…Molekule plave vode odmah odlaze do energetskih centara za osmijeh i radost, a vrlo su moćne u borbi protiv negativnih bakterija i virusa. Djeluju poput topovskog udara na brige i probleme, a laserski uništavaju natmurenost i depresiju!

Kada se plava voda stavi pod mikroskop, boja koja preplavi okular odmah onesvijesti promatrača od divote, a postoje izvještaji da se širi i neki neobičan miris, što omamljuje za poludit! Ima još! Dakle, boca treba biti plava jer se svjetlost lomi pod kutom što postoji u starim spisima, u vrijeme dok je Bog hodao po Zemlji i postavio takav spektar da bi Zemlja postala Raj.

No, druge boje su se pojavile, bila je i bitka što je trajala 2 milenija! Konačno, boje su se dogovorile da će svaka voljeti bezuvjetno drugu, a plava će biti pokrovitelj Bezuvjetne Ljubavi i svojim spektrom oplemenjivati vodu kako bi ljudi oživjeli sjećanja o Raju u njima samima! Ima još! Dakle, Nebo i Zemlja su sklopili dogovor da će davati polovinu svjetla ljudima, svaka svoju, ako ljudi odluče preuzeti odgovornost za svoje živote, pa tako, ako hodaš Zemljom onda si Ljubav, ako letiš Nebom onda si Svjesnost. Tako je plava boja od Neba dodala malo svjesnosti u svoju namjeru da voli ljude, pa mi, dok pijemo oplavljenu vodu zapravo, pijemo znanje o Sebi iznutra. No, tu je i Sunce, ono predsjeda nad Voljom našom da se želimo promijeniti pa nas gura svjetlošću svojom što prodire u molekule plavoga i uranja u njihovu suštinu.

Sve skupa to je čudo Božje, a na mom balkonu, u ruci i konačno u jetri, pa nemam izbora nego predati se tom iskustvu čiste divote prelijepoga plavetnila! Eto, to ti je zato! Sad je samo pitanje, što ćeš ti sa ovim informacijama? Na kraju dana, ipak moraš priznati, ne preostaje ništa drugo nego piti plavu vodu, ma koliko god sulud razlog bio  🙂

– Neno Ljubić

Jalove misli, misli koje crpe energiju, blokiraju, misli straha, tjeskobe, misli nemira i iščekivanja, ili pak misli koje su fluidne, koje teku, koje daju odgovore, koje vode.

Hopsajući pretvaramo jedan oblik misli u drugi, jalove misli u misli inspiracije. Koje olakšanje je sama spoznaja da imam tu mogućnost., taj prekidač, samo ga se trebam sjetiti. Ho’oponopono je, kažu „tehnika rješavanja problema“. Onako na prvi susret zvučalo mi je premistično, prečudnovato, ali nije me toliko privuklo „rješavanje problema“ kao ostvarenje određenih ciljeva rezultata, već energija i smisao tih četiri rečenice žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti i volim te. Te rečenice čiste naš unutrašnji put, naše sagledavanje stvari i vlastiti doživljaj istih. Problemi se rješavaju na ovakav ili onakav način… život jednostavno teče iako ponekad imamo osjećaj zaglavljenosti, statičnosti, ali teče. Ho’oponopono za mene prvenstveno znači spoznaju da u ovoj životnoj rijeci s Hvala ti i Volim te imam mogućnost prekidača jalovih, blokirajućih misli i „strahotrabunjanja“ vlastitog uma. Imam mogućnost skidanja vlastitog tereta.

A što je s „rješenjima“, što se riješilo? Bitan je put do tih rješenja, put koji prelazimo s okovima i hrpom kamenja u želucu i na leđima, ili put koji prelazimo ho’opsajući s lakoćom i povjerenjem.

Biram ovaj drugi, imam tu mogućnost.
♥ ♥ ♥

 – Vanja Štrmelj

Svakog trenutka se radi samo o jednom, o samopročišćenju.

Može li išta biti lepše i izazovnije od “volim te” , išta humanije od “zadatka” da imamo mogućnost da popravimo sve što doživimo? 🙂

I ti, da bilo šta popraviš, govori “volim te”… O da, pitaće um: “Šta ću ja time dobiti?”
“Dobićeš to što dobiješ”  (dr.Len), ali prevazići će tvoje shvatanje dobitka!

