Mir počinje u MENI.

Riječ mir označava poštivanje i prihvaćanje razlika oko nas. Ona se odnosi na slobodu razmišljanja i opažanja stvari, bez granica.To su vitalne istine. Važno je prihvatiti odgovornost i prestati kriviti bilo koga ili bilo što za izazove i situacije koje nam se događaju u životu, uključujući i nas same!
Na isti način, kada prakticiramo prihvaćanje i suzdržavanje od nametanja vlastitog mišljenja, kada prihvaćamo ljude, situacije, i događaje onim redoslijedom kojim se događaju, možemo biti u miru bez obzira što se događa oko nas. Ako otpustimo iz nas potrebu da uvijek budemo u pravu, da se branimo, da uvijek imamo posljednju riječ u svakoj raspravi, te da uvjeravamo druge da se moraju slagati s našim mišljenjem, možemo pronaći vlastiti mir iznad razumijevanja.

Sjetite se što je Dr.Ihaleakala Hew Len rekao: ”Problem ne postoji dok sami ne uspostavimo da je tu, ali bitno je i kako reagiramo kada utvrdimo da je problem, problem.” Svaki  problem možemo gledati kao skrivenu priliku, blagoslov, čak iako to i ne izgleda tako. To je znak da nešto veće i bolje dolazi.

Svi možemo biti u miru bez obzira što se događa oko nas, zato jer ono što se zapravo događa nema veze s onim što se događa oko nas.

Što potiče ratove? Ratove potiču vjerovanja, predrasude, mišljenja i sjećanja. Naši konflikti su zapravo sjećanja koja se ponavljaju, a većina njih dolazi od sjećanja naših predaka. Netko mora odlučiti upaliti svjetlo, te umjesto reagiranja uplitanja i ponavljanja konačno završiti trajne konflikte i ratove. Prvo moramo upaliti svjetlo za sebe (era žrtvovanja je gotova) ali, jednom kada ga upalimo za sebe, biti će upaljeno i našim obiteljima, rodbini i precima. Biti će upaljeno za svih, jer svjetlo ne diskriminira.
Paljenje svjetla je jedan od Ho’oponopono procesa čišćenja (brisanje programa i sjećanja). Kroz jednostavne i efektivne alate, Ho’oponopono nam pomaže otpustiti sve iz sebe i pustiti Ljubav (Boga) da izbriše ta sjećanja (vjerovanja, mišljenja, predrasude) i donosi u naš život Inspiraciju (prave ideje, savršena rješenja), a predivna stvar je ta što on funkcionira za svakoga, zato što sve što se izbriše iz nas, biti će izbrisano iz naših obitelji, rodbine I predaka.

Mi smo 100% odgovorni za stvarnost koju stvaramo i jedini razlog zbog kojeg smo ovdje jest da unesemo ispravke. Proces čišćenja Flor de Lis, npr, pomaže nam da otpustimo i izbrišemo sjećanja krvoprolića i ropstva, ideje, mjesta, situacije i vjerovanja koja se konstantno pojavljuju i drže nas u šaci, rezultirajući konstantnim oružanim sukobima. Istina je da ćemo jedino kroz našu osobnu transformaciju moći transformirati Svijet, a to se sve, sa sigurnošću tvrdim, nalazi u knjizi Najlakši način.
Još uvijek pokušavamo zaustaviti ratove koristeći iste programe koji su ih zapravo i započeli. Kada otpustimo i obrišemo stare programe, rezultat će biti – prava Sloboda. Mi, ljudi ovoga svijeta, moramo biti u miru sa samima sobom kako bi svijet kao takav također bio u miru.
Pronaći unutarnji mir kako bi proširili svjetski mir jedini je način. Ja vjerujem u svjestan svijet gdje je sve moguće. Ako vjerujete u ono što ja vjerujem, hajdemo zajedno širiti Svjesnost i Mir po svijetu. Vrijeme je da se ujedinimo na globalnoj razini kako bi stvorili unutarnji mir i raširili mir po svijetu.

