Razlika između slušanja programa i hopsanja

rkKoja je razlika između slušanja programa iz podsvijesti i hopsanja? Ustvari, i jedno i drugo je buka, a ne tišina ;)…..je li tako i ima li razlike ? Ima, velike.
Neki dan sam doživjela nešto jako zanimljivo i kako sam malo u gužvi evo sad to dijelim s vama… za te stvari nikada nije kasno ♥
Evo kako je počelo…
To jutro sam sjedila u meditaciji pored moje kćeri koja je šaltala po TV programima. Inače meditiram u tišini, ali eto tu i tamo se desi da meditiram uronjena u raznoraznu buku. Meditaciju sam to jutro zgotovila, ali iskustvo nakon nje prilično me je dojmilo, pa sam cijelu stvar ponovila još jednom, ali ovaj put kao eksperiment (mogla bih reći hooponopono eksperiment).
Eksperiment je jednostavan i ne bi bilo loše da ga i vi isprobate (naravno, ako želite) jer vlastito iskustvo je najvažnije.
Radi se o sljedećem. Nađite si par trenutaka kad možete biti sami u prostoriji sa televizorom. Znači samo vi, televizor i TV upravljač (zvuči smiješno, zar ne?).
Sjednite nekoliko metara od televizora i primite upravljač u ruku. Upalite TV i stišajte ton (nije važno koji je program, može biti bilo koji) do kraja. Zatim stavite prst na tipku za reguliranje glasnoće tona i zatvorite oči. Oči imate zatvorene za vrijeme cijelog eksperimenta. Važno je da je tišina u sobi. Neovisno da li ste meditant ili ne, dok sjedite zatvorenih očiju u tišini svjesni ste tišine i sebe.
Nakon nekoliko sekundi (5, 6) povisite ton pritiskom na tipku (imate i dalje zatvorene oči); neka visina zvuka bude uobičajena, kao kada gledate TV. Primijetiti će te da, čim se pojavi ton, vaša pažnja je automatski usmjerena na zvukovnu senzaciju, neovisno o sadržaju koji slušate. Kad postanete toga svjesni (par sekundi je dovoljno) pritiskom na tipku stišajte ton do kraja. Ponovno ste svjesni tišine i sebe, zar ne? E, to nije sve, idemo dalje :).
Ponovno pojačajte ton (žmirimo!!!) i počnite hopsati.
Sad odjednom kao da imamo 3 pojave: ja koja jesam, volim te ili hvala (ovisi s čim hopsate) i buka s TV. Ono s čime hopsate kao da se nalazi između nas i sadržaja s TV. Mogli bismo reći da je stvorena jedna vrsta tampon zone.
Ok, ništa novo to sve već znamo (mi koji hopsamo). Pa čemu onda sve ovo?
Još se moram vratiti korak nazad. Netko bi se mogao pitati: a ne bi li mi trebali biti u tišini, a ne u stalnoj buci, pa bilo to i volim te ili hvala ti… nismo li na taj način jednu buku zamijenili drugom? Ok, čistimo, ali to ne vidimo… u čemu je dakle razlika?
RAZLIKA JE VELIKA!!!
Hvala ili volim te dolaze iz SVJESNOG UMA… dolaze od NAS.
A programi NE! Oni su kao TV programi iz primjera. Programi su MRTVI. HVALA i VOLIM TE su živi, jer nastaju u sadašnjosti, iz sekunde u sekundu, i da bi hopsali mi moramo biti u sadašnjosti jer jedino u njoj možemo birati. To znači da nas hopsanje direktno centrira u SADAŠNJOST, dok su programi tvorevine uma koje nas od sadašnjosti samo odvraćaju. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Crtica s plaže

rsNosnica za plivanje ili mali prilog ka rakrinkavanju strukture uma

„Ala sranja, izgubio sam nosnicu!“, povikah vidjevši da više nije zakačena za hotelsku narukvicu. Upravo sam bio došao do ležaljke na plaži nakon tuširanja. Navikao sam koristiti nosnicu tokom plivanja i do sada sam ih već nekoliko izgubio. Ovaj put je situacija izgledala višestruko beznadežna:
– boja pijeska na plaži upravo je identična boji nosnice
– put od tuša do ležaljke je dug oko 100 metara i praktično je nemoguće rekonstruirati točan trag zbog mnoštva ležaljki i suncobrana.
Kako ću ju sad naći?

