Tko o čemu, ja opet o perspektivi (točki promatranja)

Ovih dana na Hvaru je predstavljena Hrvatska iz zraka – knjiga sa oko 200 fotografija koje fotka Davor Rostuhar za National Geographic iz zraka. Cijeli trg je prekriven mnoštvom panoa na kojima su postavljeni plakati (fotografije) iz spomenute knjige.
Jutros nailazim na izjavu od Moojia (koju sad ne mogu pronaći) u kojoj on kaže da je najvažnije ne brinuti se. I sad, na prvu – ok, ali nije to baš tako lako, posebno kad smo okruženi svim i svačim – i sve izgleda poprilično zabrinjavajuće. 
Često mi proleti glavom od kud Mooju ta ‘mogućnost’ bezbrižnosti? I onda um krene s podastiranjem odgovora tipa: pa to je zato jer on se i nema oko čega brinuti i sl. A onda dio mene reagira, jer zna da to nije pravi odgovor – da je istina ipak negdje drugdje, možda u drugoj poziciji ‘gledišta’ ?

Listam tu ogromnu knjižurinu ‘Hrvatska iz zraka’ i sve izgleda iz te pozicije naprosto savršeno: i poplave, i suše, i najobičniji plac, selo… sve izgleda upravo onako kako treba izgledati. Iz te pozicije – zračne. Čim kreneš s objektivom malo bliže tlu i ako je pri ruci još i mikrofon drama počinje i savršenstvo završava. Iz te mikro-perspektive ništa ne štima, bez obzira što se mi trudili dizati si moral na sve moguće načine.

Dakle, da se zaključiti da postoji nekoliko perspektiva – iz nekih promatrano izgleda naprosto jezivo, a onda iz druge perspektive to isto izgleda potpuno drugačije. Znam, neki dan sam pisala o tome u velikoj grupi i sad se opet ponavljam Zanimljivo je da se perspektive ne poklapaju međusobno nikada. Iz ove zračne, bez obzira što se dešavalo, prikaz će uvijek izgledati savršeno, jer drugačije niti ne može izgledati, a ono što bi i moglo eventualno kvariti prikaz nije moguće uočiti iz te udaljenosti.
Sjećam se kao mala zamišljala sam da se valjam po oblacima. Kad sam se prvi puta vozila avionom sjetila sam se svojih djetinjih maštarija i kako iz pozicije zemlje oblaci izgledaju posve drugačije nego kad im se približiš ovako blizu.

I što je onda stvarno? Ono blizu ili ono daleko? Makro ili mikro svemir?
Nije slučajno da smo tu gdje jesmo – čvrsto na zemlji – s pogledom uprtim u Nebo.

– Dani Ella

Tu gdje trenutno jesam jako sam blizu moru. Sve vidim, svaku sitnicu u luci, svaki zvuk, promjenu. Sve je krupno, glasno, brzo… Kao da se nalazite u samom centru zbivanja. Lijepo je to. Dobro, nije baš sve lijepo, ali mnogo toga jest lijepo – miris mora, fizička bliskost s morem, zvukovi mora kad vlada tišina.

Danas sam imala priliku udaljiti se pravocrtno dvjestotinjak metara sjevernije od mjesta gdje stanujem i nekoliko desetaka metara više. Prizor je potpuno isti, ali je drugačija perspektiva. More nije toliko blizu, ali je puno veće, brodovi više nisu tako brzi, već vrlo sporo plove po luci. Zvukova nema uopće, tišina je.

Pukla vam je cijev u kuhinji. Voda jako curi na sve strane. Što radite u takvim situacijama?

Što god radili treba vam netko tko se razumije u posao vodoinstalatera. Dok to ne skužite, možete izvoditi sve i svašta: vrištati dok vam se kuhinja sve više i više natapa vodom, možete guglati po internetu tražeći rješenje, možete sjediti i meditirati, možete hopsati, možete izaći van iz stana i praviti se kao da poplava ne postoji, možete probati sami riješiti problem iako niste vodoinstalater (to ja volim raditi), možete zvati susjeda u pomoć. Možete odmah pozvati vodoinstalatera, naravno ako znate da će on vjerojatno najbolje riješiti problem.

