Nedavno je otišao čovjek koji je skoro cijeli svoj život bio paraliziran od vrata prema dolje.
Vijest da je otišao nakon sedamdeset i nešto godina vrlo “ograničavajućeg” života na mene je djelovala oslobađajuće. Pomislila sam: napokon je slobodan!

Nisam ga dobro poznavala, ali sasvim dovoljno da mogu ovdje napisati par rečenica.
Bio je jedan od onih ljudi koji oko sebe šire mir i blagost. Radovao se životu, a i život njemu… tako da je bez obzira na tešku dijagnozu živio puno duže nego ostali ljudi s tom bolešću.
Cijeli život se bavio glazbom, čitao je i družio se s ljudima. Sjećam se, u nekoliko navrata smo razgovarali o odgoju djece. Netko bi mogao pomisliti da osoba s takvim problemima u životu baš i ne zna previše o odgoju djece, međutim njegova razmišljanja o djeci su bila kao u najnježnijeg roditelja.

Jednom prilikom je priupitan kako se nosi s problemom koji je u njegovom slučaju nepremostiv.
Odgovorio je nešto vrlo zanimljivo: “Primjetio sam u jednom trenutku da nisam samo ja taj koji ima problema – imaju ih i drugi. Ali, isto tako neki koji imaju puno manji problem negoli je moj, doživljavaju ga na puno teži način. Znači, nije vrsta problema problem. Bitno je kako se mi odnosimo prema njima.”

Otišao je vrlo mudar čovjek… dalje. Vinuo se u visine… nije ni bilo druge opcije za njega.
Mi smo još tu. Usidreni, sa svojim raznoraznim teretima, “programima”. Svatko od nas vrti neku svoju kombinaciju (da ne kažem koktel) problema (programa).
Hajdemo ih sve otpustiti – jer, letjeti je moguće odmah – na krilima Ljubavi i Zahvalnosti.

– Dani Ella  

Ako se naučimo preuzeti odgovornost, onda nema bivše/g… ne može je/ga biti. Znat ćemo da je sve posljedica naših postupaka, riječi, emocija, djela…

Promatrati putovanje kroz život od stanice do stanice osobnih drama je poražavajuće za nas.

Zamislite da slikar promatra djelo kroz prethodni potez kistom… on hrabro napušta taj potez i bavi se novim – mora to učiniti kako bi dovršio sliku! Život je ništa drugo do li pogled na sliku iz razmaka preuzete 100%tne odgovornosti – samo na takav način slikarevo (naše) putovanje nije tek zbir emotivnih udaraca na osobnu povijest, na sjećanja. Bivši/a je sjećanje, nedovršen potez kistom, nepreuzeta odgovornost… tek žica što vibrira u zvuku osjećaja krivnje…

Ho’oponopono nas uči da je jedino što je bivše su podaci. Ako drhtimo na spomen bivše/g – “Volim te, Hvala ti” je način. Nemamo vremena – potražimo hrabrost da otpustimo sve što nas pritišće, baca u sjećanja, melankoliju, budi reference na stanice iz prošlosti.

Volim te…

– Neno Lubich 

Da bismo se mogli pokrenuti sa snene točke života, potreban je inicijator, maleni “push” da nas pogura ka nepoznatom .
Jedan odličan takav mehanizam je Pitanje!
Kakvo Pitanje, pitate?

Pa Pitanje koje je samo po sebi prepreka za buđenje iz učmalosti. Pitanje što toliko zaokupira pažnju da ništa drugo nema šanse da se upliće. Pitanje, poput zida što se sad odjednom nadvilo nad nas i ne da nam mira dok ga ne razotkrijemo. Ono koje ne predstavlja nedostatak odgovora, nego je njegova zagonetnost zapravo odgovor. Takvo Pitanje!

Pitanje je pokretačka sila. Jednom kada ga budemo razumjeli, imati ćemo žudnju za odgovorom. Jer, žudnja je strast, a strast predanost. Dakle, treba se uputiti u potragu za pravim Pitanjem.

