Jednom sam napisala tekst o tome, kako kad čistimo, rezultati čišćenja ne moraju biti očekivani, često niti nisu. Pa sam kroz jedan slikoviti prikaz opisala kako to otprilike izgleda: ribate stol, a očistili su se prozori… klofate trosjed, a nestane mrlja na stolu…itd.

Zašto je to tako? Zašto npr. ako čistim mrlju na stolu ne nestane baš ta mrlja mojim upornim ribanjem iste?
Evo zašto: 
Zato što je uzrok ‘mrlje na stolu’ na sasvim drugom mjestu. Dakle da bi se uklonila mrlja na stolu moramo se vratiti recimo 50 koraka u natrag – na ‘mjesto zločina’. Pustimo sad mrlje na stolu, ajmo mi na konkretan primjer iz svakodnevnog života.
Recimo da imate problem na poslu. Kolega vas je iznevjerio na neki način i sad zbog toga imate problema i vi i on i cijeli kolektiv. Na prvu, mislit ćemo da čistimo ‘kolegu u sebi’, ali u stvari ne. Kolega je samo jedna karika u lancu koji je nastao vjerojatno davno davno prije, možda čak nekoliko stoljeća prije (ozbiljno, ne zezam se).

E sad da bi se uklonile negativne posljedice tog nemilog uzroka od bog te pitaj kad potrebno je ustvari da se film na neki način odvrti unatrag do samog uzroka problema – trenutka kad je Program(problem) nastao i počeo se razvijati.
Manifestacija Programa je inače vrlo slikovita i maštovita baš kao i u bajkovitom prikazu čišćenja koje sam opisala na početku ovog teksta. Zamislite da je uzrok Problema svezan sa konopcem, da je to njegov početak i da se onda on prirodno veže uz sve njegove buduće posljedice. Pa tako recimo kad bi smo putovali tim konopcem sve do današnjeg dana uvidjeli bi smo da su se rezultati tog programa manifestirali na nevjerojatne načine i da nisu povezane istim konopcem ne bismo ih ni po čemu mogli zajedno povezati.

E… kad čistimo onda moramo očisti sve ili moramo ukloniti uzrok. Za prvo nam treba ni sama ne znam koliko života, a za drugo je dovoljno ukloniti sami uzrok-‘korijenski Program’ i onda špaga sa svim svojim manifestacijama (uzroka) jednostavno nestane.
Time se bavi HO – postavlja eksploziv na pravom mjestu. Kad je eksploziv aktiviran prije negoli se sruši sve… rušit će se i ono na što eksploziv uopće nije niti postavljen. Pa se nama čini da se ruši nešto što uopće nismo planirali rušiti. Sad je jasno zašto je to tako.

Zato jer ne znamo, nemamo cijelu sliku stvari, ali ima srećom onoga tko zna i tko će uz naš pristanak postaviti eksplozivnu napravu baš tamo gdje treba a mi ćemo onda cijelu stvar aktivirati pritiskom na gumb ili ručicu ‘Hvala ili Volim te’ .

– Dani Ella   

Svatko ima svoju priču, svatko je prošao kroz nešto što ga je promijenilo..

Dakle svi vi koji hopsate… a mislite da se nije ništa promjenilo… varate se…
Napravite samo jedan “rezime” unatrag otkad hopsate i ostat ćete zapanjeni. Stvari… osobe… situacije, ali i vi sami, naizgled možda sitnice, ali promjene su velike.
Ja sebi uvijek svakih par mjeseci napravim jedan preglednik otkad hopsam i uvijek se ugodno iznenadim, koliko promjena ima, a da ih možda nisam prije uočavala jer su mi u tom datom momentu trebale neke druge promjene, ali zato ima  neko tko brine o nama bolje od nas samih♥

– Vojka Mesnik

Krenula sam jučer pisati na temu „Pala mi je volja za hopsanje“, nisam stigla objaviti, pa ću sada.

Kada bi stvari krenule loše, osjetila bih otpor u sebi prema hopsanju. Kako ću se zahvaljivati ako imam problem? Kako ću mu reći da ga volim? Ne volim ga i nisam mu zahvalna. Težak mi je i mučan. Trebala bih zamišljati nešto lijepo pa će proći. Ili bih se trebala ljutiti da meni bude lakše.
Zamislite da nosite smeće iz kuće i hrpica vam padne na pod. Što ćete napraviti? Počistiti jel. 