S puknutom cijevi u kuhinji je lako, a što je s mukama koje svakodnevno doživljavamo i ne znamo što bi s njima? Ne znamo koga pozvati? Jasno nam je da jedino Bog ima cjelokupnu sliku stvarnosti i da bi bilo najbolje pozvati baš njega, kao i u onom praktičnom primjeru vodoinstalatera. Ali kako ga pozvati? Telefonom? To sigurno ne.  Po HO bilo bi dovoljno reći Hvala i Volim te i On je tu.

Što ako ponavljam Hvala i Volim te, a On kao da nije tu? Što ako ‘voda’ i dalje curi na sve strane – sad je već dosegla razinu omanjeg bazena?’ Tu onda ne pomaže rečenica tipa: ‘Čisti se nešto puno važnije – vjerojatno rat na Bliskom istoku…’ jer Bog nema problema s bivanjem na 10000000000000000 mjesta istovremeno. Dakle, nije problem u Božjoj prezaposlenosti, već u našoj nemogućnosti da uspostavimo pravu komunikaciju ili odnos. Istina da se veliki kvarovi ne mogu riješiti u pola sata, ali moraju postojati nekakve naznake da situacija ide barem malo na bolje. Ako toga nema, onda možda ne želite slušati vlastitu Inspiraciju, i to je uglavnom najveći problem.

Kad smo krenuli sa HO odlučili smo da ćemo preuzeti Odgovornost za svoj život. To znači da se nećemo s nikim uspoređivati niti takmičiti, jer je to naprosto smiješno. Isto tako to znači da ćemo slušati SVOJU INSPIRACIJU a ne tuđu, iako tuđa Inspiracija ponekad može biti uračunata u našu vlastitu – ako to i jest tako, to sigurno nije pravilo nego pojava koja se pojavljuje tu i tamo, nikako redovito. Treba uspostaviti komunikaciju s vlastitom Inspiracijom, to je bit HO.

– Dani Ella

Što je pokretač? Što nas pokreće da bismo poželjeli nešto mijenjati u svom životu? Odgovor je: nezadovoljstvo.

Ako ste zadovoljni sa sobom i svijetom u kojem živite nećete imati potrebu mijenjati bilo što u svom životu. Potreba za promjenom dolazi s našim saznanjem da nismo zadovoljni sa sobom i svojim životom. Moguće je da osjećamo da nam nešto nedostaje, ili bismo rado mijenjali neke ili sve segmente svog života. Moguće je da oko nas postoje ljudi koji nemaju taj problem. Zanimljivo je da ti ljudi uopće ne izgledaju produhovljeno (ne svi), već pomalo “priglupo” (ako tako smijem reći). Dovoljno im je vrlo malo da bi bili sretni, pa ipak ta sreća ne izgleda autentično, već nekako lažno, pod parolom “uzmi sve što ti život pruža”. Ne izgledaju tako svi, ali jedna poprilična količina ljudi ostavlja takav dojam.

Dakle, s jedne strane jedna od ‘poželjnih’ osobina jest biti zadovoljan sa sobom i svijetom, a s druge strane kad se ‘pogleda’ kako taj svijet izgleda prvo što nam pada na pamet jest: ‘ne hvala!’.
Malo koji je pojam toliko izlizan kao pojam ‘duhovnost’.
Ponekad je i sam osjećaj da se nešto radi dovoljan samo da se ne mora gledati u postojeće.