Uvijek postoji jedno takvo!

Kako ćemo ga pronaći, pravo Pitanje?
Pa, gdje god da smo sada – mi smo zaglavljeni i jedino Pitanje koje je važno je ono koje će nam dati priliku da se odlijepimo, pomaknemo korak naprijed.

Dakle, moramo odustati od svih koncepata, prošlosti, budućnosti, ideja o čovječanstvu, svijetu, religiji ili Bogu, svih društvenih struktura, zurenja u ravnotežu morala.

Pronađimo jedno Pitanje – jedino Pitanje koje um ne želi pitati! Stavimo cijelu našu pažnju na njega!

Koje je vaše Pitanje? Što vas pokreće? Zatvorite oči, dišite, utišajte um i čekajte.
Krenite od odgovora, pa prema pitanju i naći ćete neku iskru u sredini. Jer iskra je ono što je potrebno.
Gorivo već jaaaaako dugo nestrpljivo čeka žarnicu da eksplodira u samospoznaji Čiste Bezuvjetne Ljubavi.

Izvalite to Pitanje iz Tišine, neka se zatrese prostor u vama.
Predajte svoje živote Njemu i uživajte!

– Neno Lubich

Malo o očekivanjima koja su uvijek na neki način prisutna, pa makar to bilo i očekivanje da očekivanja nemamo.

“Kako jest, a ne kako biste željeli da bude.”

Otpustiti očekivanja značilo bi prepustiti se nepoznatom.
To bi značilo ne birati, živjeti u neizvjesnosti, kretati se u nepoznatom, hodati po rubu – jednostavno dopustiti da stvari budu kakve jesu i onda svjedočiti tomu.
To bi značilo živjeti u povjerenju.

“Neznanje o tome kamo idete pruža još jednu dobrobit: pred vama je beskrajno mnogo mogućih odredišta.”

Jesmo li došli na ovaj svijet samo zato da bi “postojali”?

Postoji jedna vrsta očekivanja u HO, možda najvažnija i najznačajnija od svih mogućih očekivanja a to ustvari i nije očekivanje nego jedna vrsta “obećanja”: da će sve biti najbolje moguće!
Kad hopsam napuštam sva očekivanja osim tog jednog – najvažnijeg. U njemu su sadržana sva moja “mala” očekivanja, u njemu je obuhvaćeno apsolutno SVE. U njemu je uključeno moje apsolutno povjerenje da se sve odigrava na najbolji mogući način.

Mogli bismo reći da kad hopsamo da postajemo na neki način anonimni.
Kad nas ne veže indentitet javlja se jedna vrsta slobode. U toj slobodi od “ja” ne očekuje se baš ništa – nije potrebno zauzeti bilo koju pozu ili ulogu. U toj slobodi od “svega” ostaje upravo ono što jest.

Hopsanje nije ograničenje – nego Sloboda. Sloboda od svih mogućih ograničenja.
Hopsanje ne znači biti bez očekivanja – znači Znati da se Sve odigrava na najbolji mogući način.
Hopsanjem ograničenje i očekivanje mijenjamo za Slobodu i Znanje.
Kad to spojimo s Ljubavlju i Zahvalnošću (s Volim te i Hvala ti) naše postojanje prestaje biti ograničeno – “obilježeni” smo pojmovima koji se mjere Beskonačnošću.

– Dani Ella

Priznaću odmah!  Već dugo putujem na ovaj način. Predivna su mi ta putovanja na kojima slijedim svoj put. Brojim udahe i izdahe, ponavljam Hvala Ti, Volim Te, ili samo prebirem po mislima. Spuštenih vjeđa u plavičastom mraku puštam čulima da prorade – osjećam svaki drhtaj, miris, svu ljepotu onoga što me čeka kad izađem na „stanici“.
Ili, sve to u čemu uživam možda i nema veze sa onim kamo idem, već sa trenutkom u kome sam se uljuljkala u osjećaj putovanja…a onda stanem i razmislim; tko sam? Lijepo je biti ja! 