“Volim te” može biti jedino dobro koje imamo 🙂  a Nula “je tvoja i Božanska rezidencija” odakle, i od koga svi blagoslovi – bogatstvo, i mir – teku ♥

– Nataša Sekulović

“Prihvatanje spoljašnjeg ujedno je prihvatanje samog sebe.”

Sinoć sam naišla na ovu rečenicu i još uvek sam pod utiskom. I to vrlo snažnim. Da, jasno mi je odavno da spolja nema ničega što već nije u meni, da su ljudi i okolnosti oko mene samo odraz mene same, odnosno mojih programa. Znam da sam odgovorna za sve što mi se dešava u životu i prihvatila sam tu odgovornost s radošću. Da, da, znam i da prosuđivanje okolnosti u mom životu dolazi iz uma koji naravno ima vrlo ograničen pogled na stvarnost.

Međutim, nikada o tome nisam razmišljala na način iz gore navedene rečenice. Dakle, kada ne prihvatam spoljašnje događaje, kada se u sebi ili na glas bunim protiv nečega u spoljašnjoj realnosti, ja u stvari odbacujem samu sebe! S druge strane, znam koliki je značaj samoprihvatanja i ljubavi prema sebi, to stalno naglašavam u svom radu. Prava, duboka promena moguća je tek kada zaista prihvatimo sami sebe, kao i sve okolnosti u svom životu i kada za te događaje više ne krivimo druge ljude, sudbinu ili sam život.

Jasno je da je prihvatanje svih okolnosti mnogo lakše uz ,,hvala ti,, i ,,volim te,, ove reči upravo kao da govore – prihvatam tvoje postojanje, hvala ti što si mi pomogao da osvestim ko sam ja u svojoj suštini, ipak ti si samo programčić koji mi više nije potreban.

Verujem da su svi naši programi tu, da bi nam pomogli da spoznamo svoju pravu, Božansku prirodu.

Kakav divan dan!

– Suzana Vemić

“Um ne može biti jak bez tebe. Ti možeš biti bez uma, ali um ne može biti bez tebe. Dakle ti si snažniji.” (Mooji)

Kako to može pomoći kod hopsanja?
Kad sjedim u meditaciji npr. 20 minuta sve što mi dolazi ne shvaćam ozbiljno. Mogla bih reći da sam u ulozi promatrača. Da me netko zamoli da nakon meditacije ponovim samo jednu svoju misao koja mi se pojavila za vrijeme meditiranja, teško da bih se ičega sjetila.
Za vrijeme meditacije misli dolaze i odlaze, kao i popratna stanja (razno razni osjećaji – i dobri i loši)… sve se to dešava u meni, ali ne i meni. I tako godinama.

E sad, kod hopsanja je slično… možda malo više dramatično, jer teže je biti promatrač kad si direktno uronjen u živu zbilju – teže je otpustiti npr. ljutnju koju osjećamo dok se netko dere na nas negoli kad se ta ljutnja pojavi u meditaciji iznenada kao nepozvani gost. Ali u biti, radi se o istome – programi su i jedno i drugo – naša reakcija bi trebala biti ista u oba slučaja što se tiče otpuštanja.

Mogli bi smo reći da je hopsanje jedna vrsta meditacije u praksi. To znatno olakšava našu poziciju u cijeloj priči – što god nam se dešava – tu je samo zato da bi mi to napokon otpustili. Nakon toga ako se to i dalje pojavljuje u našem životu mi toga uopće nećemo biti svjesni ili nam ni malo više neće smetati.

Dakle, hopsanje je meditacija u hodu. Svakim korakom naprijed, prostor se širi i veći je – ne zato jer ga je netko povećao, nego zato što je suvišno izašlo van. Ništa od onoga što se nalazi u prostoru nismo mi, to su sve programi – a mi smo prostor.

“Prostor u kojem se um pojavljuje je Sebstvo. Budi samo Sebstvo. Ne brini se što dolazi na pozornicu Sebstva” – kaže Mooji.

A ja kažem Volim vas i želim vam laku noć ♥ ♥ ♥

– Dani Ella