Nećete ignorirati to smeće ili na njegovu mjestu zamišljati divan tepih. Ili ga šutirati nogom jer ste ljuti na njega. Ili mu reći da ga nećete počastiti dodirom svoje lijepe, nove metle. Zapravo, i možete sve to napraviti i možda vam bude lakše u datom momentu. Ali dok god se inatite smeću, smeće i dalje ostaje u vašoj kući.
Sve dok ga Vi ne očistite. 

Hopsanje je čišćenje smeća. Ali ne samo to, već i mogućnost sagledavanja cijele slike bez fokusa na samo smeće. Ne čistimo smeće, čistimo sebe. Smeće je samo distraktor koji zaklanja pogled.
Hopsanje je iskazivanje brižnosti i pažnje prema Sebi, jedan od prelijepih načina na koje volimo Sebe. Dok god volimo sebe, naša svijest o nama samima raste. A dok svjesnost raste – smeće otpada, a pogled na ljubav prema sebi nam ispunjava obzor. Brižnost prema sebi nikada nije jednosmjerna. Kako ponavljamo volim te, hvala ti, naša nutrina nam to isto vraća, kroz korespodenciju s Božanskom Inteligencijom. Kako su problemi unutar nas, tako je i Božanska Inteligencija unutar nas i zna što je najbolje za nas, sposobna je pobrinuti se za nas i pokazati ljubav koju gaji prema nama.

Ako podignemo pogled iz sebe u vanjski svijet, možemo vidjeti to isto – ljubav. Koju primamo ili dajemo. Jer tek kada je nosimo u sebi, možemo je spoznati u drugima.

Hopsanje ne može nailaziti na otpor u nama. Otpor je samo smeće… 
Hopsanje je dopuštenje našem biću da pokaže ljubav koju ima prema nama. Čak i ako nam se čini da smo najusamljeniji na svijetu, cijelo naše biće s ljubavlju brine o nama, hopsanjem mu samo dopuštamo da iskaže svoju brižnost i ljubav u punom svjetlu.

– Petra Varšić

Dakle, pala ti je volja za hopsanjem  🙂

Problem sa javlja kada praksa postane rutina, a to se po defoltu događa zato jer smo u rutinu naučeni (a uglavnom iz nje i načinjeni, nažalost), to je program i to vrhunski! U početku, dok je problem golem, energija je uzburkana i imamo prilično dobru motivaciju da je složimo natrag u ravnu liniju. Pa je to onda jedrenje po jakom vjetru uz žmarce u stomaku i dahtanje straha iza glave . A zna se što je jedrenje, vjetar u kosi, izazov ostati na nogama, praćenje valova, jedara, brzine vjetra i njegova smjera… Jednom riječju pažnje ko u priči!  E, a kada se vjetar malo smiri, dođe bonaca, čak možemo i sjesti, pa se i okupati, odoše pažnja u rutinu! Rutina je učmalost, to je vrhunski špekulator, Kastaneda je napisao 12 knjiga na temu rutine .

Dakle, treba malo začiniti stvar! Ali ne da je problemi začinjavaju, nego ti! Jer da je sve u redu i nema problema, ti ne bi napisala ovu objavu, ne bi bilo potrebe za njom, pošto je divota. Ali nije divota! Problemi lagano pipkaju, grickaju, peckaju, viču: Teta meni pažnje, meni pažnje teta! A nama se ne da više jedriti, mi bi se u bonaci izležavali .
Kako onda začiniti? Pa budi maštovita, podigni na viši nivo. Probaj preokrenuti praksu, pa da ti ne bude hopsanje samo po sebi svrha, nego ti Sebi samoj svrha hopsa. Podigni letvicu, ne za malo, nego za puno, budimo hrabri i grabimo na veliko, jer Ljubav grabimo! Postavimo sve to na nivo projekta, misije, izazova, djevojačke strasti i luda voljenja. Svaki trenutak slobodna vremena čitaj o praksi, preslušavaj materijale (skini videa, prevori ih u mp3, pa sve prebaci u mobitel i non-stop slušaj). Ispuni život s Volim te, Hvala ti, štogod ti paše, ali ono baš ga ispuni! Nemoj imati kutka Sebe, prostora oko sebe, zraka kojeg dišeš, hrane koju spremaš i jedeš, a da nije Volim te, Hvala ti! Imenuj stvari koje voliš s Volim te, nazovi psa Iloveyou, kanarinca Thankyou, omiljenu haljinu ili cipele oplemeni imenom Ljubavi, pa napiši ili ušij “Volim te” na nevidljivo mjesto. Sam čin šivanja je proces osvješćivanja te osobne Ljubavi. To je tada tvoje uzburkavanje rutine!