Oduvijek su me učili, a ja kao poslušna dušica tome i težila, da tragam i stvaram konstante u životu. Ali uporedo s tim mi se događalo da se upravo o te konstante saplićem. A ne radi se o tome da ih nisam znala stvarati, već samo o tome da su bile nepotrebne. (Programi, programi!)
Ovo sada je ipak, neko drugo vrijeme. Slažete se sa mnom?! 

Slogan života (zahvaljući Ho’oponoponu) koji danas šapućem razumu je “on the road” i to je taj postulat koji ne ostavlja prostora da se žalim, a opet, pruža mogućnost da se radujem, daje slobodu da rastem i priliku da se smijem.

Na putu očekuj neočekivano, šapućem sebi .

– Gordana Balić

Gdje se nalazi Ljubav? Je li Ljubav u pogledu, dodiru? U čežnji ili žudnji? Ovdje, ondje?

A gdje je izvor Ljubavi? Je li Ljubav uopće izvor? Ako tragamo za Njenim izvorom, onda mislimo na nekakav centar, neku točku iz koje Ljubav dolazi. Možda je taj centar u nama, u Srcu? Postavimo li pitanje: A gdje je život? Gdje je izvor života? Odgovor na to pitanje kazati će nam gdje je Ljubav.

Ljubav je život. Volim te. 

– Neno Lubich 

Odlučili ste pospremiti sobu. Perete prozore, brišete prašinu, glancate pod. U sobi je svaka stvar na svom mjestu.
Sjedate na sred trosjeda i pogledom pregledavate sobu. Dižete se, popravljate stolnjak koji kao da je lagano nakošen (a ne bi trebao biti) .
Zadovoljno odlazite do prozora. Gledate u daljinu… pa se okrećete opet prema sobi i pitate se: što sad?
Sad kad je sve lijepo složeno i čisto šteta je to na bilo koji način “kvariti” – neka barem jedno kratko vrijeme sve ovako blista. Uzimate stvari i izlazite van iz stana…

Jednom sam negdje pročitala nešto odlično.
Pisalo je da nas ustvari ne muči vrsta problema nego želja za rasterećenjem od problema. Bit će da je ista stvar i s programima – ne muče nas specifičnost i vrste određenih programa već sama njihova prisutnost. Zato je besmisleno programe analizirati.
To bi otprilike bilo isto kao da trenutno na nozi imam kamen od nekih 2 kilograma. Noga me boli od pritiska, a ne od boje kamena i vrste (njegovog geološkog postanka).
Baš me briga od kuda je kamen – samo da mi se ukloni s noge odmah!

Problem uglavnom nije tamo gdje mislimo da jest. Grozno – sad više nije moguće ni locirati točno gdje problem jest. Ustvari nikada se nije niti moglo, osim ako nije u pitanju neki konkretni “kvar”, a i ta konkretnost je ustvari vrlo upitna.

Recimo da mi fali novaca i bilo bi baš lijepo da se od nekud stvori. Ustvari, ne mora se niti stvoriti – neka se otvori prilika da novac sama zaradim. I recimo da se ništa ne dešava. I tako iz dana u dan. U jednom trenutku mogu skužiti da je ona frustracija od početka poprilično narasla – sad više nisam ljuta, nego moguće i bijesna – ništa baš ništa se ne dešava… što trebam napraviti da se stvar riješi?
Ono što me sada ozbiljno mući više nema veze sa samim problemom, ali ima veze sa ogromnim pritiskom koji držim u sebi – njega trebam otpustiti.

Istina je ustvari da ne znamo što čistimo. Manje je važna vrsta programa, a više ta svijest da “pustimo” – sjetimo se: nije važno što nas pritišće nego da nas prestane pritiskati.

Primjer s početka teksta ukazuje na našu potrebu da napravimo sve što možemo – sve što je u našoj domeni – npr. hopsamo. Nakon toga najbolje je da “izađemo van” – da otpustimo. Na taj način ćemo se rasteretiti – maknuti ćemo teret sa sebe i osjećaj olakšanja bit će trenutno tu…  

– Dani Ella