Robey Paxton (autor knjige “Nema vremena za karmu”) kaže da neke duše odabiru iskustvo na Zemlji bez naročitog uplitanja uma (intelekta), što je god direktnije moguće i inkarniraju se u tijela sa “deformitetima” poput autizma, Downovim sindromom ili sličnim “bolestima” koji ograničavaju kognitivne sposobnosti na način koji se uobičajeno smatra normalnim. Tako oni doživljavaju svijet kako bi i trebali u skladu sa svojim namjerama, a mi “zdravi”, ih svom silom nastojimo natjerati da ga doživljavaju kako mi to mislimo, cijelo vrijeme insistirajući da je to jedino ispravno.

Često znamo kazati kako je “ljudski um nedokučiv”. Sva sreća da malo toga ovisi o dokučivosti ljudskog uma, inače bismo nahebali. Problem uma je u tome što je to ipak (većim dijelom) samo reprodukcija programa, podataka koje znanost automatikom asocira na mozak u kojemu se sve događa i odgovoran je za sve. Pa čak i kada istražuje iz drugog ugla, većinom je opet naglasak na mozak, kao u slučaju TED videa sa moždanim udarom (nisam čitao knjigu). U njemu se govori o iskustvu kada je mozak u poremećaju logičke percepcije. Pa se onda daju atributi lijevom i desnom mozgu, ovaj je za ovo, a onaj je za ono, jer je desni u blokadi (tamo je bio udar), pa ono što doživljavamo mora biti proces što se događa u lijevom ili obratno (autorica ipak ne odustaje od kategoriziranja, ma koliko god iskustvo bilo “čudesno”). Bazične funkcije mozga zasigurno djeluju nekom logikom, kao što procesor u kompjuteru procesuira podatke, odnosno programe koje mi napišemo nekim temeljnim načinom, no ljudski um je IMO jako malo područje, kao treptaj u procesu razumijevanja stvari u univerzumu. Možda je bolje objašnjenje da ima grdih problema djelovati izvan zadanih okvira uzročno-posljedičnih veza, lineranog koncepta stvarnosti. Toga se kao društvo trebamo odreći i tragati za drugim medijima kojima ćemo putovati do spoznaja o prirodi svijeta, pa i do tzv. “slučajnosti”. Svjesnost je taj medij – nešto posve prirodno, samo po sebi dano, što nam se neprestano obraća. Jedino što trebamo jest pronaći način komunikacije s njom, odnosno prihvatiti da smo mi ta Svjesnost, (praktički kompletan univerzum) koja djeluje na principu jasnovidnosti – tzv. nijemog znanja .

Kod vlastitih istraživanja o svjesnosti, posebno u praksama sanjanja, ponešto i OBE, te u stanjima unutrašnje Tišine, jasno je da stvari funkcioniraju drugačije po pitanju sjećanja i percepcije, kao i što je njihovo porijeklo drugačije. Neki autori koji su istraživali “onostrano” putem OBE-a su imali uvide da podaci, sjećanja, unutrašnji dijalog se downloadaju izvan nas, “odozgor” što bi se po domaću reklo, dakle, izvan fizičkog tijela. Dakle, riječ je o slojevitoj egzistenciji naše Duše koja je povezana Svjesnošću i ima međusobnu interakciju u tim slojevima. Tako se razmjenjuju i podaci između njih, no tumačenje je nešto posve drugo (um). Ho’oponopono je upravo odličan alat koji nam omogućuje direktnu vezu sa najvišim slojevima Sebstva/Duše (nijemo znanje) i djelovanja u skladu s tim u životu.

Ufff opet, predugo, kratim, kratim, gotovoooo     🙂 🙂 🙂

– Neno Lubich