Ako imamo odnos s Ho’oponoponom to znači da smo ga svjesni. Znamo da je tu i da nam može pomoći da otpustimo svoja sjećanja i omogućit će nam mirniji život. Ako ga nismo svjesni, onda nismo ni čišćenja, pa je to tada rutina i završimo hodajući nervozno okolo, očiju stalno uperenih u pitanja kako to, zašto to.

Praksa je živi entitet, to je svijest sama po sebi koju formiraju njeni praktikanti. Ona će, već kad je samo djelomično prihvatimo, s vremenom preuzeti obličje koje mi od nje želimo kako bi lakše komunicirali. A kad je potpuno prihvatimo onda se s njom stapamo i postajemo jedno. Mi tada postajemo Ho’oponopono, a on se pretvara u nas – to je jedan entitet koji sebe živi kroz predanost. Kad ste vi praksa, umjesto da je izvodite radi ovoga ili onoga, taj “Volim te” je onda direktan, on vibrira vašim bićem i ne bavi se uzrokom niti posljedicama. Jednostavno, taj “Volim te” nema identiteta, ono je sve što poznajete i niste više u stanju uprijeti prstom ni u što i kazati: onome govorim.

• Neno Ljubić