Vratimo se na ‘početak’. Na nezadovoljstvo, na osjećaj da bi život ipak trebao izgledati drugačije, humanije…
Od kuda krenuti nego od sebe? Recimo da smo u kinu s 8 milijardi ljudi (ogromno kino) i svi gledamo jedan te isti film. Neki u filmu silno uživaju, neki su očajni, ali i dalje sjede; neki spavaju, a neki ne mogu više izdržati pa ustaju i pokušavaju po svaku cijenu izaći iz dvorane. I dok ta nekolicina pokušava pronaći izlaz, prestaje pratiti prikazani film. Moguće je da više niti ne znaju o čemu se u filmu radi. Ne samo da više ne prate film, već su sada u ‘pokretu’ i više ne sjede u udobnim stolicama. Kokice i ostale grickalice više nisu tako ukusne kao kad su se utrpavale nekotrolirano, dok se gledala neka napeta scena na ogromnom ekranu. Iz te točke motrišta oni koji su ostali gledati film u puno su boljoj poziciji nego ovi koji tumaraju po mračnoj dvorani ni sami ne znajući kuda. Ali, sad je gotovo – povratka nema – nema šanse vraćati se na staro – ta su se ‘vrata’ nepovratno zatvorila.
Što sad? Kako dalje? Sama činjenica da nismo više mogli ‘sjediti’ na mjestu i buljiti u sadržaj na platnu, dio je naizvornije duhovnosti koja postoji.

Duhovnost nije ‘đir’ na koji se odlučujemo jedno ljeto pod utjecajem društva i koktela pri zalasku sunca, već neodgodiva potreba da se ‘ide dalje’. Mislite da možete birati? Nema tu nikakvog izbora – kada dođe vrijeme da se više neka hrana ne može probavljati, treba od nje odustati, jer drugačije se niti ne može. To je Duhovnost – ništa više i ništa manje… To je svjedočenje promjenama nas samih, promjenama koje su nas snašle i čije utjecaje ne možemo zanemariti i da to poželimo. Ako želimo izgledati duhovno, onda ćemo prije izgledati glupavo. Duhovnost se ne može izgraditi, jer se radi o stanju svijesti, a ne o našoj želji i volji da radimo na sebi.

Kad je to postalo jasno, sve ostalo dolazi kao prirodna posljedica – mijenjamo se kad više ne možemo trpjeti biti to što jesmo (bez obzira što to jest). To je proces koji traje i čiji je završetak poprilično enigmatičan kao i izlazak iz spomenute dvorane. Možda izlaz i ne postoji, ali što to vrijedi, kad povratak u udobnu fotelju više nije moguć. U tom procesu pomažemo se sa svim i svačim (u dvorani: sa svjetiljkom, raznim mapama i putokazima, naputcima arhitekata i graditelja dvorane i sl.) u stvarnom životu različitim tehnikama: meditacijama, kontemplacijama, tehnikama čišćenja i sl. – biramo po principu onoga što nam trenutno najviše leži i odgovara. Može li itko umjesto nas samih reći koji je izbor najbolji za nas? Ne! – mi izaberemo, kao što smo npr. izabrali HO a ne npr. Meditaciju na dah.

Što god izabrali u tijeku je neminovni proces, koji je izabrao nas prije negoli smo mi postali svjesni da smo nešto odabrali sami.

– Dani Ella

Još malo o očekivanjima. Malo ćemo resetirati tu ideju da ne bi postala hereza 😉

Dakle, problem je u ofucanosti te riječi, onog što ona nama znači i s čim je povezujemo. Naravno, uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, ona je najagresivnija! Program je ovdje strahovito nametljiv i grabežljiv u svojoj utrci za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš to odmah!

Ajmo malo pročistiti tu varijantu.

Može li očekivanje imati formu recimo vjere, povjerenja? Nedavno sam pročitao u jednoj knjizi nešto o tzv. “dinamičkoj vjeri” i kaže:

“Da bismo bili u stanju djelovati na nivou energije, inicijalno nam je potrebna dinamička vjera, slično poljoprivredniku koji posadi sjeme u nadi da će ih vidjeti kako izrastaju. Ta specifična vjera prisiljava nas da se finije podesimo u proces kako bismo se energetski angažirali i koristili tu energiju.
To je isti tip povjerenja kojeg ima dječak u vjetar što mu podiže papirnatog zmaja u visine. Hoće li vjetar nastaviti puhati ili ne – to je izvan kontrole dječaka, ipak – on održava svoje očekivanje da hoće. To je u domeni Božanstva. Sve što se traži od nas je da učinimo svoj dio i imamo povjerenje da će se dogoditi rezultati.”