Jedan glas u meni nervozno govori da moram sistematski pretražiti cijeli put od tuša do ležaljke, dok mi drugi glas govori kako je to nemoguće i da trebam samo hopsati i trčati. Premda ovaj drugi nije zvučao baš smisleno, tijelo se odlučilo za njega iz meni nepoznatog razloga, vjerovatno što volim i trčati i hopsati. Nakon nekih osamdesetak metara trčanja bez misli i briga, pažnju mi privuče komentar jednog lika koji je prolazio lijevo od mene grleći curu: „Šta mi se ovo zaljepilo za šlapu?!“. Sekundu kasnije, onako krajičkom oka, primjetih kako se nešto maleno kotrlja po pijesku, nakon što je borac ostrugao šlapu od pod. Ukopam se u mjestu, onako bez premišljanja, i prepoznah svoju pregaženu nosnicu, živu i zdravu. Dok sam sljedećeg trenutka koračao prema tušu da ju operem, nisam još ni slutio razmjere slučajnosti i sreće koju sam upravo doživio. Shvatio sam to tek kad sam ovo ispisao, premda se pametnjaković-kontrolor-um žestoko protivio ispisivanju ovakvih ispraznosti.

Spoznao sam da je jedan od najmoćnijih trikova uma da me prisili da zaboravim moćne i čarobne trenutke, dok one stvarno besmislene sitnice napuhuje do nivoa životne traume. Hvala mu za taj izazov!

– Dado F.

Istinski proživljeno vrijeme

jbOvo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je netko tko traga, tko traži, ali tko ne mora i naći ono za čim traga. To je netko, tko ne mora ni znati što traži. To je jednostavno čovjek čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopiru iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krene na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih vrata grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljetnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Brončana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da se treba malo zadržati na tom mjestu. Tragač uđe kroz brončana vratašca i lagano krene između bijelog kamenja koje je ležalo nasumično razbacano po zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopće bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuzme ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjedne na travu i zaplače.

Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krene prema njemu. Neko vrijeme ga je promatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.

– Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Što je s ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječje groblje?!

Starac mu odgovori:
– Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dopustite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu bilježnicu, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba otvoriti tu bilježnicu i zapisati: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.

Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret s bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male bilježnice zapisujemo svaki trenutak naše radosti… Svaki trenutak.

Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo bilježnicu i da mu zbrojimo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.

– Jorge Bucay, “Tragač”

Ho’oponopono i ja: Opraštanje

sv

http://hooponoponoija.wordpress.com/2012/12/30/hooponopono-i-oprastanje/

Kada nas neko povredi, teško nam je, tužni smo i ponekad poželimo da toj osobi vratimoistom merom. Mnogi od nas ne urade ništa, ali zato misle kako će se toj osobi kad tad vratiti lošim ono što je nama loše učinila. Ovakva razmišljanja truju našu dušu negativnošću i ponekad dovode do toga da gotovo neprekidno razmišljamo o toj drugoj osobi.

Ho’oponopono nas uči da su naši programi ti koji dovode do toga da se mi osećamo povređenim. Programi nas navode da nečije ponašanje prosuđujemo kao dobro ili loše, odnosno ono koje nas je povredilo. Opraštanje je važna tema svih duhovnih učenja, a novogodišnji praznici su pravo vreme da se pozabavimo opraštanjem.

Izgovarajući ,,Hvala ti,, i ,,Volim te,, mi preuzimamo potpunu odgovornost za sve što je u nama, a što je dovelo do toga da druge ljude ili situacije doživljavamo kao problematične. Na ovaj način, mi im posredno i opraštamo, jer shvatamo da nam oni nisu učinili ništa loše, iako nam u prvom trenutku to tako ne izgleda.

