Možemo li se preforsirati hopsanjem? Možemo li postati o ovisni o Ho’oponoponu?

buddhist-symbol-pink-lotus-flower

Pa ne možemo se preforsirati hopsanjem, ali možemo očekivanjima. Treba imati na umu da Ho’oponopono ne služi da bi život (prvenstveno) bio bajka, nego da bi očistili sve ono što nas sputava da imamo proširenu svijest i da budemo slobodni u smislu povjerenja i stanja ne-zabrinutosti. Na žalost, preveliki značaj se stavlja na Ho’oponopono kao metodi za rješavanjem problema, a u stvari, to je samo posljedica, a ne cilj. Primjerice, hopsanje nam pomaže da osvijestimo vlastiti udio u svakodnevnim dramama, i radimo na njemu, umjesto da okrivljavamo, što je uobičajena reakcija.

Naravno, mi itekako možemo postati ovisni o hopsanju, ali u smislu “tehnike za rješavanjem problema”, a ne odgovornosti. Pošto sve ovisnosti služe za prekrivanje ili ublažavanje stresa, onda tome tada služi i hopsanje, baš kao i žvakalica, žudnja za slatkim ili alkoholom.
A treba služiti čišćenju.

Kad preuzmemo odgovornost onda nema govora o ovisnosti jer je to zapravo svjesnost svog položaja u vlastitom životu.

Mi često hopsamo iz straha, nestrpljenja, neraspoloženja, ovoga ili onoga, i onda Ho’oponopono kao praksa postaje ovisnost. Dakle, što se događa? Pa program zapravo hopsa, a ne mi! Mi često pristupamo praksi slično kao što bi radniku u firmi čiji smo šef, mužu, ženi, a često i vlastitom djetetu, i tako stvorimo uzročno-posljedični odnos sa samima sobom. Jedno definitivno mora dovesti do drugog, a caka je u tome da očekivanje tog drugog je naša kreacija, a ne stvarna. To je najteži dio ove prakse! Na primjer, kao da dođemo u neku dolinu koja je poznata da ima lijepi eho i mi zaurlamo “Volim teeeee”, očekujući da će sad par minuta odjekivati volim te…volim te…volim te…
“Trik” kod Ho’oponopona je da se može dogoditi nešto posve drugo i to nas onda razbije kao kalup, kao formu sačinjenu od programa i sjećanja. Ako urlamo tamo, a nastupi tišina – to je to! Čišćenje je uspjelo! To se zove prihvaćanje i povjerenje da je ovaj muk zapravo najbolji rezultat koji se mogao dogoditi! Jer upravo u tom muku, u toj tišini dolazi inspiracija i preusmjerava nas na neke druge poželjnije tokove u životu.

No, ako mi tvrdoglavo stojimo tamo i čekamo eho kao jedini mogući razvoj događaja, onda nećemo tako lako čuti šapat inspiracije…

Poanta je u čišćenju radi Nule, odnosno potpune Slobode, a ne radi zle svekrve. Ipak, kad čistimo svoja sjećanja, to jest “onog što je u meni”, onda kao posljedica dolazi do transformacije našeg odnosa s okolinom, a time i zlom svekrvom. Prvo, nećemo imati na što reagirati jer je izvor “trenja” nestao iz podsvijesti, a drugo, svekrva će, ili odustati, ili nastaviti po svom, no koga briga?

-Neno Ljubić

Oglasi

Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere

m

Ho oponopono čišćenje se može uporediti sa situacijom, kao kad automobilom u velikoj brzini prošišamo seoskim putem i podignemo prašinu pa za trenutak nevidimo ništa dok se sve ponovo ne slegne. Sva ta prašina i đubre stajalo je tu po putu neprimetno, a posle našeg prolaska sve je postalo tako živo i uznemirujuće.

Upravo se tako događa kada preuzmemo odgovornost i bez sumnje počnemo da čistimo.Tada dotaknemo i uznemirimo naše pogrešne programe koji su sve vreme delovali u pozadini i neprimetno uticali i krojili naš život u lošem smeru. Izvlačimo ih iz sene i razotkrivamo. Oni tada bljesnu u našoj realnosti sa željom da nas parališu i uplaše.

Kao i ona podignuta prašina koja će se posle izvesnog perioda sleći po putu i oni žele da se vrate na staro mesto i ponovo deluju bez uznemiravanja. Tada je pravi momenat za promenu Zato nam se tada događaju burne stvari bez ikakve najave i mogućnosti kontrole. Život nam liči na stan posle lude žurke, u potpunom haosu. Jer sve što je loše mora napolje, ali na tom putu ne želi da se lako preda. Želi da nas povredi, i uveri na sve načine kroz razne situacije da je svaka promena uzaludna. Trenutak sa najmanje smisla, ali potrebom za najviše vere.

Zaustavimo um u prevelikom rasuđivanju i prepustimo se promeni koja je neminovna. Što kaže dr. Hu Len“ ja bih tada čistio“.