Dakle, očekivanje je sada odjednom pokretačka energija što održava vatru pobuđene energije i omogućuje događanje procesa!

Mi neprestano očekujemo. Praktički, svaka sekunda našeg života jest očekivanje. Kada sjednemo u auto, očekujemo da će upaliti, kada uključimo prekidač svjetla, očekujemo da svijetli, otvorimo li pipu, očekujemo vodu i slično. Fakat, očekujemo i da ćemo biti živi za pola sata. Svaki naš potez jest oblik očekivanja! No, on je poput gore opisane “dinamičke vjere”, nešto što dopušta stvarnosti da se događa. Ovdje je sve u redu, energija se odvija svojim prirodnim tokom kojeg uopće ne moramo razumjeti, ali se bez otpora slažemo s njom (fina podešenost).
Problem nastaje kada se automobil ili svjetlo ne upale! E onda izlazimo iz moda povjerenja, a ulazimo u mod onog predatorskog očekivanja iz početka teksta, onog ofucanog, programiranog . Odjednom se pale svi alarmi, zvoni i svijetli na sve strane, započinje uzbuđenost, nervoza, strah i ljutnja. Dakle, energija koja je lijepo strujila, omogućavala stvarnosti da se manifestira, odjednom je oduzeta i grabežljiva priroda žudnje je sada uzima pod svoju kontrolu i pokušava manipulirati njome.

Nekoliko puta sam čuo da se nekome nešto pokvarilo (nije se dogodilo očekivano), pa je čistio (hopsao) i onda je upalilo. Što se ovdje dogodilo? Možda je energija koja je iz nekog razloga bila u “prekidu”, povratila svoj prirodni namjeravani put i proces se nastavio, umjesto da smo je mi svojim strahom, panikom, grabežljivošću, oduzeli i poremetili harmoniju tog ustroja?
Mi možemo reći da je povjerenje onog dječaka sa zmajem nesvjesno i prirodno. Jednako takvo je i naše, kada pritisnemo prekidač. Međutim ako angažiramo još i pažnju kroz “Volim te i Hvala ti”, onda je to povjerenje svjesno i prirodno. Mi tada zadržavamo osobnu energiju i ne iscrpljujemo se kontrolom i žudnjom za rezultatom. To znači da proces i energetski angažman postaje ne-osoban, promatrački, a mi sudjelujemo samo sa preuzetom odgovornošću.

Preuzimanje odgovornosti znači ne-raspršivanje naše moći da imamo povjerenje u Sebe/Božanstvo/Duh, whatever. Trebamo dopustiti manifestaciju energije, a to možemo samo s neuplitanjem uz žudnju.

Očekivanje, vidjeli smo, može imati sasvim drugu dimenziju, onu neosobnu, nepristranu. To je povjerenje. Znači, poslao sam 25 molbi u različite firme za posao i dišem slobodno, premda je tamo na stoliću hrpa neplaćenih računa i tri prijetnje ovrhom. Opet, ako pokrenem golemi zamašnjak, očekujem da učini slijedeći krug, pa slijedeći, pa slijedeći, jer imam povjerenje fizikalne sile koje su “zadužene” za to. Pa zar ovo dvije nije isto? Tko ih razlikuje i stvara paniku?

Krajnji cilj je očuvanje energije. To je moguće samo ne-angažmanom u proces, baš kao što dječak nije u panici i brizi da li će vjetar puhati za 10 minuta. Biti promatrač je vještina koja se mora učiti kroz predanost! A potvrđuje se dokazima kroz malena čuda što nam se svima neumitno dešavaju.

Učinimo svoj dio, dakle “Volim te”, a ostalo nije u našim rukama. No, važno je da, kad već nije u našim rukama, ne oduzimamo energiju procesu, nego pustimo da se formira na način koji joj je prirođen. A kakav je to način? Koga briga!

