio sad ovaj čovjek? Gdje se dosad skrivao? S vremenom bi osjetio energetske drhtaje u tijelu, kad bi se približavao neki agresivniji kolega, zahtijevajući razloge, informacije. S čuđenjem sam primjećivao kako se situacija sama razriješava ukoliko se ne uplićem u emocionalni dijalog sa tom osobom, već samo promatram, čekam i zračim srdačnošću i mirom. Tada bi se obično pojavila neka treća osoba i odvratila nam pažnju te bi neugodni kolega zaboravi što je zapravo htio. Ne bih to bio ni primjetio da se nije desilo nekoliko puta, pa sam počeo uživati u promatranju, neuplitanju i „plivanju“ u čari te vibracije, u sadašnjem trenutku lišenog bilo kakvog očekivanja, straha ili ljutnje. Gledam i ne vjerujem da sudjelujem u teatru kojeg ne režiram ali koji ipak slijedi moju namjeru. U tim trenucima nema klasičnog hopsanja, već samo bivanje u ugodnom osjećaju vibracije koja dolazi iz predjela srca. Kao da time stvaram polje ljubavi i zahvalnosti oko sebe i sa njim nesvjesno režiram situacije, stvaram svoj svijet, onakav kakav hoću. Tu i tamo bi se sa zahvalnošću sjetio „saveznika“, koji je odrađivao svoj dio posla na radnom stolu.

Znajući koliko me komunikacije sa ljudima obično umaraju, a pogotovo ovakvo okupljanje naroda, u kojem sam igrao ulogu i kuhara i konobara i domaćina i zabavljača, iznenadila me činjenica da sam došavši tu večer kući, bez dugog premišljanja odjurio na uobičajeni tjedni trening nogometa s kolegama. Znao sam da će doći i neki od onih neugodnih kolega, ali nisam htio odustati. Htio sam ići do kraja i oglušiti se na one mentalne poruke tipa „Šta ćeš! Umoran sam! Dosta je bilo! Ne traži đavla kad je sve tako dobro prošlo.“ Da skratim, hopsanje i igranje nogometa ne samo da sprječava ozljede, već garantira uvjerljivu pobjedu.

Sutradan u novoj uredu, vrijedno hopsajući, ostao sam zabezeknut pronašavši dvije prazne plave boce u kuhinji.
Hvala mi/vama i volim se/vas.

– Dado Felix

Preostalo mi se samo smijati…

Kad sam prestala pričati o onome što trenutno prolazim, tada sam refleksno počela i više hopsati… Valjda je to zbog nemira kojeg stvara um kad ne hopsa nego ima potrebu pričati, dijeliti i analizirati, pa sami taj nemir djeluje kao podsjetnik kako bi bilo dobro hopsati… I tada, kad sam jeziku uskratila riječi, postigla sam mir iznutra.
Preostalo mi se samo smijati…..

– Anita Barišić

Ho’oponopono i moja bakica

Lelujave zrake sunca provlače se kroz pukotine oblaka. Hodamo, nogu pred nogu, moja bakica i ja. Smirena sam, osmjehujem se i hopsam….. hopsam….. i više me ne smeta što stajemo pokraj svake šahte i svakog otpalog lista na cesti, ne smeta me što se ona svađa sa svakim psom koji laje iz dvorišta.

Uživam u cvrkutu ptica i suncu što se pojavilo nakon par dana, hopsam… hopsam i svijet mi je ljepši nego prije jer je bakica zadnje vrijeme nasmijana, a ja hopsam…. i hopsam…. i ♥ ♥ ♥

– Eva Matejčić

Rezultati hopsanja … Ivana, 1.dio

Dragi moji,
nema me ovih dana ni u grupi ni na kompu, jednostavno nemam vremena, sve mi se tako intenzivno događa, sve je ubrzano, ali predivno, prekrasni ljudi mi dolaze u život, prepoznajemo se na razini duše i srca, na sve više podrške, ljubavi i razumijevanja nailazim, i počinjem živjeti čaroliju svog života, i uviđati da su čuda zaista moguća, ne samo da su moguća, nego je to prirodno i normalno stanje koje dođe kad zaista pustimo… i zaista oprostimo i oslobodimo se …

Ivana Shanti, objava u FB grupi