Vladimir Tamindzic

Hopsam i čistim, ali….

ho

Često dobivam pitanje “čistim, a događa mi se ovo i ono, što bi to moglo biti?”

Ho’oponopono nije terapeutski oblik iscjeljivanja. U njemu nema linearnih uzročno-posljedičnih veza u kojima se jedno uvjetuje drugim. To je praksa čišćenja naših sjećanja, podataka i programa iz podsvijesti. Dakle, pretakanje zraka iz jedne posude u drugu. Nama je to zrak, jer nemamo pojma, kao što je svemir “prazan” jer nemamo pojma.

Znači, što god se pojavi mi nemamo logičnog objašnjenja za to. Imamo samo još pitanja, na koja praktički ne postoje odgovori temeljeni na Znanju. Ali to nije karakteristika samo za Ho’oponopono, u bilo kojoj duhovnoj disciplini postoji takav odnos: “djelovanje – pitanje – ?” Samo u znanosti se insistira na konkretnim odgovorima i na temelju njih se poduzimaju slijedeći koraci.

Dakle, za tvrdnju “hopsam i sve mi je gore” nema konkretnog odgovora koji će izroniti iz Znanja. Samo špekulacija “mislim, možda, da nije, jesi li” i slično. Sve to proizlazi opet iz sjećanja, a samim tim nas gura u zaglavljenost. Iznimka je samo ako imate učitelja koji ima sposobnost viđenja pa vam može nešto konkretnije reći. No, neće vam ni on reći: “Čuj, ta anksioznost ti je došla u ljeto 1768. godine, kada si bio sluga u dvorcu, pa te gospodar mučio za svaku pogrešku”. Neće. Reći će vam: “Nastavi s čišćenjem i imaj povjerenje.”

Ako, naprimjer, prakticirate molitvu, nakon svake pojave što vam dođe – jednako tako ćete imati pitanja “zašto to, kako to”. Ali nećete imati zadovoljavajući odgovor. I što ćete napraviti? Imate dva izbora: nastaviti s molitvom (i djelovati) ili insistirati na odgovoru (i zapetljati se u cijeli niz špekulacija).

Iza “hopsam i događa mi se to i to” stoji jednaka dilema. Na nama je izbor što ćemo učiniti. Što god da učinili dobro je, sve je to učenje i negdje će nas odvesti. Razlika je samo u preuzetoj odgovornosti. U slučaju nastavka čišćenja zamašnjak će se nastaviti vrtjeti, dapače, dobit će i na brzini jer smo uštedjeli malo energije. Tko zna, možda u nekoj specifičnoj brzini stignu svi odgovori, sve Znanje?

Sve drugo je kočnica.

U konačnici ćemo doći do razumijevanja da zapravo i nemamo izbora. Preostaje nam samo rad, koji god da to bio, Ho’oponopono ili nešto drugo. To je jednaka ustrajnost kojom kuca naše srce. Zamislite da ono kaže: “Kucam, a stalno mi se nešto događa, kako to?”

Neno Ljubić

Spiritualna tehnika najvišeg ranga

let go

Ho’oponopono je, kako je ja vidim, spiritualna tehnika najvišeg ranga. Da bih uopće težila nečem spiritualnom, moram priznavati postojanje više inteligencije, nečeg višeg od mene, nekog višeg smisla i u meni mora postojati želja da se s time na neki način sjedinim.Inače, spiritualni razvoj ne bi me zanimao.

Čak i nakon dosta više od godine dana još mi nije točno jasno o čemu se tu ustvari radi a znam da mi neće biti „jasno“ ni nakon 20 godina.Osjećam se kao vječna početnica, uvijek iznova i opet na početku. Moj um jednostavno nije u stanju razumjeti .Pitala sam se puno puta zašto ne razumijem i onda si je to moj um pokušao objasniti nekako ovako : Bog ili univerzalna kozmička inteligencija, ili već kako god tko zove nešto u što vjeruje i s čime se želi sjediniti je na cca 12 katu a mi smo na prvom ili tu negdje već. Između nas je 11 katova nečega.On je meni poslao poklon najvišeg ranga, koji je na njegovom katu najvrjedniji a meni na prvom katu to često puta može ne izgledati kao poklon.To je zato što je na razini gdje sam sada ja, još prilično maglovito i zato jer je još toliko razina između.

Ako se odlučim na prakticiranje i ako sam strpljiva iz mene se uklanja ono što mi zamagljuje pogled na puno toga i ja polako počinjem shvaćati o čemu se tu radi i gdje me ta praksa ustvari vodi. Ho mi pomaže da se na neki način popnem bar na prve dvije stepenice. Tada imam malo bolji pogled i mogu iskusiti novu realnost, koja više nije toliko opterećena maglom. Što se kasnije događa, nije mi opet jasno, ali ako ništa drugo, sada mogu reći da shvaćam da je to poklon, da je meni u životu u puno toga bar malo lakše a to je već nešto.

