Znate kad imate malo dijete, pa ga stavite na stol ili zidić, malo se odmaknete i pružite ruke? Što dijete napravi? Baci se k vama. Ne pogleda prema dolje – je li previsoko? Predaleko? Koliko je duboko? Što ako padnem na glavu? Mogu slomiti ruku ili nogu? Što ako ispadnem mami? Što ako mama baš sad ne bude gledala? Što ako…?
A možete li zamisliti mamu koja u tom trenutku kad se dijete baca okreće glavu, gleda na sat, ili okrene leđa? Naravno da ne.

Dijete se baca s povjerenjem, smijući se, uopće ne razmišljajući, ne procjenjujući, bez imalo straha ili brige. E, tako je i s nama.
Kad se prepustimo, poput djeteta, i bacimo Bogu u naručje, što Bog može učiniti? Ima li uopće izbora? Nema. On nas raširenih ruku dočeka, i privije uza sebe nježno, i čvrsto.

I ne, nema nikakve šanse da će Bog u tom trenutku okrenuti leđa li pogledati na drugu stranu.

– Karmen Jerković Yucel

Jednoga sam dana, ili možda noći?!,  putovala starom cestom što prolazi poljanom okruženom šumom. U ovom području nekad je bilo hladno i mračno. U svakom slučaju nisam se bojala jer ni ja nisam sasvim običan putnik. Sišavši dolje u dubinu iskopala sam maleni otvor i u njega položila blago, te ga obavila ljubavlju. Blago je neko vrijeme ležalo (činilo se netaknuto) ali priroda se preobražavala. Šumsku je čistinu najprije zamijenio pašnjak a zatim obradivo polje.

Nitko od nas nije odgovoran za ono što su nam učinili, dali ili oduzeli oni uz koje smo odrastali; ali sada kao odrasla i svjesna bića jesmo odgovorni za ono što ćemo učiniti s tim i na koji ćemo način osloboditi ljubav i krenuti dalje…

Tamo gdje silazak završava, ho’oponopono počinje. Poput ekspedicije koja dođe do cilja još ne možemo slaviti, ali možemo koračati sa suncem na leđima, sanjareći… Tijela i uma očišćena ljubavlju.
Smisao su otkrića. Mjesecima samo hodaš i odjednom se nađeš na kakvom čarobnom mjestu .

Volim vas!

– Gordana Balić

Najčešće pitanje koje se ovdje pojavljuje jest KAKO! KAKO da očistim, KAKO da promijenim, KAKO da postignem, dostignem?

Iako zapravo svi materijali, audio, videa, tekstovi, objave, ne sadrže ništa drugo nego OVAKO, ipak se ne čini dovoljno. Ima se dojam kao da nešto fali, nedostaje konkretnost, nedostaje KAKO.

Eto to je um. Ako dovedete nekoga, tko nikada nije mijenjao žarulju i pokažete mu kako se ona mijenja, korak po korak, odvijete staru, zavijete novu i voila! Ovaj će bez problema ponoviti postupak, malo će imati dileme oko čvrstine stiska, ali će učiniti to. No, ako mu idete opisati: prvo pritisneš dugme gdje se gasi svjetlo, pa uzmeš stolicu i popenješ se, pa… E, to bi mogao biti problem, jer će sigurno imati pitanje KAKO da postavim stolicu? Koje visine ona mora biti? Jeli mora biti drvena ili plastična? A još nismo došli do žarulje

U duhovnosti su stvari daleko apstraktnije nego u materijalnom svijetu, a opet jako su međusobno ovisni i mora se raditi na oba sa jednakim intenzitetom. Um će insistirati da ne zna KAKO voljeti sebe, da ne zna što to znači i “KAKO to misliš da ja ne volim sebe?”. On ima grdih problema sa povjerenjem. Ne može prihvatiti da se bacimo u jednostavnost, u atom inicijative koja nam je potrebna da bismo stvorili svemir.
Um treba stotine videa, seminara, tekstova da bi pristao na jednostavno “Volim te”! Zastrašujući su to zidovi! Toliko zastrašujući da su Kinezi i sagradili jedan takav ogroooooooman, samo da ne bi rekli “Volim te”! 

Um želi odmah! Sada! A istovremeno je bio jaaako pospan i nije mu se žurilo kada smo se pretvarali u ovo što danas moramo čistiti. Zamislite koliko vremena je trebalo da bi Božanska iskra od Bezuvjetne Ljubavi došla do ovoga danas sivila, kronične zagušenosti problemima, programima, nezasitnosti, žudnje za posjedovanjem? Pa to je bila cijela vječnost! 