Mi smo vrlo skloni prosuđivanju tuđih postupaka i događaja u svetu, razmišljamo otprilike ovako: ,,Ovo mi se dopada, znači to je dobar događaj, a ovo mi se ne dopada, bolno mi je i to znači da je događaj loš.,, Stvari, međutim nisu takve. Prosuđivanje je isto program, dobro je das mo toga svesni. Pored toga, mi nikada ne vidmo celu sliku i događaj koji nam izgleda kao problematičan, na kraju nas može dovesti do nečeg vrlo značajnog za nas.

U  ho’oponoponu, molimo za oprost zbog svega onoga što je u nama, a što dovodi do toga da prosuđujemo i opažamo ljude i događaje na određeni način. Dakle, mi smo u poziciji da molimo za oproštaj, pre nego da ga dajemo drugima. Molimo oproštaj zbog svojih programa, jer svi smo mi savršeni u svojoj suštini.

Najvažnije je da oprostimo sebi samima, jer ćemo samo tako moći da istinski zavolimo sebe. Dakle, oprostite sebi zbog svih programa koji su u vama, prihvatite odgovornost za njih i brišite ih. U novu godinu zakoračite s ljubavlju, prepoznajte savršenstvo u sebi i volite sebe,  jer onda ćete voleti ceo svet i videćete da je savršen.

– Suzana Vemić

O ho’oponoponu… i malo o prosvjetljenju

prHo’oponopono ima za posljedicu otvaranju k Sebi što proizvodi ovakve lijepe stvari u ljudima, da se otvaraju, prvo sebi pa onda okolini – što je odličan indikator spremnosti preuzimanja odgovornosti za svoj život 🙂

Što se tiče paradigme “okretanja drugog obraza” – to je samo sjećanje, špekulacija, ne znamo mi tko je što rekao, kada, ni u kom kontekstu! Ako idemo čistiti osobnu povijest, onda preuzimanje odgovornosti podrazumijeva i čišćenje vjerovanja – sveg onog što predstavlja naše doktrine, postulate, zakone, utvrde pod kojima živimo, misleći da smo slobodni i da onaj koji tvrdi suprotno je kreten, lol :). Ništa od toga vam nije istina dragi moji hopsići! Sve vam to dođe kao nekakva jutarnja izmaglica što obavije svijet svojom svježinom, iluzijom nužne (programirane) pravednosti i stanja stvari, kadli u podne svijet otkrije svoje trnje i otpad, opakog krokodila koji kolje mlado lane što je pilo vodu na jezeru, ali i prekrasne biljčice, brda, doline i sve druge ljepote!

Valja nam imati na umu da jedino što imamo jest ovaj trenutak (a podsjetnike na to rado gledamo po tubi filmićima i divimo im se) – ova tipkovnica, ekran, stol, zrak koji sada dišemo, stanje uma, emocija, svjesnost, you name it! Sve to je ukupnost osobne povijesti, odnosno sjećanja od koje smo sazdani i kroz čije oko percipiramo stvarnost. Ako prihvatimo 100% odgovornost za ovo jedino što imamo, sada i ovdje, onda ćemo moći osvijestiti da ovo nije istina, to nismo mi, nego radije, sadašnji trenutak je sidro za našu odgovornost i spremnost da se promijenimo. Hopsanje se ne bavi obrazima, ne bavi se ni akcijama/reakcijama – ono se bavi predanosti Sebi, otvaranjem ka Nutrini i prihvaćanjem odgovornosti kroz volju da prepustimo Izvoru čišćenje naše osobne povijesti! To je to! Voljeti sebe je jedina Istina koja nas može zaokupljati u mnoštvu drugih istina, jer “there si no out there”, kaže Len. Zaista, pa što bi moglo biti vani, što?!

