Ja i moje Ja

a
U godinama prije Ho’ oponopona susrela sam se i s pojmom Unutarnje dijete. Oduvijek sam znala da u meni ono postoji, jer, bez obzira koliko godina imala, kako sam u tom trenutku izgledala, kad sam stala pred ogledalo i zaronila u svoje oči, baš zaronila, duboko, ništa drugo nisam vidjela nego sebe, onu Ja.

Ne vidim godine što su prošle. To sam Ja.
Tragajući dugi niz godina za nečim što može ono što sam doživjela iscijeliti, što može pomoći da s tim nosim i radi sebe i drugih, susrela sam se i s povezivanjem s unutarnjim djetetom.


Pričala sam s njim. Voljela ga. I nije bilo lako. I nisam znala kamo s tim osjećajima tuge, straha, ljutnje koji su dolazili kao bljeskovi, a koje je dijete imalo u sebi.
Tek s Ho’ oponoponom mogu te povrede njegovati.


Ta sjećanja. Informacije.
Čistim.
Hvala Hvala Hvala
Njegujem.
Iscjeljujem.
Volim.
Onako kako najbolje znam.
Ali, to nije sve.
Počela sam se igrati s njim.
Ponukana onim što sam pročitala i čula ovih dana.
Hvala Neno Ljubić.
I tako, odlučim ja, idemo se igrati…
Bar probati, dugo nisam.
Pitam ja prekjučer ujutro moje Ja, što ćemo danas raditi, a ono će, kao iz topa-hodati bose po travi!
Uhhh…


Pa kud to, možda me nešto ugrize, možda na nešto stanem, začujem onaj glas u glavi, znate već koji, bla bla bla…
Ali, odlučna sam, poslušati ću moje Ja.
Hodamo po travi…
Koji užitak! Koje veselje!
Usput, odem u dućan, pitam moje Ja, da ti nešto kupim, što želiš, a ono će, napolitanke!!!
Napolitanke???
Pa, to i nije zdravo, ja to izbjegavam, slatko…Kad počnem, neću znati stati…
Ne, moje Ja ne čuje.
Hoće napolitanke.
Veliki paket.
Dođem kući, otvaram napolitanke, pojedem dvije…Eto, tamo cijeli paket, stoji, ne osjećam želju da jedem, jedem i jedem…
Jučer smo pisale, moje Ja i ja.
Ja desnom. Ona lijevom rukom.
Svašta mi je rekla.
I nije boljelo.
Jer čistim.


A danas…Eh, danas!
Sjedim na biciklu i upitam moje Ja što ćemo danas raditi?
A ona će, pjevati.
We Are the Champions !
Tu pjesmu?
Baš tu.
I onda smo pjevale. U vožnji.
I malo glasnije i malo tiše.
Dakle, nas dvije se ovih dana baš zabavljamo!
Vjerujem da usput jedna drugu iscjeljujemo.

Žofa Gregorinčić
Oglasi

One response

  1. Baš mi je simpatično ovo s napolitankama: moja pokojna baka je imala običaj kupovati te velike pakete, ali nije dozvoljavala da pojedemo više od tri odjednom. Toga se i sad držim ko zakona 🙂 I onda nabasam na ove tekstove i izmame mi osmijehe. tipa, je li unutrašnje dijete djevojčica ili starica? Mudrija je od mene, u svakom slučaju 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s