Prošlo je točno mjesec dana od kad sam počela primjenjivati HO tehniku. Ovo je već treći put da je čudnim putem ušla u moj život. Prvi put kad me moj prijatelj pitao: Koji sam ja dio tebe? Osvijesti ga. Nisam shvaćala, samo sam klimala glavom i razmišljala kako taj dan nisam stigla meditirati. Pričao mi je da trebam odbaciti alate i krenuti u dubinu sebe, ništa mi nije bilo jasno.
Drugi put sam slučajno naišla na tekstove iz knjige “Nulte granice” koje sam duboko sakrila u sebi čuvajući ih za dan kad će mi biti bitni. Tad sam shvatila da čišćenje ne pomaže ako smo negdje u prošlosti ili u budućnosti u mislima dok ih izgovaramo. Možda i pomažu ali ne tolikom brzinom i kvalitetom kao i kad ih izgovaramo dok smo svjesni tog trenutka.
Shvatila sam da ova, na oko lagana tehnika, “Volim te i oprosti” neće djelovati ukoliko se vraćamo istim pogreškama. Ovo je ubrzani proces, dan kao poklon kad smo pri kraju onog što smatramo lekcijama.
Kroz ovaj mjesec dana moj život je krenuo da se stvara onako kako su moji tajni snovi oduvijek željeli.
Taj petak 13. za mene je bio jedan od najsretnijh dana u mom životu. Inspiracija se stvarala sa svakom riječju. Isprva su to bila ponavljanja kao neki ritual. Dan poslije na moje prvo “Oprosti” duši počela sam plakati, gledajući na nju kao na dijete kojem sam toliko zla napravila. Ne sa namjerom da je uništim, pa tko bi želio uništiti vlastitu dušu?
Oduvijek sam voljela pisati…Koji klišej! Znajući da je to već viđeno,da to kod nas nije ono što bi čovjek trebao raditi, svi nešto piskaraju ali to je samo hobi! Tako su mi rekli i toga sam se držala. Jer uistinu, u ovoj teškoj krizi kome bi uopće palo na pamet profesionalno se baviti bilo čim što voli?
Postala sam domaćica, tu i tamo honorarno radeći u hotelijerstvu. Moja duboka bol se vukla po papiru svaki put kad bi mi došlo da iskočim iz vlastite kože. Nikad mi nije palo na pamet uistinu raditi ono što volim, mada nikad nisam prestala pisati, pisac ne može prestati stvarati ni da ga životom ucjenjuju. Prije dvije godine našla sam se u društvu gdje smo pričali o filmovima. Sjećam se jedne gospođe koja mi je rekla, ti bi trebala raditi filmove, stvorena si za to! Oduvijek sam voljela ponavljati scene iz filmova koje mi se sviđaju, kritizirati one koje bi mogle biti bolje, prativši glumce kako stvaraju ta mala remek djela.
Nakon samo par dana istinskog hopsanja, sanjala sam čudan san koji me obuzeo . Imam dnevnik snova i zapisala sam ga čitajući ga iznova u nadi da ću pronaći neko skriveno rješenje. Drugu večer sam legla u krevet i dok sam hopsala sam se sjetila knjige na kojoj sam radila još prije par godina, i negdje na pola pisanja sam je ostavila, zaboravila. I kao neka lampica, neki klik u glavi, pa taj san bi bio savršen nastavak knjige ! Pronašla sam je među starim igračkama i nepotrebnim stvarima u ormaru, doslovno obrisala i nastavila kao da nikad nisam stala.
Misli “Tko će ovo uopće čitati” “Što imam od profesionalnog pisanja” su nestale. Novi likovi i scenariji su se kao fleshevi pojavljivali u mojoj glavi. Par stranica pred završetak knjige ponovo sanjam san koji me odveo do prvih kontakata sa produkcijskom kućom iz inozemstva. Njih zanima knjiga a nije ni gotova! Ovi likovi na filmu, zar je moguće?Što ću sa prijevodom, skup je! I to nalazim za skoro nikakav novac.
Svaki dan mi predstavlja radost! Čistu djetinju radost! Stvaram, slučajno nailazim na ljude koje zanima moj rad, koji mi pomažu, s kojima pričam o onom što me uistinu veseli.
Sve to u mjesec dana… Pa zar je moguće? Itekako! Više me ne zanima što će biti na kraju, uživam kroz dan stvarajući umjetnost.
Prije samo par tjedana sam vidjela da na seminaru Mabel pita, što bi voljeli raditi a da nije za novac? I samo novac i razmišljanja o tome kako sa svojim radom nikad neću imati sredstva potrebna za život su me sprječavali u tome. Tad na to pitanje nisam mogla odgovoriti. Razmišljala sam o njemu, a opet sam ga vezala za financije pa su mi padali na pamet razni marketinški poslovi koji su “mogući” A može se, o da! Pisanje i produkcija je posao gdje pronalazim svoj smisao.
Nikad u životu nisam bila sretnija. Sad već paralelno pišem i nastavak. Svakidašnji razgovor s profesionalcima u toj oblasti me oduševljavaju. Njima se sviđa. Imaju konstruktivne ideje, povezuju me sa mnogim umjetnicima u usponu čiji me radovi ostavljaju bez teksta.
Uistinu, kad se predaš životu, on postaje jedno malo umjetničko djelo. Ma ..što malo?
Jedno veliko hvala od Snow white…
– Sena S.
Svaki put kad otpustiš i kažeš “Hvala ti” i “Volim te”, Bog može učiniti nešto drugačije, jer on zna što je dobro i savršeno za tebe u tom trenutku. Ti samo trebaš reći. To je to. Trebaš dati dozvolu umjesto da misliš da ćeš to TI riješiti!
Ho'oponopono Tehnika 