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Prva stvar koju sam napravila u trenutku kad sam prihvatila napisati ovo poglavlje bila je da provjerim je li to duhovno ispravno. A zatim sam pitala svoju djecu za dopuštenje. Ovo je poprilično delikatna tema i nisam željela povrijediti njihove osjećaje. Međutim moj je sin Jonathan, koji sada ima 24 godine rekao, „ Mama, ako će to pomoći tebi da se još više povežeš i stvoriš si još više prilika da podijeliš svoju poruku s ljudima, onda samo naprijed. Što se mene tiče, to je sasvim u redu.“ Lyonel, koji ima 19 godina, je rekao: „Mama, to je tužno. Ali, samo naprijed. Ja se slažem.“

Vjerujem da je to izvrsna prilika da podijelim s vama kako stvari koje ponekad smatramo ”pogrešnima”, ”netočnima”, ili ”lošima” mogu biti dobre za nas i naše voljene, ali to ne možemo znati dok se ne dogode.

Kada sam se razvela od muža 1998 godine, rekao mi je da želi ostati u našoj kući s djecom. Nisam osobno znala ni čula za nijednu ženu koja je učinila tako nešto. Obično majka ostane s djecom u zajedničkoj kući, a muž je taj koji odlazi. Kada mi je muž rekao o svom planu, bila sam šokirana i jako uzrujana. Kako je uopće mogao predložiti tako nešto? Bila sam tako dobra prema njemu. Ja sam inače računovođa po struci i uvijek sam mu financijski pomagala i uzdržavala ga da bi mogao raditi i biti što god želi.

Srećom u to vrijeme sam već prakticirala Ho’oponopono, kojeg sada poučavam. To je drevna havajska tehnika rješavanja problema koja nas uči na koji način ”čistiti” i ”izbrisati” stare uspomene i programe koji privlače određene stvari koje za nas u našem životu ne funkcioniraju. Kada uđemo u proces čišćenja, dozvoljavamo onome što je dobro i savršeno da nam pristupi u najbolje moguće vrijeme. Važno je shvatiti da mi ne znamo što je savršeno i dobro za nas, ili kada je točno taj savršeni trenutak. Problem je često u tome da mi ne znamo da ”ne znamo”. Kako bilo, kada sam započela s vlastitim procesom ”čišćenja” i ”brisanja” (Ho’oponopono) shvatila sam slijedeće: ”On mi zapravo pomaže. Nije toga svjestan, ali mi pomaže. Trebam samo biti svoja i biti tu da napravim ono zbog čega sam zapravo tu.”

U to vrijeme je to bila inovativna i zastrašujuća pomisao za mene, ali zbog ”čišćenja” sam odlučila to otpustiti, i pustiti Boga da odredi. Nedugo nakon toga shvatila sam da je to bila savršena odluka za sve nas. Moja su se djeca zbližila međusobno. Postali su jako dobri prijatelji i brinuli se jedan o drugome, nešto što nikada prije nisu činili. Prije nego sam ja otišla svađali su se i uvijek ponižavali jedan drugoga. Tada su postali odgovorniji. Povezali su se i s ocem i bili mu izvrsno društvo. U biti, pomogli su mu da prebrodi period koji bi mu inače bio jako težak. Na kraju, moja odluka da odem je bila dobra za sve nas. Ali, jesam li bila svjesna toga u to vrijeme?

Kada su određene situacije prisutne u našem životu jako ih je teško vidjeti kao blagoslove i prilike, umjesto kao probleme, testove ili kazne. Ono što obično prvo napravimo jest da sudimo. Imamo svoje mišljenje i mislimo da znamo što je pravo, a što krivo. Kroz moja iskustva s obitelji i brojnim drugim ljudima, naučila sam da BOG zna što je ispravno za nas, i , iako ponekad skrenemo s puta, ipak se ”čudesno stvorimo” na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Naravno da sam osjećala strah kada sam napustila svoj brak nakon 20 godina. Napustila sam muža i djecu, započela novu karijeru, i potpisala zajam kojim sam uzela veliku odgovornost na sebe bez odgovarajuće financijske potpore. Srećom u to vrijeme su mi vjera i povjerenje dozvolili da djelujem unatoč strahu. Unutarnji glas u meni rekao mi je da to mogu, ali ta sigurnost nije došla spontano, dobila sam je radeći na sebi čitajući knjige, pohađajući seminare, i usuđivala se pogledati u oči stvarima koje sam trebala promijeniti. Vjerujući u svemir, bila sam voljna učiniti to iako sam osjećala strah.