Mogu sada reći: Hvala za poklon, nosit ću ga sa zahvalnošću pa do koje stepenice stignem! To je već jako dobro za prve dvije stepenice, kako se meni čini.D uhovnost je općenito mistična, zato je teško objasniti Ho’oponopono, sve što možemo je slijediti taj put na onoj razini na kojoj jesmo, bez obzira što nam puno toga nije jasno.

Puno puta sam mislila da „sve vidim“. Ho’oponopono mi je pokazao da sam ćorava k’o kokoš koja još usput i često spava i naučio me da se tome slatko nasmijem – kroz suze (Bog ima dobar smisao za humor). Uglavnom, nemam pojma ali sad bar to znam i još sam zahvalna 🙂

U početku je normalno da je čovjek opterećen rezultatima. Na prvoj stepenici smo i kažemo : Ako ja hopsam, da vidim što će mi to donijeti.Trgujemo, sa svime, sami sa sobom, sa drugima pa onda i sa svakom tehnikom.To je normalno kad si na prvoj stepenici. No, najbolje je da ga odlučimo prakticirati, da preuzimamo odgovornost, s povjerenjem živimo svoj život, otpuštamo koliko možemo sada,upijemo ga u sebe, čistimo sebe koliko god bilo teško i jednostavno ne razmišljamo o rezultatima. Nekako kao kod bungee-jumpinga.

Dakle,mi se „pustimo“ i nadamo se da će nas taj Ho padobran odvesti sigurno tamo gdje treba.No, ako se odlučimo na taj spiritualan skok , taj let,usprkos strahu, onda smo pristali da ćemo prihvatiti da je dobro za nas tamo gdje ćemo sletjeti (a vjerujemo da ćemo sletjeti)bez obzira svidjelo nam se to ili ne.To je duhovni način. Zato Ho nije za svakoga, jer neki ljudi žele točno sletjeti tamo i tamo i točno žele da im let bude takav i takav a koliko god trajao, let im traje predugo jer oni žele sve odmah i što prije..

Ho’oponopono je poklon s Neba. On je kao onaj najsjajniji komad nakita, često je bio skriven iza pet lokota i do sada nedostižan.On je kao ona tegla slatke marmelade od naše bake koju je sakrila na najvišoj polici u špajzi kako bi je mi mogli dobiti u kolaču tek kada bude praznik.On je sunčana zraka, koja svima nama jednako svijetli, samo je pitanje sa kojim stanjem svijesti, zahvalnosti je primamo u sebe.On jest to sve a opet nije, jer Ho svatko može opisati za sebe.Sada kad smo spremni,ako smo spremni, Ho je tu, u našim rukama i samo o nama ovisi što ćemo od njega stvoriti. Ho je ono što jest , dijamant koji ne može drugo nego širiti svoj bistri sjaj uz pomoć bar minimalne svjetlosti, a to svi u sebi imamo. Na nama je da ga nosimo u srcu koliko god trenutno bilo okovano i probamo prvo uočiti njegov sjaj, a kasnije prirodno i neminovno se dogodi da upijemo taj sjaj u sebe i širimo ga oko sebe.

On je božanstven i zato je toliko priča i iskustava napisano o njemu. On je čarolija, za svakog drugačija, a opet možda za neke ljude ista. On daje svakome priliku da shvati tko je, svatko na svoj način i svatko tko želi može uz pomoć Ho slijediti svoj najbolji put.
Budimo pozorni na sitne i veće blagoslove u našem životu. Ho’oponopono je spiritualna tehnika najviše razine koja nas štiti i vodi za naše najviše dobro, zato budimo zahvalni i za najmanje pomake na bolje i za sve što imamo i što smatramo normalnim.
Ho’oponopono nam pokazuje što je to u nama a nije svaki put sjajno. Puno puta neće nam se svidjeti to što je u nama. Htjet ćemo pobjeći i sakriti se, zaboraviti na sve i poželjet ćemo lagati samo da ne bi vidjeli istinu.Nećemo htjeti priznati da to neugodno što se događa ima veze s nama, htjet ćemo pobjeći od odgovornosti i reći sebi: nisam to ja, to je ona/ on !To je ok, ljudski , normalno i hvala Bogu privremeno ako nam je želja preuzeti odgovornost.

Možda ćemo ponekad svjedočiti tome da Ho nosi više dobrog, prema našoj percepciji, ljudima oko nas, nego nama,možda nas uhvati malodušnost ali to nije važno. To otpustimo i shvaćamo da se nešto događa, što se vjerojatno prije ne bi.
Ponekad nećemo htjeti otpustiti. Vezani smo čvrsto za svašta. Za neke životne situacije,emocije,obrazac ponašanja..za sve se držimo kao za već davno ofucalu dekicu ili igračku iz djetinjstva, kupujemo samo nove baterije da bi opstalo nešto što je odavna odradilo svoj zadatak i iako je odavno vrijeme za nešto novo.Mi ponekad godinama želimo ostati zamrznuti u prošlosti,strahujući od onoga što dolazi, jer na staro smo navikli i koliko god bilo teško, ugodno nam je , jer to poznajemo.No, ako prakticiramo Ho’oponopono imamo izuzetne šanse da nam on uvijek iza ugla spremi novu šansu za otpuštanje, da, ako otpuštamo možemo otvoriti prostor za nešto novo. Jer , to novo što će doći je za naše dobro. Ako želimo, naravno.