Kada si 100% u Volim te, Hvala ti, onda je uzburkano more ili bonaca prirodno stanje probuđene svijesti. I premda se čini da si ti u svojoj maloj jedrilici na bespuću poludjelog mora sudbini prepuštena, potpuno bespomoćna, propast ti je zagarantirana i nema ti spasa, ipak, ako preokreneš stvari Ljubavlju svojom, onda ćeš vidjeti da su more i olujni vjetrovi – Ti, a barka i cijela ta drama što život nam oduzeše tek tvoja pažnja na sve ostalo osim na Sebe. 

– Neno Lubich

Gledao sam nedavno jedan film (Tajni život Waltera Mittya –http://filmovanje.com/movie/item/the-secret-life-of-walter-mitty). Film je simpatičan, sa prekrasnim pejzažima, ali jedna situacija u njemu mi je privukla pažnju: Dakle, dva lika u firmi koja se gasi, reformira se u nešto drugo, jedan radi na otpuštanju zaposlenika, a drugi je zaposlenik. Prvi je je sretan, arogantan i siguran, a ovaj drugi je nesretan i u strahu, iako je izvrstan u svom poslu. U čemu je razlika kod ove dvojice?

Kod prvog je naizgledno sve sigurno, ne prijeti mu otkaz, dobro je plaćen i vrlo samouvjeren, bahat. Drugom prijeti rušenje utvrde takozvane sigurnosti pouzdana života i strah nadoknađuje maštovitim svijetom u kojemu je junak, lik koji je preuzeo odgovornost i suvereno vlada svojim životom.

Je li sigurnost preduvjet Sreći? Je li Sreća stanje sigurnosti, ono kada je sve u redu?
Sve su ovo programi. I sigurni i nesigurni posao. I Sreća uzrokovana programom.

Ili smo sretni, ili smo zabrinuti, to nam je cijela zaokupirana stvarnost, program utkan u svu našu svakodnevnu pažnju. Čini nam se da preduvjet za Sreću je da nema Straha. Pa je Tajna da se fokusiramo stalno da budemo sretni i mislimo Sreću. Znači li to da tada nismo u Strahu, da ćemo ga tako očistiti? Program ovdje kaže: “Kad je prisutna Sreća, nije prisutan Strah. To dvoje ne ide zajedno.”
Pa smo onda u stalnoj borbi. Koja nikada ne završava. Jer Aveti ne mogu umrijeti. Mi smo ti koji kopnimo u njihovoj bitci, mislim Straha vs Sreće.

Ipak, Strah je temeljni uzrok naše patnje, temeljni program. Uvijek je prisutan, pa i kada smo Sretni. Bojimo se i samog Straha! Da će nam oduzeti Sreću.

No, za razliku od Sreće, Ljubav je uvijek prisutna. Kada postoji Strah, patnja i bolest, postoji i Ljubav. Mogu li to dvoje bit istovremeno prisutni? Prisutnost Majke kod bolesnog Djeteta, što je to?

Dakle, možemo reći da je Ljubav temeljna Stvarnost. Ako je Strah temeljni program, onda je Ljubav temeljna stvarnost.
I Strah i Sreća su zapravo iluzije. Premda je Sreća nešto poželjnija nego Strah .

Ali predlažem da se “fokusiramo” na Ljubav, ona je jedina stvarna. Ona je povjerenje, a ovo je zatim Sreća. To je Sreća od Božanstva. Beskrajna i nepokolebljiva. Znana u svim česticama našeg Jastva.

Zaključujem dakle, Volim te! Nema mi druge! Jer sam tada Ljubav. Ostalo me ne zanima.