Jednom sam stavljao ovdje, staviti ću ponovno McKennu, jer mislim da pristojno grubo otklanja sumnje u to što nam je činiti:

Iz knjige Jed McKenne: Prosvjetljenje – prokleta stvar

(McKenna odgovara Randyu kada ga ovaj pita o prosvjetljenju)

“Duhovno budjenje”, nastavio sam, “se odnosi na otkrice onog sto je istina. Sve sto nije vezano uz otkrivanje istine treba odbaciti. Istina nije u znanju o stvarima – ti vec znas i previse! Ona je o ne-znanju. Ona nije o postajanju istinitim – ona je o odbacivanju falseg, tako da sve sto na kraju preostane jest istina. Ako zelis postati svecenik, lama, rabin ili teolog – onda imas tonu toga za nauciti. Ali, ako zelis doznati istinu, to je potpuno drugaciji proces i posljednja stvar koja ti treba je jos znanja.”

“Najkraci i najjednostavniji nacin da ti odgovorim na to pitanje bi bio reci da su svi sistemi vjerovanja samo price koje stvaramo u cilju naseg nosenja sa prazninom. Ego se gnusa praznog prostira, vakuma, stoga su svi u nestrpljivoj jagmi za stvaranjem iluzija neceg, kada zapravo nema niceg. Sistemi vjerovanja su sredstvo koje mi koristimo kako bismo toboze pojasnili samima sebi nevidjenu stravu ne-sebstva.”

“Vjerovanja su poput svijeca kojima ljudi osvjetljavaju okolni mrak. Oni su svjetionici kojima pokusavamo zadrzati Beskonacnost zatocenu u luci, nasoj toboznoj sigurnosti znanja kojeg donosi isto to vjerovanje”.

Randy: “Dakle…ovo sto ti govoris….to je zapravo…, mislim, sve? Sve u sto svi vjeruju – sve je to… kao, laz? Kao…sranje?”

“Da. Nijedno vjerovanje nije istinito! Zapamti: NIJEDNO VJEROVANJE NIJE ISTINITO!!
Sva vjerovanja! Svi koncepti! Sve misli! Da, sve je to laz – sve sranje! Naravno da jesu! Ne samo religije i duhovna ucenja, nego i sve filozofije, sve ideje i misljenja. Ako ides saznati istinu – ne nosi nijedan od ovih sa sobom! Nista sto govori dva, umjesto jedan, nece prezivjeti. Ja ti ne govorim nesto sto znam, ja ti ukazujem na nesto sto ti znas!”

“Slusaj, imam samo pet rijeci za tebe: Zapitaj se “Tko sam Ja?”

“Ove rijeci cine sve ostale rijeci ukljucujuci i one Rame Maharishija – nepotrebnim! Pet rijeci koje ne trebaju pojasnjenja, opisivanja, tumacenja. Pet rijeci koje poticu oslanjanje na samoga sebe i samoodlucnost.”

“Nazalost, duhovno ucenje koje stane na plohu kutije sibica je nesto sto nitko zapravo ne zeli. Osloniti se u potpunosti na sebe je nesto sto nitko ne zeli! Svi zele znanje, vjerovanje, upute!”

“Slusaj! Ovo ti je sve sto trebas znati kako bi postao prosvjetljen:

Sjedi dole, usuti i pitaj sebe sto je istina dok ne saznas! To je to! To ti je cijelo ucenje o prosvjetljenju, kompletna praksa! Ako ikad imas bilo kakvo pitanje ili problem – bez obzira kakvo je pitanje ili problem – odgovor je uvijek isti: sjedi dole, usuti i pitaj sebe dok ne saznas! Drugim rijecima, idi, skoci sa litice! Nemoj ici blizu litice, kontemplirati o skakanju s nje! Nemoj citati knjigu o skakanju sa litice! Nemoj ici studirati znanost o skakanju sa litice! Nemoj se pridruzivati grupama podrske u skakanju sa litice! Nemoj pisati pjesme i poeziju o skakanju sa litice! Nemoj se ulizivati nekome drugome tko je vec skocio!

Samo skoci.