– Neno Lubich

Kad stupimo u vezu sa Sobom onda je lako.

Jeste li ikada promatrali malu djecu? Kao prvo sva su lijepa, svako dijete na svoj način. Drugo, ako nisu traumatizirana točno znaju što žele: znaju s kim se žele igrati, a sa kim ne; znaju što im se jede, a što nikako ne vole jesti (ne mislim na čokoladu i slatkiše, već na zdravu i hranjivu ponuđenu im hranu). Znaju točno što žele obući, a što ne.
Kasnije se nažalost u cijelu priču uplete sustav i onda krenu problemi – ‘uvijek netko drugi zna što je najbolje za nas same, a ne mi sami’. Pod takvim utjecajem svako živo biće polako vene i neminovno propada.

Kako vjerovati Sebi i što to uopće znači? Iako su odgoj, sustav utjecali znatno na naš odgoj i razvoj u nekim životnim područjima uspjeli smo sačuvati vlastitu autentičnost. Pa tako sami odabiremo što ćemo obući kad želimo se osjećati udobno, lijepo… Ako smo iskreni prema sebi vrlo brzo ćemo odrediti koja hrana nam godi i od koje se osjećamo zdravo. Dobro znamo i čije nam društvo odgovara, a koje ne. Biramo i životne partnere – ne možemo baš živjeti i spavati sa svakim. Od nekih odabira ‘rastemo’ i živimo punim plućima, a od nekih ne.
Sad bi ovaj tekst mogao završiti sa rečenicom da treba samo hopsati i onda će naši odabiri biti najbolji za nas same. E, pa ništa od toga, barem ne u ovom tekstu.

Malo ćemo se vratiti korak natrag. Naletjeli smo na HO i sviđa nam se. Čini nam se da je tehnika ok i da bi je mogli primjenjivati. Da bi ste došli u tu fazu primjene morate unutar sebe osjećati nešto pozitivno vezano uz HO iako još niste niti počeli sa hopsanjem. Možemo to zvati pozitivnim filingom, koji osjećamo ne samo mentalno nego i u cijelom tijelu. Recimo, kad netko spomene HO, prožme nas neki lijep i ugodan osjećaj. To je dobar početak. Kao što se nećemo odmah ženiti kad naiđemo na osobu koja nam je ugodna i simpatična, tako nema potrebe i da smjesta počnemo sa hopsanjem.

Idemo korak po korak. Hajdemo sad pronaći izjavu koja će nam biti ugodna za ponavljanje, koja će nam na neki način biti bliska. Mogu to biti HO izjave, a može to biti i vlastiti alat (iako vlastiti alati se uglavnom pojavljuju kasnije). Kad ponavljamo izjavu koju smo odabrali trebali bi smo osjećati jednu vrstu ugode unutar sebe. To ne znači da ako ponavljate Volim te da morate osjećati Ljubav, niti ako ponavljate Hvala da ste cijeli dan Zahvalni. To nije bitno – bitno je da se osjećate ugodno u vlastitoj koži dok ponavljate odabranu izjavu. Ako to nije tako – teškooooo ćete hopsati na duže staze, isto kao što ćete teško s nekim provesti cijeli život i većinu vremena ako se uz tu osobu osjećate loše.

Ako nikako ne možete naći alat koji vam odgovara onda ili tražite dalje ili čekajte da vam se otvori nešto drugo. Kad usvojite Alat koji vam je blizak onda i u lijepim i u teškim trenucima osjećati ćete se puno bolje nego da tog Alata nema.
Dakle, uletio vam je HO i sviđa vam se, e sad nemojte odmah ‘grlom u jagode’ dozvolite sebi, svom tijelu da izabere suputnika koji mu odgovara. Možda će to biti jedna izjava, možda dvije, a možda 5… tko zna?

HO nije statičan i kad jednom saživi sa nama sklon je vlastitim transformacijama. Moguće je da se pojave novi alati, ali pozitivan osjećaj je i dalje tu – prisutan kao melem koji stalno potvrđuje da je sve uredu.

– Dani Ella

—————————————————————–