– Neno Lubich

Hew Len: “Ako slušate osobu koja vam govori “a, b, c, d” – to nije problem! Problem je uvijek negdje drugdje. Mi uvijek kažemo: “Aha, to ti je to, to ti je ovo, ono…”
Jednom me je jedna osoba došla posjetiti. Rekla mi je: “Dr. Hew Len, imam problem sa ataksijom (http://sh.wikipedia.org/wiki/Ataksija), što da učinim s tim? Kako da to očistim?”
Rekao sam: “Ne želiš to čistiti, trebaš čistiti štogod je u zadnjici tvoga ramena! Tamo je uzrok!”
Dakle, mi nemamo pojma što se događa! Stoga je najbolje samo čistiti i dati dopuštenje Božanstvu da kaže: “Aha, to je to i neka Ono očisti!”

“Zero limits”, seminar, Austin

Kada kažemo: “Imao sam problem, nisam mogao pronaći posao, ali, kada sam počeo prakticirati Ho’oponopono, odmah su stizale ponude, čak sam mogao i birati!”

Što ovo zapravo znači? Da smo mi sa “Volim te”, “Hvala ti” i čašom vode, natjerali vlasnike tvrtki i zavod za zapošljavanje da nam se jave? Možda su se oni javljali i prije, ali ih nismo čuli? Možda im nismo dopustili da nam se jave? Da, nismo im dopustili! Ako pokrijete antenu aluminijskom folijom, neće ništa hvatati. Programi su naš prekrivač. Hodamo okolo umotani u deku samovažnosti i negiranja vlastite moći da Volimo.

Čistiti znači dopustiti, otpustiti, odustati. Prestati se skrivati ispod plašta straha. Imati Povjerenje.
Jer, netko zna da smo dobri u nečemu, vrlo sposobni raditi neki posao. A tko to zna?

_ _ _ _ _ _ _ _ _ evo, ovdje upišite štogod želite, Bog, Krishna, Alah, Buda, Ja, Sebstvo, nije me briga, sve paše . Sve dok je u igri “Volim te”. I “Hvala ti”. Jer to su ključevi kapije dopuštanja Onome što zna.

Ali što to trebamo dopustiti?
Prihvaćanjem da nemamo pojma što je najbolje za nas, gdje je izvor bolesti, kakav posao nam može doći, zapravo dopuštamo. Skidamo foliju sa antene što traga za tragovima života izvan nas. Konačno, skidamo i antenu, jer je traganju kraj. Dopustio sam sebi da prestanem tragati za srećom i blagostanjem, smislom i razumijevanjem.

Jer Volim te je Ono koje zna.

 – Neno Lubich

Evo za neke kojima um traži dodatna objašnjenja da bi otpustio. Htjela sam napisati o prirodi nastanka programa, njegovom životu u punom jeku dok smo ga nesvjesni, osvještavanju istih, raskrinkavanju i otpuštanju, tj. Oslobođenju.

Dakle u tijeku prošlih života i djetinjstva uslijed krivih zaključaka nezrelog uma dolazi do nastanka programa. Što je to toliko nezgodno kod njih? To sto se aktiviraju kad se najmanje nadaš i što privlače neželjene događaje u naš život. Ti neželjeni događaji izazivaju buru negativnih emocija od kojih mislimo da ćemo umrijeti, kada nas se nadovezu.
Kad dođemo malo sebi od prvog šoka, počnemo tražiti što nam se to zapravo desilo. I počinje putovanje prema unutra, najljepše i najuzbudljivije putovanje koje ćemo ikada poduzeti. Pomalo se učimo svjesno PROMATRATI što se to zbiva u nama, ulazimo svjesno u emocije da bi ih pročistili, uočavamo kriva uvjerenja koja su u pozadini… čistimo se, čistimo se, čistimo se jer u početku slutimo, a poslije i ćutimo to SVJETLO našeg vlastitog Bića.

I caka je u ponavljanju uvijek istog procesa čišćenja, jer s vremenom intenzitet čuvstava i pripadajućih misli sve je manji i manji, proces transformacije u pozitivu sve brži, a Sjaj našeg vlastitog Bića sve veći.     
I evo nas u Nuli kod volim te i hvala ti  🙂   

– Dena Žuvan