Ovo je igra mačke i miša (Toma i Jerry-a :D). San što se izmjenjuje drugim snom, s javom, iluzijom življenja. Jedan naganja drugog, iz dana u dan, iz godine u godinu. To je vječna bitka između volje za promjenom, tromošću, postavljanjem prioriteta u životu i snazi za preuzimanjem odgovornosti za sebe.

KAKO je najjednostavnija stvar na svijetu! KAKO je “Volim te, Hvala ti”! (u slučaju Ho’oponopono prakse naravno, postoji i milijun drugih načina).
KAKO da budem Ljubav? “Volim te” je način da Jesam Ljubav.
KAKO da očistim strah? Partnera mlatitelja? Šefa mučitelja? KAKO da preuzmem odgovornost? Ne postoji odgovor na ova pitanja kojim bi se um zadovoljio! Jer on ne poznaje “Volim te”! Um vam kaže da “Volim te” je prazna ljuštura, bez energije, ne može se s tim ništa. Za njega ono to i jeste – tek podatak! Um funkcionira pomoću slika i sjećanja. On slaže lažne ugode, emocije, reakcije – falše uzroke na koje tijelo potom reagira. Sada smo sretni, smijemo se, osjećamo se fenomenalno – padne nam iPhone na pod – odjednom katastrofa! U hipu, u trenu, u sekundi!

Mi možemo obožavati Moojia, Osha, Rumija, Budu, Isusa, možemo znati sve o njima, svaku njihovu riječ, a opet biti u totalnoj depri, sumraku života! Što um tada radi? Pa traži još Rumija! Pa onda kada Mooji kaže da je Ljubav jedina stvarnost, to drži um zadovoljnim jedva do podneva. 

“Volim te” je “fenomen” tijela. Ono je apstraktno energetsko polje što vibrira našim bićem u cjelini, pa i u umu. Kada izgovaramo te riječi, mi najobičnijim trikom omogućujemo umu da pusti, da prihvati tu bezobličnost voljenja, Božanski sjaj što titra u nama. Mi zapravo ne radimo ništa! Samo dozvoljavamo originalnom stanju našeg bića da Bude!

“Volim te” je tako jednostavna, tako divna, jako privlačna gesta. A opet, čini se da iziskuje ogromni napor kada je treba uputiti sebi! Ali KAKO kada smo mi taj “Volim te”, istinska Ljubav?

To je um. Hrđa što sabotira energetsku konstrukciju što s Ljubavlju je izgrađena. Da bismo spriječili hrđu, trebamo ukloniti “vodu”. Odustati od nje.

KAKO jest odustati. Otpustiti. KAKO jest “Volim te” pa kud puklo da puklo! To je popeti se na planinu života i urlati iz sveg glasa “Volim teeeeee”. SVE podrediti tome, svaki dah, korak, pokret. SVE što jesam, što vidim, čujem, predajem tom “Volim te, Hvala ti”.

Nema drugog OVAKO. Tisuće stranica teksta, sati i sati videa govore samo o ovome. Samo o tom “Volim te, Hvala ti”.

I strpljenju.

– Neno Lubich

Ljubav je stanje ne-opiranja, ona je prepuštenost samome sebi. Ljubav je neprestano prisutna u tebi, zapravo, ničeg drugog u tebi ni nema nego Ljubavi. Ono što misliš da ima, e to je program! Ukloni zavjese programa – i eto ti prelijepa prizora u tvoju Nutrinu , tvoj sjaj i Božansko slavlje.

Ljubav je vibracija! Kada osjećaš Ljubav onda drhtiš, treperiš nekim apstraktnim osjećajem, sve u tebi zuji od radosti i milosti i lijepo ti je. Sve što trebaš učiniti jest dopustiti da se ta vibracija razvali po tebi bez sputavanja! Ona je tu, Ljubav je tu, unutrašnja vatra žudi da te obuzme, samo je ne gasi. Priznajem nije lako! Jer nam sve govori da mi to nismo, da ne možemo, da je to netko drugi… Ali, ustraj! Imaš snage, imaš volju, imaš priliku, izrazi namjeru da se želiš prepustiti sebi, svojoj prirodi, svojoj Ljubavi!

Svakodnevno miči te zavjese, hopsaj, voli, voli, kao da ne postoji sutra!