Mi možemo 5 godina za novogodišnju proslavu uvijek nositi istu haljinu i hopsati(što je malo vjerojatno, ali primjera radi), jer smo tvrdoglavo odbijali kupiti novu, lijepu i još na sniženju. Možemo godinama se vući na starom poslu koji ne volimo,za koji znamo da nije dobar za nas i već smo ga u sebi ispljunuli sto puta pa smo ga opet progutali pa znamo reći da Ho ne djeluje. Ho nije agresivna tehnika, ali to ne znači da ne djeluje. To samo znači da smo mi odgovorni ako gutamo i guramo po starom a da je Ho tu da nam pruži ruku, pa čak nas i nosi na rukama ako želimo uskočiti u nešto novo.Tako da, ako nam se čini da Ho ne djeluje, možda bi bilo dobro malo svjesno zastati i provjeriti da li smo možda mi ti koji ne djelujemo u smislu pravila Ho; u otpuštanju, povjerenju, preuzimanju odgovornosti.. Jer, Ho’oponopono nije sam u ovoj priči, on treba nas i to sada!!

Dogodit će se da kad čistimo da nam nije ugodno, stisne nas.To je tako, kad stisneš naranču iz nje izlazi ono što je u njoj, tako i iz nas izlazi ono što je u nama koliko god mi to ne vjerovali. Iz mog iskustva mogu potvrditi da to prođe i da je to jednostavno normalan korak u čišćenju i da nas vodi prema svjetlu, uglavnom to je za dobro i bude utješno čistiti još jače u trenucima kada nam u biti ništa drugo i ne preostaje.
Oni koji su na početku prakticiranja, budite uporni, onda kada vas dotakne bar trenutak tog posebnog mira u duši, nećete više nikad htjeti prestati.Budimo dostojni poklona koji nam je dat iz ljubavi, ako smo ga već uzeli u svoje ruke.Recimo hvala.Nije bitno tko je na kojem katu, bitno je da se penjemo u skladu sa svojim mogućnostima i u svom ritmu.Ponekad, da bi se prošle sve te silne stepenice i katovi, potrebno je strpljenje i poniznost prihvaćanja onog što dolazi ali treba imati na umu da svako hvala ili volim te vrijedi, ma kako to nama u tom trenutku izgledalo.

Iz srca šaljem zahvalnost svima vama koji ste pomogli da ja ne odustanem. Hvala,hvala,hvala…♥
Mir iznad svakog poimanja zauvijek bio sa svima nama. To je cilj koji vrijedi svakog uloženog truda. Sretna nam Nova 

Hvala, volim vas 

-Lejla Hejja

Ho’oponopono: Iskustvo “seminara u odsutnosti”

h

Dragi HO prijatelji!

.
Od neprocenjive vaznosti mi je clanstvo sa vama u grupi. Vasa iskustva i cuda su mi dragocena i daju mi vetar u ledja kad klonem.
Imam jedno iskustvo koje bih volela sa vama da podelim.
 .
Ovaj seminar u Bg bice mi cetvrti u prisutnosti. Prosle godine uplatila sam i u Zg u odsutnosti ( hvala dragom Bogu i Ho). Da nisam to uradila ne znam sta bi se desilo i kakav bi kraj imalo moje iskustvo. O cemu se radi? Stanujem u kuci gde su u prizemlju dve radionice. Jedna za livenje plastike i druga za peletiranje piljevine. Piljevine u radionici oko 3 tone.
 .
U petak pre seminara u Bg budi me telefon u 6. Radnica iz plastike dosla a radionica puna dima. Odmah sam osetila i u stanu na drugom spratu da je sve puno dima. Trcim dole i cistim sve vreme. Suze liju od dima. Ne moze se uci ni sa jedne strane u radionicu. Gust, crn dim. Pozvali smo vatrogasce a oni su stigli kao da su bili iza coska.
Brzo su intervenisali. Doslo je do samozapaljenja piljevine. Na kraju izgoreo je samo jedan debeo dovodni kabel. Pozar se nije prosirio. Moja kuca je ostala citava a i druge oko mene.
.
Ubedjena sam da je moju kucu spasilo to sto se nesto ocistilo na prethodnom seminaru u odsustvu u Zg. Nikad ne znamo sta se cisti. Svako hvala nadje svoje mesto, svako volim te ocisti nesto, a seminari….nemamo pojma sta nas je mimoislo. Samo nam da naznaku da je moglo biti ali srecom nije.
.
Hvala, hvala, hvala…
 .
-G.D.
.
O.A. Seminar u odsutnosti moguće je uzeti ako ste prisustvovali bar jednom seminaru.

