Za sve nove i stare u Ho’oponopono, jedan kratak rezime:

Našim rođenjem smo na ovaj svet došli sa milijardama i milijardama programa (toksičnim sećanjima, karmičkim dugovima, virusima) naših predaka. U ovom životu svake sekunde takođe nas zatrpavaju tzv programima, “virusima” svi iz našeg okruženja, svesno i nesvesno. Ti programi upravljaju našim životima i utiču na naše zdravlje, posao, životnu situaciju. Problem nastaje iz programa jer ga on privlači i reflektuje na platno ispred nas.

Mi nismo krivi, ali smo odgovorni da ga osvestimo i krenemo u “akciju”. Jedan od najlakših načina je da čistimo, hopsamo sa Hvala Ti…Volim Te… 24h dnevno. Tada mi dajemo dozvolu onima gore da brišu ta toksična sećanja iz “foldera” ili fascikle, da bi na to mesto došli programi (ideje, putokazi) od Božanstva. Razlika je ogromna, jer programi koji nam stvaraju sve teške životne situacije su tvorevina ljudi, i oni imaju velika ograničenja i mana.

Programi iz Božanstva su ono što je najbolje za nas i vode nas putevima ka sreći, blagostanju i prosperitetu. Zato se kaže, da što imate veće znanje ili više univerzitetskih diploma, živite u većem neznanju a da niste toga ni svesni. Zašto? Jer funkcionišemo iz “piratskih programa”, ljudskih znanja koji “zakucavaju” i brljave. Samo oni od gore znaju šta je za nas najbolje, ali nam ne mogu pomoći ako mi ne napravimo korake, a to je da preuzmemo 100% odgovornost i da čistimo non stop, da ne planiramo, ne očekujemo i da vremenom naučimo otpuštati stvari. Hvala Ti… Volim Te… em što nam čisti ta toksična sećanja ili programe, em nas vraća stalno u sadašnjost. Jer sadašnjost je ono što nam menja budućnost, odnosno šta smo sada uradili.

Te reči su inicirane od gore, i imaju moć da aktiviraju sve one energije koje mogu očistiti sve ono što nije od Božanskog. Otpustiti u prevodu znači ne razmišljati o tom problemu, ne vezivati se i uplitati se emotivno. To dolazi vremenom i sa puno prakse, čišćenjem. Zato je svaka životna situacija u stvari pozitivna, jer one manje prijatne koje nam se dešavaju su prilika i podsetnik da nastavimo čistiti, pošto program nije obrisan, a one lepe podsetnik kako smo došli do njih. Da nije bilo tih tzv manje prijatnih situacija, mi se ne bismo trgli (probudili) i programi bi nastavili da se množe i kod nas, i kod naših potomaka.

Dobro je da čitate što više iskustava od drugih, jer našem umu (intelektu) uvek treba neki dokaz. Puno puta iznova možete čitati i slušati Mabel i Dr Len Ihaleakalu, jer su to ljudi koji imaju najviše prakse i iskustava sa svih strana sveta…. Hvala, Hvala, Hvala… i naravno… Volim Te… Volim Te… Volim Te…

-Robert Vojnić Purčar

Volju za hopsanje ćemo imati samo ako pristupimo praksi na pravi način, jer to nije nešto što je usput životu. Znači to nije – život je jureći vlak, a mi kroz prozor gledamo kako se podsvjesni svemiri raspliću u beskonačnost. Zapravo je obratno. Prioritet čišćenja je nesumnjiv, on je čak i veći od života! To znači da ono traži veći angažman nego što ga imamo prema životu. Traži da razvijemo ljubav prema njemu, kao što smo ga razvili prema partneru, kućnom ljubimcu ili omiljenoj plaži na kojoj se odmaramo. Trebamo čini se, voljeti tu praksu kao sve to, pa čak i više!

Aloha svima! Eto s moje strane još jedne kratke priče iz srca.
Nedavno sam dala napraviti prikaz svoje natalne karte, zanimalo me tko sam ja i što mogu biti.
Kao da to ustvari negdje u dubini duše i ne znam, ali ajde…

Sve je bilo tu. Sva moja prošlost, svi obrasci, sve uloge osoba u mom životu, moja sadašnjost s izglednim varijantama za budućnost.
Bilo je dosta dobrog u toj karti, ali bilo je i manje dobrog.
Pogled na sebe iz zvjezdane perspektive bio je otrežnjujuć. Na neki način vidiš svoju sudbinu, a ne znaš objasniti kako.