Kada cujes da je netko rekao da je traganje za prosvjetljenjem poput ribe u moru koja traga za vodom – ovo je ono sto misle time reci. Jedna riba mozda zna, a druga ne, ali one obje plivaju u oceanima vode i oduvijek su to radile!”

“Prokletsvo”, veli Randy.

 

– Neno Lubich

Ograničenost

hbInspiracija jutros kaže: piši o OGRANIČENOSTI (na što li misli?).

Znate onu priču o čovjeku koji je jedne večeri usnu prekrasan san, najljepši dosad, takav san nije još nikada sanjao… Srećom probudio se odmah nakon što je san završio i onako u mraku zgrabi papir i olovku da sve zabilježi. Nakon što je završio zadovoljno odloži papir i nastavi spavati. Ujutro kad se probudio nije mogao dočekati da pročita sve što je napisao, to je najljepša priča ikada… mislio je. Uzima papir i čita: “Živjela jednom jedna lijepa djevojka”… Nakon što je pročitao sve što je napisao, jasno mu je bilo da to što je napisano se ne razlikuje ni po čemu od drugih priča… Od onog cjelovečernjeg spektakla na papiru nije ostalo ništa osim par nezanimljivih natuknica o samoj priči. Um da bi si olakšao život voli pojednostavljivati, a onda komplicira na sasvim nevjerojatnim mjestima. Tako umu su npr. sve KNJIGE samo knjige, neovisno o veličini, sadržaju,obliku… Na taj način si je um predočio cijeli naš život: iako ne postoje dva ista čovjeka, um je istu etiketu stavio na sve ljude, pa je svatko od nas je za um kao prvo čovjek.

Vratimo se na priču od početka objave. Što se ustvari desilo? Je li čovjek koji je zapisivao svoj san netalentirani pisac ili se neke stvari jednostavno ne mogu pretočiti u riječi? Iznenadit će se oni koji misle da se radi o netalentiranosti… Istina je da se neke stvari ne mogu prevesti u “jezik” koji je jednostavniji od onoga u kojem se doživljaj dogodio. Um pokušava i tome doskočiti pa za takve slučajeve koristi etikete: neopisivo, ostao sam bez teksta, natprirodno…. Znam, sad će se netko pitati, a što je sa svim onim genijalnim piscima koji su svoje doživljaje tako fascinantno prenijeli na papir? E, tu se radi o vještini, a ne o doživljaju. Netko dobro kuha, netko dobro svira, a netko dobro piše. Dakle, pisanje je medij za sebe (svijet za sebe) u kojem vrijede određena pravila, pa kao što se sa šminkom može manipulirati, može se i s pisanom riječi. Sve ovo ne pišem da bih umanjila ljepotu nečijeg pismenog izražavanja, nego da bih ukazala na nešto čega uglavnom nismo svjesni. Zaključak je: verbalni svijet je zaseban svijet … u njemu vrijede određene zakonitosti i pravila, ali on nije cjelovit i ne može biti kompletan prikaz (doživljaj) svijeta u kojem živimo, iako može na njega upućivati. Kad slijedeći put primite u ruku šalicu… malo zastanite, jer u ruci vam se ne nalazi samo “šalica” (možda za um da), u ruci vam se nalazi cijelo bogatstvo oblika, boje, teksture, tu je i energija koja je sudjelovala u njenom nastajanju … tu su svi elementi od kojih su sastavljeni i svi ostali elementi u prirodi (zemlja,voda,vatra,zrak,eter).

Sve što postoji već je tu prisutno… na nama je mogućnost da to i otkrijemo ♥ ♥ ♥

 

– Daniela Pal Bučan

Ho’oponopono i sjećanja

sSvijet vode informacije, kao i nas.

Moj učitelj, Dr. Ihaleakalá Hew Len, rekao je da mi dolazimo puni. Znate li što je mislio time? Mislio je da, kada se rodimo, dolazimo puni sjećanja iz prošlih života; i ta se sjećanja počinju ponovno vrtjeti onoga trenutka kada se rodimo.