Čudesa se počinju događati i čudesima nema kraja

images

Kad te Život „zanese“, pa kreneš ti živjeti njega, umjesto da mu se pustiš da se on živi kroz tebe… Svašta se nešto počme događati, najjednostavnije rečeno: izađeš iz Centra, iz Sebe,… a Sebe je u tebi i svugdje oko tebe,… centar – Izvor svega si ti… Pa kako sad to??? Duša upozorava, vapi, vrišti: Pokreni, se! Odmakni se od truleži!!! To što je nekada bilo zdravo, više nije! Razbolilo se, istrunilo! Prihvati to kao Istinu i otpusti, razbijenu čašu ne možeš više sastaviti… Izađi iz tog smeća i kreni dalje,ohrabri se i zakorači u Nepoznato, Ja sam s tobom, ne boj se! Oslobodi se starih, zahrđalih okova i lanaca…

I stane pred mene Ho´oponopono… Već dvije godine prolazio je kroz mene zajedno s Karmen Jerković Yücel i s Neno Ljubić i cijelom ekipom, ali nisam ih „doživljavala“. Ovaj put je, izgleda, čvrsto odlučio da ću ga, ne samo „doživiti“, već proživiti, s cijelom Sobom, kroz svaki atom svoga Tijela prožeti! I krenem ja tako s plavom, solarnom i čašama s vodom i ide to meni sve, ali ono Volim te stvara ludilo u glavi: pored svih misli i glasova, još dodatno Hvala ti, Volim te stalno zvekeće, zvoni, u glavi skakuče, bori se za svoje Postojanje… Nakon duže prakse koju sam do tada usavršila: ući u Sadašnji Trenutak, napraviti tzv. „rupu“ , bez misli i glasova, moram priznati da nije bilo lako, ali kratko je trajalo, ubrzo sam shvatila da svako SVJESNO izgovoreno Hvala i Volim te, s lakoćom stvori „rupu“, „procijep“… Promatraš promjenu… Nekad je išlo samo Volim te, nekad bi se Um prebacio na Hvala, nekad jedno Hvala i dva, tri Volim te,… svakakvih kombinacija ima, ali nevažno je, sve je to ista naredba, zamolba Božanstvu za čišćenje…

I svega je bilo: neki su se odnosi odjednom popravili da bi netom nakon toga došlo do totalnog prekida komunikacije, raspada i iščezavanja, neki su se pogoršali da bi se odjednom popravili i kao takvi zadržali, opstali, neki su još uvijek 0:0, neriješeni… Ne brinite za odnose do kojih vam je trenutno stalo jer, ako se raskinu, više vas neće biti briga za njih! Osim toga, napravili ste mjesto za neke nove odnose, osobe, zdravije, vama u ovom trenutku primjerenije! Jer ovdje smo da učimo, rastemo i napredujemo, zar ne? Otpuštaj staro, prihvaćaj novo, promjenu: GO WITH A FLOW!

Samo se prepustite i pustite Životu neka vas On živi i oblikuje! Bilo je raznoraznih kvarova (u bliskim odnosima uglavnom, onima kojima je bilo potrebno intenzivno čišćenje) i to uglavnom vezano uz vodu, poplave (bojleri, vodovodne cijevi, slavine, u automobilima opet vezano uz vodu…). Najbližima se ispunjavaju dugogodišnje iščekivane želje (stalni posao, životni partner, dijete nakon neplodnosti, ozdravljenja od teških bolesti…). Moje raznorazne alergije (neprihvaćanje životnih situacija!!!) su nestale, kao i druge, popratne bolesti Duše jer, sve fizičke bolesti dolaze zbog neusklađenosti Duše i Tijela, zbog blokiranih, neproživljenih emocija kojima smo „začepili“ energetske kanale, zaustavili prirodan, nesmetan protok energije Zemlje i Svemira kroz njih…

I sve to zbog starih, bilo kolektivnih, bilo bližih-roditeljskih programa, obrazaca, uvjerenja koja su tako duboko usadili u nas, da u početku moramo kopati bagerima i pikamerima, razbijati neolitne stijene i sante Arktičkog leda, pa skidati sloj po sloj grubih, debelih naslaga kamenja, gromada zapečene zemlje, dok ne dođe vrijeme za finije alate poput krpice od mikrovlakana za prašinu (AH! Laganini: Udah i Izdah)…

Brišite te stare programe: meni je od rođenja „usađeno“ u glavu: Zdravlje je najvažnije, uvijek se i prvo moli Bogu za zdravlje! I cijeli život se uvijek i najviše molim za zdravlje, a vjećito nekakve bolesti po meni! I onda mi neki dan „klikne“: Pa da, tražim Ga za Zdravlje! A što će mi drugo dati nego bolest, kako ću inače spoznati što je zdravlje??? U svijetu dualnosti smo, haloooooo! Iza zdravlja slijedi Ljubav, Snaga,… Energija novca, materijalnog bogatstva na zadnjem mjestu, nevažna je… A samim rođenjem smo dobili pravo na Bogatstvo, na Izobilje Svega, na SVE!!! Pronađite se!!! Čistite, ako treba, pišite olovkom uvjerenja i programe na papir pa ih gumicom brišite dok ponavljate Hvala i Volim Te! I, kad se jednom „klupko“ vune počme odmotavati, ne zaustavljajte ga, čistite još jače, još bolje, neka brže odmotava se i do Nule dođe!!!