Sjećam se prvoga puta kada me je majka došla posjetiti iz rodne Argentine, i upitala, ”Mabel, ne razumijem. Ti ih napuštaš?” Moj odgovor je glasio, ”Mama, znam da to nije ono što smo učili kao ”ispravno”, ali zar ne vidiš da su oni dobro?” Njen odgovor je glasio, ”Da, ali ne razumijem. Zar ne pate?” Bila je također zabrinuta jer me nisu zvali, a ja bi joj rekla, ”Mama, to je dobro. Znači da su u redu.” Uvijek bi me zvali ako nešto ne bi bilo u redu.

Nikada nisam dogovarala određene dane za sastanke i posjetu. Vidjeli su me onda kada su mogli i htjeli. Nisam im htjela stvarati osjećaj krivnje. Uvijek sam ih pitala, ”Je li vam to u redu?” Na taj način su oni učili postavljati pitanja sami sebi i drugima. Također sam im rekla da ih volim bez obzira na sve. Objasnila sam im da moja ljubav ne ovisi o onome što naprave ili ne naprave, ili o njihovom ponašanju. Ne ovisi o tome imaju li, ili nemaju fakultetsku diplomu. Širom su otvorili oči i pogledali me kao da im govorim najčudnije stvari koje su čuli u svom životu.

U to vrijeme nisam mogla ni zamisliti da ću sa svojom djecom imati odnos kakav imam danas. Moj sin Jonathan me zove svaki dan da mi kaže da me voli. Kaže da sam na listi njegovih najboljih prijatelja! Svojim ponašanjem sam im pokazala da nije sebično staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Pokazala sam im da mogu biti ono što jesu i biti sretni. Istina je da, ako ne volimo sami sebe, ne možemo voljeti nikoga drugoga. Odbijajući prihvatiti to, varamo i sebe i druge. Osnovno je naučiti voljeti i prihvatiti sebe samoga točno onakvog kakav jesi. Ako nešto ne funkcionira za nas, neće funkcionirati ni za bilo koga drugoga.  Kao majke, često vjerujemo da se moramo odreći onoga što je važno za nas i žrtvovati se za vlastitu djecu. Međutim, najbolji dar koji možemo dati našoj djeci jest da volimo same sebe. S nama kao primjerom, oni mogu naučiti da vole sami sebe. Kada smo na pravom mjestu, dopuštamo i drugima da budu na vlastitom pravom mjestu. Pokušavajući zadobiti ljubav čineći stvari za druge i ponašajući se po njihovim pravilima, sve smo dalje od mogućnosti da doživimo ono što MI želimo.

Znam da je moja odluka pokazala mojoj djeci da je važno raditi ono što funkcionira za nas, zato što na kraju proizađe da smo ipak radili za sve. Kada se usudimo slijediti naše snove i prebroditi strahove, dosegnemo drugu stranu tunela i ugledamo svjetlost. Tada prepoznamo istinu i , ne samo da smo sretni i osjećamo se trijumfalno, već smo sposobni pogledati unatrag i vidjeti da cijelo putovanje i nije bilo tako strašno kao što nam se činilo. Kada se prestanemo povezivati s rezultatima i brinuti zbog određenih situacija, napustimo potrebu za razmišljanjem i prevaziđemo predrasude, postanemo svjesni da zapravo ne znamo ništa i prepustimo se životnom procesu , i tek onda možemo osjetiti protok svemira.