– Neno Lubich

Nevjerojatno je što Stvoritelj može!  Uglavnom na neobičan način daje znak na što bi trebalo obratiti pozornost , što bi trebalo čistiti.

Priroda koja nas okružuje malo toga dobije zauzvrat za ljubav i obilje koje nam daje. Kako možemo zahvaliti za brigu o nama? Možemo joj poslati ljubav!
Nakon što je ho’oponopono ušao u naše živote počeli smo više primjećivati Božansku ljepotu oko nas, uglavnom se osjećamo kao da je neki dio oživio. More, šuma, rijeka, cvijeće – sve je ispunjeno dahom života.
Sve nam govori – da trebamo ljubav, da dajemo ljubav, obilje ljubavi …

Svoju ljubav danas želim podijeliti s vama. Nije važno da li vi mene volite ili ne, nije važno gdje ste sada. Volim vas svim srcem, jer nas je Stvoritelj spojio. Dišite ljubav, mislite ljubav, dijelite ljubav!

Volim vas! 

– Gordana Balić

Ho’oponopono je jako jednostavna praksa, ali opet vrlo duboka. No, ona postaje duboka tek sa predanim prakticiranjem i iskustvom voljenja sebe, nikako kada je se umom pokušava shvatiti.

“Volim te” razoružava um, ali da bi ovaj barem okrenuo svoje pucaljke prema tlu, potrebno je otpustiti njegov stisak da kontrolira i pokušava shvatiti. Kako otpustiti stisak, pitaš? Pa opet – hopsanjem . Vidiš, to je petlja, vječna petlja koja nema smisla, jer nije u sferi smisla i takozvanog “reda” kojeg um sebi zamišlja.

“Volim te” je zapravo kaos, nered, metež i ima zadatak razbucati sve što mislimo da je stvarnost. Stoga se poneki ljudi žale da im je u početku gore, da se sve raspada i slično.

Ljubav to je premetačina duše, svijet naopako. Kada volimo, spremni smo na sve! Ali kada volimo bezuvjetno i beskrajno onda je sve spremno na nas!

– Neno Lubich

Dok govorim “Volim te”, događa se jedna neobična transformacija u meni, neka zavodljiva raznježenost, toplina i ljubaznost. Na primjer, dok razgovaram sa svojim strankama na poslu, imam neodoljivi poriv da učinim sve što mogu kako bi oni i bili sretni. Ta sreća je u meni, neko čudno unutrašnje drhtanje i zadovoljstvo koje vibrira mojim bićem i želim je nekom neobjašnjivom voljom pobuditi kod drugih. To je jače od mene! Kao da postajem prijenosnik određene vibracije i šaljem “bolest” dalje da se širi .

Kada hopsam, sve se mijenja, jer ja se mijenjam! Iz mene struje osjećaji unutrašnje sreće i ozarenosti, šire se poput valova u prostor, pa mi se čini da se svi tako osjećaju. To je stanje sadašnjeg trenutka: kada imate samo pažnju na unutrašnji svijet koji se reproducira na takozvani vanjski i osjećate svoju Nutrinu u svemu što vas okružuje.
Um, naravno, neprestano pokušava povratiti staro, jako brzim blicevima misli na neki problem, šalje lažnu zebnju jer trebam negdje ići, ali odmahujem nevidljivom ljubavnom rukom i kažem zebnji: Volim te!

Kada hopsam, imam svjesnost te igre uma. Nekako vam ta pažnja stvori sliku crtića Toma i Jerry-a . Tom je um i mi imamo percepciju njega kao većeg, jačeg, dominantnog i zapravo nam se čini kao prividni vlasnik cijele kuće. Ali usprkos svojoj “veličini”, ipak nikada ne uspije poraziti malog Jerry-a . Svjedočiti ovom crtiću nam omogućuje pažnja na hopsanje. Ova praksa je fenomenalni “uređaj” za praćenje sebe, svog unutrašnjeg dijaloga, odnosa prema svijetu i kamo odlazi naša pažnja. Imamo priliku uočiti cijelo to polje u kojemu se događamo i živimo, pa tako i intervenirati, zaustaviti i konačno, promijeniti uzorke što nas drže u zatočeništvu straha.

Toplina i milost što vas obuzima dok hopsate zaista je zarazna i na taj način, osvjedočio sam se, mijenjate svijet oko sebe. Događaju vam se “čuda”! Zapravo, čuda su ništa drugo nego događaji vaše Nutrine, ogledalo vaše uzbuđenosti i zaljubljenosti u sasvim “novu” moć koju odjednom imate – potpuno voljenje! Čuda su potvrde sa pečatom Božanstva i s njima izlazite iz robije samovažnosti.