Stepenicu gore, pet dolje pa tri gore, jednu dolje (stare jekeeeeee)… a onda odjednom: HOOOOOOOPS i deset si gore!!! I predivna čudesa se počnu događati i čudesima nema krajaaaaaa!!!  Zato, preuzmite odgovornost za sve svoje misli jer, kako su nas uvjetovale tuđe, tako i naše uvjetuju druge! I čistite! Sve dok potpuno ne ogolite Hvala, sve dok ne obrišete i zadnje, nevidljivo zrnce prašine s onog vašeg: VOLIM TE! Sve dok čista, Bezuvjetna Ljubav ne bude Jedino što u vama ostaje: nepresušni Izvor Mira i Radosti, Božanske Energije! Jer, Ja sam Izvor svega: i Mir i Radost i Ljubav, od Mene počinje, iz Mene se širi u Beskrajan SveMir, i još više, i još dalje…
Hvala Ti!
Volim Te!

-Ivona Gaćina

Sve dublje shvatam da nema nikog vani

ho

 

Misli i reči mi dolaze same, nadolaze kao plimni talasi, imam potrebu da ih podelim. Hvala, hvala, hvala, oprosti mi molim te…

.

Gledam svoje ruke, izražene vene na nadlanicama, otečene i pomalo deformisane prste, koji ponekad otkazuju poslušnost, a sve češće su i bolni.

 .
Gledam kosu koja više “nije moja”, istanjila se i proredila.
.
Gledam svoje lice u ogledalu – ko je to!? Umorne oči, sve dublje bore…kako?…zašto?…dokle?
.
mk
.
Ako krenem sa “inventarom” i popisom od stopala ka temenu, bila bi to poduža lista. Godinama sam svedok tome, godinama to gledam i…ne volim to što vidim. Ne volim svoje Telo!  Ne volim Promene koje vidim!  Ne volim to što više nemam Snage onoliko koliko sam imala, a sve sam mogla sama, ništa mi nije bilo teško, snage i energije na pretek! Neću ovo, ne želim više da klizim niz ovu nizbrdicu, dostaaaaaa! Upomooooć!
 .
Gledam sebe i počinjem da shvatam. Šta očekujem od svog Tela, kako me ono može služiti na najbolji način ako je svesno da ga ne volim zbog promena koje su rezultat mog celokupnog Života!? To znači da ne volim moj celokupni Život do sada!? Ne volim Sebe!? Kako da me voli Telo, da me voli Život, ako ja ne volim njih, ako odbijam da priznam i prihvatim neminovnost Promene i Prolaznosti!?. To Telo, taj Dom moje Duše! Gde bih ja kao Duša boravila da nisam dobila tako dragocen poklon kao što je ovo Telo?
.
Sve vidljive promene, a i one nevidljive koje samo ja znam i osetim, su slova, reči, iz kojih čitam svoj Život. I shvatam, moj problem je u tome što niko sem mene neće pravilno pročitati i protumačiti te reči, a ta pomisao me povređuje. E, a to je već velik korak za mene, taj uvid. Uz HO sve dublje shvatam da “nema nikoga vani”, da  zapravo ja sama sebe povređujem, da su tuđe reakcije zapravo moje lične, duboko skrivene i od mene same, zakopane ko zna od kada, ko zna u kojoj prethodnoj generaciji, ko to zna…Jedino je važno da sada ja znam sve to, da sam zahvalna svima koji “dotaknu tu tipku” i pomognu mi da osvestim te Programe, da ih se mogu konačno osloboditi, hvala, hvala, hvala.
.
Zahvaljujući HO, učim nova slova, novo Pismo, Pismo Ljubavi… Počinjem ponovo čitati Knjigu Mog Života iz tog novog Pisma. To je potpuno nova i drugačija Knjiga!  Sagledana sada iz novog ugla, ugla Ljubavi i Zahvalnosti, i gle, nešto se počinje menjati, nešto što mi krišom i spontano, lagano razvlači osmeh, koji je dugo bio sakriven, a Srce tiho, tiho počinje pevušiti, a Telo se raduje Meni Koja se vraća Kući i Koja se budi u Ljubavi i Svesnosti  I prihvatam, Sve prihvatam onako kako Jeste, jer Sve je baš onako kako treba Biti.
.
-Dušica Popović
.
.

Vrijeme izlaska iz ljušture

raj

Ako kažeš nekoj misli ili osjećaju hvala ti, volim te, u tom trenutku događa se neka vrsta munjevitog shvaćanja da je tvoje biće u toj milisekundi, na neki način odvojeno od onoga čemu zahvaljuješ.

Kada kažeš hvala, momentalno se postavlja pitanje: tko govori hvala, a kome (čemu) je hvala upućeno?
Nisu jedno te isto, rekla bih..