Da vas nešto upitam; kada idete u kino je li film na ekranu ili dolazi iz projektora? Ljudi i situacije su kao ekrani. Pokušavamo uvjeriti ekran da smo u pravu. Želimo da se ekran promijeni, ali ne možemo promijeniti ono što je na ekranu. Ako želimo da se ono što je na ekranu promijeni, mi se trebamo promijeniti. Film je u nama. Mi smo projektor.

mk
Naša se sjećanja pojavljuju da nam daju priliku da preuzmemo 100% odgovornosti i otpustimo sve. Kada otpustimo, dajemo Božanstvu dopuštenje da izbriše sjećanja iz nas, tako da se možemo osloboditi. U biti, ono što mi nazivamo problemima su zapravo prilike. Život se sastoji od mnoštva prilika za odrastanje i saznavanje tko smo zapravo, zbog čega smo ovdje i što smo došli napraviti. Došli smo unijeti ispravke i ispraviti naše greške. To je upravo ono što Ho’oponopono, drevna havajska umjetnost rješavanja problema, čini. Unosimo ispravke preuzimajući 100% odgovornosti govoreći, “Žao mi je. Molim te oprosti mi za sve ono što je u meni što je stvorilo ili privuklo ovo.”

Znate da svi pokušavamo shvatiti koja je naša svrha na zemlji? Imam vijesti za vas. Naša je svrha čistiti i otpustiti sve ono što nismo mi. Mi nismo sjećanja. Mi smo iznad njih, ali smo odgovorni za čišćenje vlastitih stvari. Kao što je Shakespeare rekao: Ovo je jedna velika pozornica, a mi smo svi veliki glumci!
Pretpostavljam da pokušavate shvatiti sve ovo, ali ovdje nema ničega što bi trebalo znati ili shvatiti. Razmislite o tome. Dok ste na kompjuteru i koristite određeni program, imate li uopće pojma koliko drugih programa radi u pozadini? Ali, još uvijek ne trebate znati ili shvatiti sve ono što se događa kada koristite kompjuter. Sve što trebate znati jest da postoje programi i da oni rade. Možda ne razumijete zašto i odakle dolaze neke stvari, ili na koji se način pojavljuju, ali i ne trebate znati: Vaš je jedini posao da otpustite.

Kada se nešto dogodi između vas i neke druge osobe, ono što se događa nije zbog vas ili nje. To su samo sjećanja. Zapamtite, kada vidite drugu osobu ili problem, zapravo ne vidite njih. Vidite samo sjećanja te osobe ili tog problema. Vidimo stvari kroz oblake dima i zato ne vidimo jasno. Sve je uprljano našim sjećanjima, predrasudama, vjerovanjima, onime što mislimo da je u redu, ili onime što mislimo o stvarima kakve bi trebale biti. Naš je posao otpustiti i obrisati. Kada to učinimo, sve ono što se izbriše iz nas, briše se i iz druge osobe i okolnosti. Kada počnemo vidjeti promjene, ne mjenjaju se oni to se mjenjamo mi.

Kada otpustite i sjećanja drugih, vidjet ćete ih i iskusiti drugačije. I zato, kada se drugi put nešto pojavi u vašem životu gledajte na to kao blagoslov, priliku da otpustite, ispravite određene stvari i oslobodite sami sebe. Možda mislite da ste slobodni, ali vi ste rob vlastitih sjećanja, vaših programa koji vam govore što je dobro, a što loše, što je točno, a što nije.

Intelekt stavlja etikete na sve, ali nema pravih i krivih stvari. Um misli da zna, ali ne zna ništa. Posao intelekta jest da izabere, otpusti ili se angažira, otpusti ili pusti Boga. Biti ili ne biti, to je pitanje.

– Mabel Katz

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Poklopi um!

ud

 

Važno je naučiti ne oslanjati se na um nego ga “poklopiti” s hvala i volim te kad počne svoj uobičajeni monolog – dijalog, a nekad i “okrugli stol i javnu tribinu”.

 

– Maja Štulić