Odjednom, vidjela sam ono jedino bitno.
Ako nastaviš nositi sa sobom sve terete iz prošlih života, iz ovog života, otprilike možeš zaključiti kakva će ti biti budućnost, rekla sam u sebi. Pa znaš kakva ti je sadašnjost bila do sad, napravi presliku i dobit ćeš projekciju, lako.
Sve je dobro, ako se nastavi ovaj dobar dio koji nosim sa sobom, ali, što mi donosi budućnost ako nastavim nositi ono što mi stvara težinu a „jače je od mene“ i „ne mogu“ promijeniti ?

Znam što će biti. Iako ću biti „uspješna“, uvijek će me netko isprevarati, uvijek će me netko mrziti,a i ja ću , uvijek ću u dubini duše biti tužna što nisam „uspjela“, puzat ću po podu kad nekog izgubim i moliti Boga da mi se smiluje i da umanji moju patnju. Koliko god uspješna, bit ću nemirna.Nikad mi neće biti dovoljno uspjeha i nikad neću biti zadovoljna s onim što imam. Kopkat će me crv sumnje u sve i svašta pa i u sebe, 100%znam. Al, bio je naveden u karti uspjeh i sreća neke vrste. Naravno, i to će biti.
Dakle, sad kada znam što me čeka, što da radim? Sudbo, da ti iskreno kažem, ne sviđaš mi se.

I gle – na svu sreću, imam rješenje za ovu situaciju. Imam moćno oruđe, imam snagu, imam volju, odlično! Prije 100 godina nisam imala, kao niti do prije godinu dana.
Ho’oponopono, kako lijepo zvuči rješenje ..

S obzirom na prethodni scenarij, uopće mi nije problem preuzeti odgovornost. Čija je, ako nije moja, u svim ovim scenarijima ja sam zajednički nazivnik, zar ne?
A uopće ne moram se penjati na Himalaju, ne moram tražiti rješenje na dnu mora, niti moram letjeti u svemir da bih ga našla. Sve je tu, u meni. I problemi i rješenja,i sva moja sudbina, samo trebam dozvoliti i malo se potruditi napuniti svoj um s hvala ti, volim te. Umjesto uobičajenih strujnih udara koji ga drmaju.

Što drugo reći nego hvala?
Hvala za priliku da mogu biti ona ja, koju nijedan horoskop ne može vidjeti unaprijed.
Hvala za jednostavnost oruđa.
Hvala za to što mogu odgovorno pokušati svijet učiniti boljim mjestom.
Hvala svima koji su shvatili ljepotu i snagu ove moćne tehnike, hvala i onima koji će tek shvatiti i hvala onima koji nisu još shvatili, jer nam pomažu da mi shvatimo.

Neću čekati još dva života da počnem izražavati zahvalnost i ljubav. Sad je vrijeme. Ja nemam volje više za čekanje.
Hvala ti, volim te.

-Lejla Hejja

U praksi Ho’oponopona, mi ne možemo (na početku) osjećati zahvalnost i voljenje prema situacijama na koje nailazimo u životu jer to nije ni moguće.

To nije volim te mužu/ženo, hvala ti doktore što ste mi spasili život! Ne može ni biti, jer nemamo taj nivo propusnosti, nemamo svjesnost o uzročno posljedičnim vezama koji djeluju u univerzumu. Takva prisutnost je Izvorna, ona je iskonsko znanje, no zatrpana je smećem. Zato se kaže da vršimo čišćenje jer želimo povratiti taj instinkt bezrazložnog (bezuvjetnog) voljenja i zahvalnosti.

Volim te i Hvala u Ho’oponoponu su alati, to su čekić i čavao, tipka klavira i prsti, upravljač vozila i ruke. Ono što napravimo s njima je naknadna emocija, osjećaj, štogod! Mislim da je ovo vrlo važno za razumjeti!
To su konkretni alati, slično kao što su asane alati u hatha Yogi, mantre u meditaciji (za koje često ne znamo uopće što znače) ili pokreti tijela u Thai Chi-u, koje isto ne razumijemo! Svi oni djeluju evolutivno, počinje se od nule, od neznanja, nerazumijevanja, ali se tokom vremena sve to polako integrira u svijest, u tijelo. Drugim riječima, počinje se živjeti njihova pozadinska energija, nevidljivi sklad i spoznaja. To je stvaranje, kreacija.

