Bilo bi lijepo kad bi bili sigurni da smo na automatizmu, ali ipak, sreca da nismo sigurni. Ipak je ljepse svjesno hopsati, a nadati se da smo na automatizmu, jer nam svjesno hopsanje pomaze preuzeti odgovornost i ukrotiti misli izmedju ostalog.

No, kako znati da li smo na automatizmu? Nikako, nadamo se da jesmo… Cak i kad “znamo” da jesmo, ipak postoji ona mala sumnja, i dobro je da je tu.
Znate ono kad kazete da se budite usred noci i cujete hvala, hvala, hvala…ili je to prva misao koju cujete kad se probudite? Ne, to nije automatizam. To je, rekla bih, znak da se i um navikava na nove dominantne misli, a to je to ‘hvala’, koje je zamijenilo razmisljanje, analiziranje.

Biti na automatizmu znaci nauciti dijete da koristi alate ho’oponopona.
Prvo i osnovno je odluciti za samo jednu tehniku, drzati se iste i biti savrseni primjer svome djetetu u praksi. Jer dijete radi ono sto dijete vidi. Ne zelimo ga zbunjivati. Ako smo mi zbunjeni i skacemo od jedne tehnike do druge, mozete li zamisliti kako se dijete osjeca? Ono uci od nas. Bas kao i sva djeca, tako i nase unutrasnje dijete, uci na nacin da nas imitira, kopira. Ako mi vrijedno hopsamo i dijete ce nas imitirati. Budimo mu/joj savrsen primjer.
A dalje, ko je spreman, moze i da radi na odnosu sa svojim djetetom. Ali ne zaboravite, cak i ako prestanete s HO, nastavite graditi odnos s njim. Ono je dio vas bez obzira koju tehniku koristili.

Dakle, jedini nacin da sigurno znamo da smo na automatizmu jeste taj da znamo da dijete hopsa s nama, uvijek, i onda kad mi zaboravimo ili ne mozemo iz nekog drugog razloga. A hoce li doci do toga, zavisi samo od nas 🙂

Hvala hvala hvala hvala

-Amra Sirbubalo