Kao da, za trenutak, kažeš: ta misao, to nisam ja. Zato što nisam, zato tome mogu reći hvala. Jer da sam ta emocija i misao ja, ne bih mogla tome reći hvala jer ne bih toga bila ni svjesna, ne bih bila odvojena od te misli. Ako i ne osjećam da sam odvojena, onda mi hvala pomaže da se odvojim, bar za tren.
A ovako, kako sam svjesna,da to nisam ja, dobivam prostor tom nečem drugom reći hvala. I mogu tu misao ili emociju tada, uz božju pomoć otpustiti ako shvaćam da je to odvojeno od mene. A mogu je zadržati. Povuci, potegni ili otpusti. Reci mi, šta ćeš? Što ostaje kad otpustiš?

A sve počinje od toga da taj trenutni ja, kaže hvala tom nečem što nisam ja. Polako se, sa praksom, otkriva nešto veće od ja, vraća hvala tom ja koji gaji te misli i osjećaje. Na kraju ostaje samo osviješteni, očišćeni ja koji istinski vibrira kao hvala i kao volim te, tamo vibrira gdje je sve i počelo, prije misli.

Radi se o osvještavanju. Buđenju iz balona koji sada zovemo ja.
Svjesnost se širi kad shvatiš da to što misliš i osjećaš nisi ustvari ti.
Postavlja se pitanje: a tko sam onda ja?
Kome pripada moja misao ili emocija? Tko misli? Tko osjeća?

Umne tvorevine ne daju se lako. Mnogi kažu, ma šta me briga, nemam vremena se s time opterećivati, imam svoje probleme, svoj život, a čak i da se zabavljam time, pitanje je da li bi mi se svidjelo to što bih pronašla. Ima li to sve uopće smisla? Ili: ne da mi se otkrivati tko tu šta misli ili osjeća , imam važnijeg posla. I opet glavu pod pijesak zavučemo.
Ima li važnijeg posla od toga da otkriješ tko si?

Zaboravili smo puno toga. Zaboravili smo da smo zaboravili da mi nismo ono što su nas programirali da budemo, jer su njih programirali da budu, pa i one prije njih. Možda smo sada mi ti, koji napokon možemo iskočiti iz vagona, otpustiti te terete i nasljeđe predaka i izguliti sa sebe sve slojeve koji su pripijeni uz nas kao druga koža, a više nam ne trebaju. Možda će zahvaljujući nama, oni koji dolaze poslije nas, dočekati čist i uredan vagon za svjesno i putovanje s čistom ljubavi i mirno i inspirativno kroz život.

Mi smo nešto više od tog ja koji mislimo da sada jesmo. Za mnoge dolazi vrijeme izlaska iz ljušture u koju smo se omotali, ispiranja od onoga što smo upili u sebe.
Da li ostati taj mali ja – identitet, ili odabrati stapanje s većim Ja – identitetom, pitanje je sad? Poziv je tu, treba ga samo prihvatiti i raditi na tome.

Došlo je vrijeme slobode, izlaska iz zaborava. Vrijeme promatranja onog koji promatra promatrano. Vrijeme buđenja , prepoznavanja koje je veza između lažnog, pravog ja i onog što je bezgranično i vječno prisutno u ljubavi, inspirativnosti,svježoj spontanosti života. Da se to troje na ispravan način stope u jedno. Vrijeme življenja iz povjerenja, iz srca a ne potpuno iz uma. Vrijeme stapanja s većim Ja-identitetom,koji je cijelo vrijeme tu negdje..
Čak iako moram kroz dolinu suza prolaziti danima, ja odabirem potruditi se, probuditi se, proći kroz iskušenja i vezanosti, biram otpustiti ono što nisam ja i stopiti se s onim što je veće od života samog. Tamo želim ostati, želim to živjeti i udisati ljubav. Svako hvala i volim te, još su jedna stepenica bliže onome što zaista ja jesam. Zato čistim i zato idem na seminar (jer mi pomaže da brže stignem tamo gdje želim) i zato sam zahvalna. Vidimo se! Hvala ti, volim te 

-Lejla Hejja

Čišćenje programa

a

Treba biti uporan i bez očekivanja u čišćenju loših programa. Nekom treba više a nekom manje vremena da uvidi da je došlo do poboljšanja i napredaka. Dosta ima uticaja podložnost, preuzimanja kao i deljenja loših podataka , zbog nemanja 100% odgovornosti u svakoj situaciji.

Loši programi su kao virusi koji nam postepeno prodre u telo i bivamo svesni tek kada dobijemo temperaturu. A u ovom slučaju,se ispoljava tek kroz neželjenu reakciju ili događanja, koje teško kontrolišemo.
Boravak predugo u lošim emotivnim stanjima dovode do umnožavanja sličnih uverenja i stavova. Postajemo pravi rasadnik loših programa, i uglavnom završimo na nekom slepom koloseku dok ne preuzmemo odgovornost za svoj život.
Određena stanja traže dubinske promene i hitne reakcije, u zavisnosti od stepena naše upornosti i prepoznavanja da smo zaraženi.