U tom trenutku sve počinje, i stvari nam dolaze najlakšim putem. Često kažem svojoj djeci da je ”njihov posao da budu sretni”. Kada smo sretni, stvari nam dolaze bez ikakvog napora.

Dok nisam započela svoj proces transformacije, živjela sam svoj život pokušavajući biti savršena, savršena majka, savršena supruga, savršena računovotkinja. Olakšanje je bilo saznati da ne moram biti savršena.

Kada sam napustila svoju djecu, bila sam u mogućnosti prihvatiti sebe onakvu kakva zapravo jesam. Shvatila sam da moramo naučiti biti sretni i uživati u svakom trenutku našeg života, ne brinući se što drugi misle o nama. Najvažnije je ono što mislimo sami o sebi. Ljubav prema samome sebi je najsnažnije oruđe naše transformacije. Ljubav počinje u nama samima. Nepotrebno je tražiti je drugdje jer je možemo iskusiti samo ako se nalazi unutar nas samih. Osim ako ne prihvaćamo sami sebe bezuvjetno, ne možemo istinski voljeti. Kažemo da volimo, ali zapravo volimo na posesivan način. Ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu. Naša djeca to uče od nas i postaju robovi naših misli, mišljenja i percepcije. Odgojena sam na ovaj način i tako sam postala ovisna o tome da moram znati da li se sviđam ljudima. Sada znam da, da nisam imala dovoljno ljubavi i vjere u samu sebe nikada ne bih mogla napustiti vlastitu obitelj. Stavila bih ideje i odobrenje drugih ljudi na prvo mjesto, i, iako nesretna, ostala u braku i postala ljutita majka koja bi učinila život svoje djece jadnim. Srećom, suočila sam se sa svojim strahovima i odabrala put koji je naučio moju djecu da slijede svoje srce i budu ono što jesu. U mom slučaju bilo je bitno pokazati im kako se osoba može promijeniti bez obzira na dob, spol ili religiju. Sjećam se da je, kada smo započeli snimati TV show koji smo snimali kod kuće, moj sin Lionel pomagao. Često bi došao i rekao mi, ”Mama, jako sam ponosan na tebe.” Što bih drugo mogla poželjeti?

Jedina stvar koju naša djeca moraju znati jest da ih volimo i prihvaćamo onakvima kakvi jesu. Moraju znati da smo zahvalni što su oni dio našega života. Mnogi ljudi tvrde da su naša djeca zapravo naši gurui. Ja vjerujem da smo definitvno bili povezani s njima u našim drugim životima, i samo su tu kako bi nam dali još jednu priliku. Oni nam daju priliku da preuzmemo 100% odgovornosti. Naša su djeca tu da nas nečemu nauče, ne obrnuto. U Ho’oponoponu, koristimo dva važna sredstva za transformaciju. To su ”hvala” i ”volim te”. Kad ponavljamo bilo koju od ovih riječi, mi brišemo, čistimo i otpuštamo sjećanja koja nam ne služe i dzvoljavamo inspiraciji da uđe u naš život sa savršenim idejama i rješenjima naših problema. Najbolje je to što, dok brišemo i čistimo, ono št o se briše iz nas briše se i iz naših obitelji, rodbine i predaka.

Zbog toga se stvari počnu mijenjati i bez našeg prisustva. Definitivno utječemo na odnose i veze na način koji naš intelekt ne može razumjeti. Zapamtite. Naša djeca nas ne slušaju. Oni nas promatraju i uče iz našeg primjera. Bilo mi je drago što su bili u mogućnosti vidjeti razlike između očevog i mog puta, ne zato što je jedan bio ispravan, a drugi ne, već zato što su imali mogućnost vidjeti i odlučiti što je za njih dobro. Moja odluka da napustim svoju djecu pomogla nam je svima da se razvijemo na način na koji nisam mogla ni zamisliti. Sve naše negativne predrasude i razmišljanja o situacijama i događajima imaju veze s vlastitom nesigurnošću. Naši nam strahovi ne dozvoljavaju da spoznamo sami sebe i da razumijemo snagu koju imamu da privučemo ono što je savršeno i ispravno za naš vlastiti život.

