Prije jedno mjesec i pol stigla sam na more i zatekla u stanu odlomljenu grančicu ove biljke sa fotografije. Napisala sam tekst o zahvalnosti, jer sam bila sretna što biljčica ne samo da nije uvenula nego je pustila korijenje i procvala nakon što sam je iz mračnog hodnika prebacila na prozor da gleda u more i upija sunčevu svjetlost.
Nedugo nakon toga sam je i presadila. Cijelo ljeto me je uveseljavala svojim prisustvom. Svako malo bi se pojavio neki novi cvijet – tako da ih je u ovom relativno kratkom vremenu bilo jedno desetak. Biljku sam nazvala Hooponopono i Hooponopono ovih dana će sa mnom natrag u Zagreb.

Vidljivo je da je biljka u ova skoro dva mjeseca znatno napredovala. Osim što sam joj se divila i zalijevala je, ništa drugo nisam radila (hopsanje i meditiranje se podrazumjeva).
Ustvari ova biljčica je dobar primjer što se ustvari dešava dok hopsamo, dok radimo na sebi…
– Nije potreban nikakav poseban napor… lakoća je poželjna.
– Nisu potrebna nikakva očekivanja… napredak je već uračunat u samu prirodu našeg postojanja.
– Rezultati su tu i kad nam se čini da ih nema – jer ništa nije statično, dinamičnost je prisutna u svakoj sekundi, ako tu prirodnu dinamičnost prati hopsanje (čišćenje) nešto se sigurno očisti iz sekunde u sekundu.
– Nema zabune – sve što doživljavam nalazi se u meni – nema straha da ću čistiti za nekoga drugoga.

Kad dišem nisam baš svjesna svakog udisaja i izdisaja. Kad hopsam nisam fokusirana na to da cijeli dan ponavljam Volim te – hopsanje mi je normalno kao i disanje. Hopsanje je postalo primarna potreba kao i meditacija prije dosta godina.
HO je odličan saputnik – brižan i pun ljubavi. Uvijek je sa mnom – divna podrška na putovanju koje to nije.   

– Dani Ella

Ovih dana imamo društvo na moru pa smo uglavnom u akciji. Prije neku večer mojoj osmogodišnjoj kćeri i njenoj prijateljici u večernjoj šetnji se jako svidjelo lunjati po različitim uličicama oko glavnog trga. Pa smo se penjali svugdje stepenicama – malo prema gore, pa prema dolje…
U jednom trenutku kćer je rekla: “Uopće me ne bole noge, kako to? Izgleda da sam potrošila sav mogući umor u nogama! “

Obično držimo da su samo dobre stvari potrošive, a one malo lijepe i ugodne uglavnom nepotrošive – njih uvijek ima previše i samo se gomilaju.
Ne bi bilo neobično da je G. rekla: Izgleda da imam još puno snage. Ili – snaga u nogama mi se još uvijek nije potrošila, ali reći da se umor potrošio – to je vrlo neobično i ne baš uobičajeno.
Zgodno je to, jer ovakvo viđenje “baca” sasvim drugačiju sliku na stvarnost.

U HO je bitno da znamo da mi ustvari ne znamo što je najbolje za nas. Tako mi hopsamo i svjedočimo onome što nam se događa. U tom svjedočenju ipak procjenjujemo – dijelimo na dobro i loše. Pa nam baš i nije uvijek jasno zašto nam je čišćenje donjelo baš ovakve rezultate. Izgleda da je količina ugode glavna mjera kojom se individualno procjenjuje je li nešto dobro ili nije.
Hopsanjem se ne čiste samo oni programi koji su nam “bliski” – oni koje možemo premjeriti sa svih strana, već i oni od kojih ovisi naše cjelokupno promatranje stvarnosti.

Ako bez obzira na ono što mi se dešava u životu osjećam mir, onda mi više nije bitno da li je taj mir rezultat nečeg konkretnog ili ne. Čak mi je draže ako nije, jer onda postoji glavni uzročnik tog Mira i o njemu ovisim. A ako je Mir osnovno stanje onoga što Ja jesam – jasno je onda sve oko mene je samo manifestacija tog istog Mira.

– Dani Ella