Kad koristimo te alate mi propuštamo sjećanja kroz sebe, ne bavimo se njima jer smo ih otpustili preko tih Volim te, Hvala ti. Oni su instrumenti, sredstva pomoću kojih propuštamo programe, nekako nas natjeraju da se ne bavimo s njima. Kad naiđe situacija ili problem, umjesto da se angažiramo ili razjarimo, te riječi preusmjeravaju programske reakcije, ljutnju i bijes na druge “kanale”. Drukčije rečeno, pomažu nam da ih otpustimo da odu. To je konkretan rad koji kaže problemu: “U redu, odlazi, ne želim se petljati s tobom. Hvala ti i to je sve što mogu reći”. Pritom možemo biti hladniji od špricera :D. No, kad se s vremenom rasteretimo, kad se oslobodimo optužujućeg bremena okrivljavanja svega oko sebe, pojaviti će se neki osjećaj, neka naklonost, unutarnja radost i mir. To je emocija koja potvrđuje čišćenje, to je onda prisutnost u Sebi i osviještena Ljubav.

Zahvalnost je posljedica, Ljubav je posljedica, oni su već duboko nama, mi ih samo osvještavamo. Oni su naše istinsko biće i svojim djelovanjem mi mu dopuštamo da se izrazi. Međutim, uslijed kaosa, smeća i meteža, ono nema načina da govori, da prihvaća i moramo dati Sebi priliku. Mi, dakle čistimo besmisao o zahvalnosti nakon čega preostane smisao. U početku je to prikriveno, nevidljivo, pa dok radimo na sebi, dok čistimo, to se pomalo i neprimjetno razotkriva, i konačno počinjemo osjećati stvarnu, spontanu Zahvalnost.

Izrazi Volim te ili Hvala ti pojednostavljuju dramu oko njih samih. Volim te nije riječ Božja koja je zagrmila s nebesa, nego ljudska . Ona je sredstvo izražavanja slatke emocije, tako majušna riječ, treba joj jako malo energije, ali iza nje su velike drame. Promotrite razliku: da bismo rekli mužu/ženi, kućnom ljubimcu, djetetu, majci, Volim te, bila je potrebna velika količina energije kako bi se sjećanje tog odnosa razvijalo! Ho’oponopono se ne bavi s tim, jer kao alat, riječ Volim te je mehanizam kojim prilazimo problemima i izmičemo sudaranju s njima, poput jurnjave na auto cesti smrti. Ta riječ ne ulazi u duboki odnos s pojavama u našem životu, samo ih propušta.
Volim te je tako tek majušni šapat u mislima dok ne osvane kao grmljavina s nebesa u svjesnost. 

Budite rasterećeni dok hopsate. Važno je da budete svjesni svojih otpora i pristupate im načinom znanstvenika ili čarobnjaka, ovisno što dominira u vama. Ali svakako neka je prisutna znatiželja i istraživački duh. To je jedini angažman koji treba biti, a sve drugo je guranje kamenja uzbrdo.

-Neno Ljubić

nenadljubic.com

“Ja ne znam vise sto…. otkad hopsam a ne znam ni otkad, 6mj, manje, vise… ne znam…stvari krenu na bolje u jednom trenu al onda hrpa nevolja, problema al ne malih vec zdravstvenih i to moje kceri, zbilja opasnih po njen iovako tezak zivot a ja ludim, pucam po savu vise ma neka mi netko kaze STO CU??? JA CU POLUDIT”

Znaš, najveći izazov za nas je u tome što ne znamo što se događa dok se događa. Tek kad se završi, onda dobijemo neku sliku, pa (eventualno) spoznamo zašto se to bilo pojavilo. U međuvremenu nam treba povjerenje. Mrvica povjerenja je dovoljno! Kad sjednemo u auto i krenemo na put, može se dogoditi milijun problema, negativnih stvari i drama, ali ipak mi to činimo s povjerenjem. No, kad nam na cesti pukne guma ili se auto pokvari, moramo uložiti isto to povjerenje koje smo imali na početku puta. Jednako tako, kad stvaramo svoju djecu, gradimo karijeru, dom, što god – idemo s povjerenjem da ćemo to izvesti kako treba i s veseljem se upuštamo u te misije. Ipak, to isto povjerenje lako padne kad dođu problemi!