Kada vjerujemo i imamo povjerenja svaki trenutak je savršen.

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/

Mnogi od vas zabrinuti su zbog vjerodostojnosti i kvalitete osoba koje poučavaju Ho’oponopono. Često mi pišete s upitima dajem li dopuštenje toj i toj osobi da poučava nakon što je kod mene jednom pohađala radionicu, i uvijek pojašnjavam kako ja imam dozvolu koristiti registrirani materijal, ali nemam dozvolu davati dopuštenje drugima da poučavaju.

Ono što je najvažnije, i što me moji organizatori u različitim dijelovima svijeta mole da nastavim pojašnjavati, jest da Ho’oponopono ne funkcionira samo kroz riječi. I zbog toga Ihaleakalá često kaže: „ Čini se lagano poučavati ga, ali zapravo nije.“ Posljednji puta kada sam bila u Rumunjskoj, kao rezultat moje interakcije s jednom malom djevojčicom, bila sam u mogućnosti pokazati ovaj koncept u praksi i u danom trenutku. Ovo je također bila izvrsna potvrda i za mene, jer uvijek jako puno toga naučim od djece koja dolaze na moje radionice i uživam u njihovoj prisutnosti. Uvijek sam tvrdila da djeca jednostavno ne znaju prevariti.

Taj put u Bukureštu, petogodišnja djevojčica je došla na radionicu s majkom. Majka je pohađala radionicu po drugi put i djevojčica ju je zamolila da je povede sa sobom kada bude išla. U nekoliko navrata tijekom same radionice djevojčica je dolazila do mene. Gledala bi me i promatrala dok sam govorila i onda bi mi donijela prekrasne crteže na kojima bi napisala da me voli. Naravno, publika je svjedočila ovim interakcijama i svi smo se smješili. U jednom trenutku sam ih upitala: „ Mislite li da ova ljubavna pisma dobivam zbog svojih riječi? Ne. Ova je djevojčica sposobna vidjeti ono što ja ne izgovaram. Ona može vidjeti čišćenje koje ja radim dok govorim!“ Tako sam bila u mogućnosti potvrditi da je najvažnije ono što radimo iza scene, sami sa sobom. Također je jako važno čistiti i pripremiti se prije, tijekom i poslije poučavanja.

Dobivamo nevjerovatna olakšanja kada završimo Ho’oponopono radionicu s nekim tko je autoriziran da je radi i, prije svega, pripremljen zato što su on ili ona odradili jako puno Ho’oponopono radionica i zbog toga što prakticiraju ovu tehniku već duže vremena. Također je važno da osoba apstinira od prakticiranja bilo koje druge tehnike. To omogućava da učiteljevo unutarnje dijete ne bude zbunjeno i može čistiti automatski. Također je važno da osoba koja poučava zna pripremiti prostoriju i pretvoriti ju u svetište, tako da nas sama prostorija može zaštititi i pomoći nam da što bolje čistimo. Istina je. Kada poučavamo Ho’oponopono ispravno i s dopuštenjem, Svemir nas štiti. I zbog toga, tijekom ovih radionica, ljudi otpuštaju iz sebe stvari za koje bi im inače trebalo puno više vremena. Blagoslovi koje primamo u ovim trenucima su nevjerovatni.

Jedan od dokaza koji pokazuje da je Ho’oponopono radionica odrađena ispravno je da nas čini umornima zbog količine čišćenja koja se događa tijekom treninga. Uvijek podsjećam svoju publiku, „ Čak i kad se čini da ste bili ovdje ne radeći ništa, svi odrađuju jako puno posla tijekom radionica, tako da ako osjetite potrebu za spavanjem kada dođete kući, slobodno idite u krevet, bez razmišljanja. Pazite na svoje tijelo i idite spavati. Poprilično je nevjerovatno da čak i ljudi koji pate od nesanice ili problema sa spavanjem sutra često kažu da su spavali bolje nego ikada, i to satima bez buđenja!“