Istinsko čudo je to “Volim te”, zaista! Sve ostalo je samo jeka 
Volim te onda, pa neka odjekujeeeeee!

– Neno Lubich

“Kad životom upravlja lažno Ja (prikriveno programima), tuđe reakcije i ono što nam govore smatramo većom istinom od osobnih osjećaja i svega što možemo naučiti sami od sebe. Tuđe misli smatramo istinom, a u svoje osjećaje i reakcije sumnjamo. Na taj način gubimo vezu s autentičnim i važnim te postajemo laka meta straha. Koliko smo dugo u stanju živjeti stvarnost koju nam nameću drugi (tj. koju sami sebi namećemo radi programa) ? Možemo li uopće dobiti dovoljno veliko priznanje od drugih? Strah nas upozorava da se moramo prilagoditi drugima jer ćemo u protivnom biti izloženi na stupu srama i odbačeni. Naravno, istina je upravo suprotna. Što se više oslobađamo nametnute stvarnosti i izvanjskih zahtjeva i što se snažnije povezujemo sa sobom i živimo u skladu sa svojom autentičnom prirodom, to postajemo snažniji. A strah gubi dominaciju.

Duboko u sebi svi žudimo biti istinski svoji, upoznati svoju pravu prirodu i živjeti ispunjeno. Ali maske nije uvijek lako skinuti.
Ponekad se u tolikoj mjeri naviknemo na njih da ih počinjemo smatrati vlastitom kožom. Iako nas pritišću, grčevito se borimo da ih zadržimo na licu. Hvatamo se za maske i uloge na isti način kao što se utopljenik hvata za čamac za spašavanje (svjesno i nesvjesno). Ako netko masku pokuša razotkriti ili uvrijedi, strah koji se krije ispod nje će pobjesnjeti. Pa čak kad su jako bolesni, neki su ljudi i dalje najviše zabrinuti zbog dojma koji ostavljaju pred drugima. Žive zatočeni ispod svojih maski do samog kraja. Ali promjene s kojima se suočavamo u životu na kraju izbrišu sve obmane i maske i zaustavljaju igre koje igramo.”

„ Veliki učitelj Soen Nakagawa Roshi rekao je da obično kad želimo pronaći ljepotu u prostoriji, onda u nju donosimo brojne skupe stvari, slike, namještaj, sagove i druge ukrase. No želimo li pronaći ono što tražimo, najbolje bi bilo da sve iznesemo iz sobe. Kad je prazna njena izvorna ljepota izlazi na vidjelo. Kad sve iznesemo iz sobe, kažemo „ne“ svemu što se u njoj nalazi, a što zapravo ne želimo. Cijelu ćemo sobu isprazniti samo kako bismo joj vratili izvorni izgled.”

 – dr B.Shoshann, iz knige „Bez Straha“

Programi koje brišemo dok hopsamo kreirali su naše maske. Bilo da smo svjesni svojih maski ili da ih nismo svjesni i da ih smatramo našim istinskim Ja, postavlja se pitanje, znam li uopće tko sam uistinu ili mislim da znam stvarajući svoju vlastitu predođžbu o sebi na temelju pretpostavki na temelju projiciranih slika, na temelju tuđih viđenja. Te maske postepeno počnu upravljati našim Ja koje vapi za slobodom i izvornošću stalno tražeći izlaz.
Sjećam se kao dijete nisam voljela i svaki puta bi me dirnulo kad bih bliske, poznate ljude vidjela previše našminkane, ušminkane (Svjesna sam da je i to jedan moj program koji je se s vremenom malo izgubio)
Imala sam osjećaj da su mi onda daleki, da glume, da stavljaju neke“ bespotrebne maske“, a ja ih volim i doživljavam upravo onakvima kakvi jesu bez tih maski i dodataka. Sjećam se osjećaja straha i nelagode, žaljenja i pitanja u dječjoj glavi zar se u životu treba glumiti, prilagođavati biti netko tko nisi ?

Naša iskonska potreba je da jedni druge vidimo onakvima kakvi jesmo , a to je moguće kad dopustimo sebi da skinemo velove straha koji su kreirali maske i s istinskim Ja koračamo životom .

Volim vas

– Vanja Štrmelj