Pa kako to?

Povjerenje je za mene kao mrvice kruha koje ostavljamo u nepoznatoj i tamnoj šumi da bi se mogli tim putem vratiti natrag. I premda znamo će ih ptice pojesti, ipak i dalje ostavljamo te mrvice kruha i idemo naprijed. To je život: koračamo njime s zebnjom i strahom, ali opet koračamo jer nas nešto vuče ili gura da kroz sve to prođemo. Uostalom, što bi uopće drugo mogli i činiti? Što? Ho’oponopono ti može pomoći da prođeš kroz patnju, kroz svjedočanstvo bolesti svoje kćeri. To je zaista lijepa praksa, vrlo jednostavna, a opet bogata vrlinama poput odlučnosti i unutarnje snage da se nosimo s velikim izazovima. Ali nije dobro da je mjerimo s količinom problema i stavljamo na drugi kraj vage kao ravnotežu. Ne smijemo uvjetovati funkcionalnost te prakse s količinom problema koji nam se pojavljuju, jer tada ne otpuštamo njihove prauzroke u sjećanjima, nego radije očekujemo i okrivljujemo.

Zapravo, ovdje imaš dva izbora: ili ćeš upasti u još veću patnju, depresiju i očaj, ili ćeš pokušati nešto drugo, a to je svjesno, s Ljubavlju proći kroz sve. Strah neće nestati, on će biti uvijek prisutan, može samo promijeniti svoju masku. Ali bez obzira na strah, uvijek moramo imati svjesnost o povjerenju. Lijepo je Wayne Dyer rekao: “Mi se ne bavimo djetetom dok je u stomaku, ne možemo tu ništa učiniti! Sve je to prepušteno nekoj sili koja zna što radi, sve uvjete je stvorila da nastane život i raste u ženi sam po sebi i mi joj bezgranično vjerujemo.”
To je povjerenje. Kasnije, kad se dijete rodi, onda roditelji preuzimaju, a povjerenje odlazi na neku drugu, osobniju skalu. No, ono je i dalje tu i postaje naša odgovornost!

Ho’oponopono je tu da nam održava svjesnost o povjerenju, da nas podsjeća na tu grandioznu silu, nevidljivu, vrlo apstraktnu, a opet izuzetno moćnu! To je neka vrsta ugovora s Božanstvom na kojeg stalno treba stavljati pečate, a to su onda ti “Volim te”, “Hvala ti”. Nije to zbog Božanstva, nego zbog nas, našeg uma koji ničemu ne vjeruje, ništa ne poštuje, niti prihvaća ako nema garancija da je blago na kraju ulice. No, ako preuzmemo odgovornost i kažemo “Volim te”, blago je već tu – ono je u povjerenju da je ovo iskustvo kojeg upravo sad imamo baš to i jedina mu je svrha pomoći nam da otpustimo, da putujemo s mirom i Ljubavlju. A to je najveće moguće blago, zar ne?

Čišćenje nema alternative. Sve drugo je još veća patnja, poslije koje nas opet čeka to isto čišćenje, istih situacija x 10. Kaže se da nemamo pojma što se događa. Zaista, kad palimo auto, nemamo pojma da je crijevo vode za hlađenje motora već napuklo. Nemamo pojma ni da je, dok stojimo na cesti očajni i čekamo pomoć, možda baš to zakašnjenje ili iskustvo bilo kritično za nešto drugo, možda još gore! Zaista, ne znamo ništa, veze nemamo o ničemu, a opet živimo, radimo čuda, letimo u svemir i cijepamo atome. Pa kako to? Zato jer imamo povjerenje da smo to u stanju i naša je misija održavati tu silu, voljom Ljubavi razgrtati magle i sjećanja ispred nje. Ne treba nam mačeta, dosta je “Volim te”!

-Nenad Ljubić