Dr. Ihaleakalá uvijek kaže, „ Dok ste u prostoriji, bit ćete u potpunosti zaštićeni. Jednom kada izađete vani, sve je na vama.“ Jednom sam ga pitala što su naša unutarnja djeca radila dok smo mi pohađali radionicu, a on je odgovorio, „Dok su oni ovdje, njihova unutarnja djeca (Unihipili) se druže, igraju karte, itd. Ali jednom kad odu odavde, to je druga priča.“ Neki ljudi toliko vjeruju u moć radionica da sudjeluju u odsutnosti! Možete li to zamisliti? Ljudi vide rezultate sudjelujući u odsutnosti! Kao što Dr. Ihaleakalá kaže, „ Oni su pametni. Znaju da se ono što se izbriše iz ljudi koji su prisutni na radionici, briše i iz njih samih.“  Naravno, to je moguće samo ako je proces ispravan i ako je Svemir prisutan, te sve dobro pripremljeno i zaštićeno.

Božanstvo kaže: “Kada se ti pomakneš, JA se pomaknem. Kada ti učiniš korak, JA učinim korak. Ali kada se ti prepustiš, JA čistim put ispred tebe, baš u tom trenutku – ni minute prije ili kasnije.“

Zbog toga, ponekad prije nego što počnemo, sam proces izgleda strašno. Trebate učiniti prvi korak i ponuditi svoje povjerenje. Znam da izgleda zastrašujuće, i zbog toga tražimo isprike, ali kad vjerujemo, uspjeh je zagarantiran!

Blagoslovi koje dobijete kad ukažete Svemiru povjerenje su nezamislivi. Radionica je nešto što se događa između vas i Boga. I zbog toga, ako je ne platite, nećete to doživjeti. Važno je cijeniti njenu vrijednost i cijeniti samoga sebe. Možete prijeći svoje granice (osjećati strah, a ipak to učiniti), ako mislite da je ne možete platiti. Sve su to različiti načini na koje možete pokazati Svemiru svoje povjerenje.

Kao što Dr. Hew Len kaže, mi radimo s vrlo toksičnim sjećanjima tijekom radionica. Svjesna sam da su na mojim radionicama prisutni moji najgori neprijatelji, a to rade kako bi mi dali drugu priliku da se ispravim i popravim. Također znam da samo ako čistim vi možete primiti ono što je ispravno i savršeno za vas, a posebno zaštitu koju sam ranije spomenula. Ne dobiju svi iste stvari i ne čuju svi iste stvari. Jeste li to znali? Bog nas ne tretira kao stoku. Dobijemo ono što dajemo. Svatko od nas je jedinstven i dobiva ono što je ispravno i savršeno za njega samoga, ali da bi se to dogodilo učitelj mora znati kako biti na nuli i čistiti dok on ili ona govori!

Učitelji poučavaju za sebe. Vrijeme žrtvovanja je gotovo. Ako možemo postići da vi nešto izbrišete onda je isto to izbrisano i iz nas samih. Kaže se da poučavamo ono što trebamo učiti! Uvijek tvrdim svojim učenicima da ja moram očistiti puno više nego oni. Zato sam ja učitelj!

Ako ne znam što je ispravno za mene, kako ću znati što je ispravno za vas? Isto se događa ako me nešto pitate, a ja vam dam netočan odgovor zato što ne prakticiram čišćenje, već reagiram iz uspomena umjesto iz Inspiracije. Sve ima svoje posljedice.

Svi moramo nastaviti pohađati Ho’oponopono seminare kako bi nastavili čistiti i naučili kako da to izlazi iz naše Inspiracije. Ho’oponopono je kao trening, i morate ga odraditi puno puta i nastaviti slušati informacije kako bi bili u mogućnosti ponovno educirati sebe i svoje dijete u sebi (Unihipili).

Volim vas,

Mabel

– Prijevod: Magdalena Pulić

* Dopuštenjem autorice preuzeto s http://www.hooponoponoway.net/