Kritikovanje i osuđivanje drugih: Uvek nas udaljava od izvora i emocionalno pokazuje da smo u tom trenutku promašili cilj i da ne prihvatamo Božju volju. Vibraciono se spuštamo sve niže i niže, muti nam se svest i od osobe koju ogovaramo bilo iza leđa ili u nečijem prisustvu preuzimamo deo tereta, loše karme i operećujemo sebe nepotrebno. Negativne / pod navodnicima/ osobe oslobađamo sve više negativnosti a mi deo preuzimamo u svoje iskustvo. Onda počinjemo da ličimo na takve ljude, kao i da naši životi bivaju isti ili slični kao i njihovi. Delimo sa njima iste okolnosti, situacije, pa čak i način rešavanja problema.

Tuga, očajanje, preduga depresija: Boraveći predugo u takvom stanju bez nade, najpogodniji smo za sakupljanje velike količine otpada svuda iz naše okoline. Tada smo najranjiviji, podložniji raznim infekcijama i verujemo u sve što nam se kaže, dugo bivajući pod uticajem određenih mišljenja. Događa se da nam curi životna energija pa negativni entiteti koji borave u takvim strukturama energija bivaju po nekad privučeni od nas. Pomišljamo da smo pod dejstvom nekakve magije, odlazimo po rešenje na određena mesta ne znajući da je problem u nama. Tada je najlakše manipulisati sa nama.
Sila, moć i novac: Po mnogima to je najteža karma koju čovek može iskusi na zemlji kada je u vidu duhovni razvoj. Naš narod kaže ako želiš da saznaš kakav je neko daj mu silu ili bogatstvo. Zamislite samo / to naravno nije slučaj za svakoga, jer mnogi su uspeli da se usklade sa energijom novca i da je održe/ bogat i nadmen čovek koji ima uglavnom sve materijalno, koliko mu je stalo do bilo kakvog rasta. Iz njegove vizure za njega sve je idealno a ostali materijalno ne ostvareni po njemu su luzeri. Programi se tu množe i množe i ko zna. kada, u ovom ili možda sledećem životu će doći na red za čišćenje. Za takve osobe mi kažemo da su preke naravi, inpulsivni, nadmeni i dok oni misle da drže sve konce u svojim rukama ustvari sve je obrnuto. Programi u ovom slučaju prosto plešu do iznemoglosti praveći iluziju u svakom događanju.

Ovo je samo delić negativnih emocija, koji izazivaju našu blokadu u određenim segmentima života. To utiče na naš život i određuje naše situacije, odluke ,događaje i rešavanje a šta mi u suštini sami stvaramo. Šta je tek sa programima koje smo nasledili, ili programima naših predaka. Za ovo nije potrebna duboka analiza i istraživanje jer kad bi mogli da budemo svesni svih loših podataka i znamo njihov koren nastanka, nastala bi neviđena blokada i ludilo. Nije bitan problem uvek se treba fokusirati na rešenje.

Treba čistiti što više, i koristiti sve raspoložive alate. Senzibilne osobe u određenim situacijama mogu uočiti po nešto očišćeno, tako što su u ponovljenim situacijama svesnije i ne reaguju više isto po automatizmu programa. Tada problemi prosto isčezavaju, ljudi se spontano mire i otvaraju se šanse za razne vidove stvaranja.
Pozdrav svima čistimo, bez osvrtanja na rezultate, oni moraju doći, ali nisu uvek za nas vidljivi….
H.H.H.

Vladimir Tamindzic

Hopsaj najbolje kako znaš… to je dovoljno!

amraa

Za hopsanje često čujemo da je važno da ga prakticiramo bez očekivanja što može zbuniti jer hopsamo upravo kako bi došlo do neke promjene. I nema ničeg loše u tome da želimo da nam život bude lakši i ljepši. Otpuštanje očekivanja se ne odnosi na to da se odreknemo rezultata već da se odreknemo oblika u kojem će promjena doći. No, prije ikakvih rezultata dolazi možda najveći teret očekivanja, a to su očekivanja koja imamo od samih sebe.

mk

Bez obzira što radimo, dovoljno je raditi onako kako znamo u tom trenutku, a kad ćemo znati bolje onda ćemo raditi bolje. Kad uvijek iznova preispitujemo ono što nam je poznato onda rastemo, a istinski učitelj čak će reći neka obavezno preispitujemo njegove riječi. Prihvatimo li poziv duhovnog rasta, konstantno preispitivanje i obogaćivanje prakse postaje dio puta. To ne znači da trebamo sumnjati na svakom koraku jer postoji razlika između sumnje i preispitivanja. Sumnja razara, dok preispitivanje stvara. Sumnja donosi paranoični drhtaj pred svakim potezom, dok preispitivanje znatiželjno traži novu stepenicu. Iako godi kad nam netko potvrdi da ono što prakticiramo radimo “dobro”, u duhovnom rastu ne postoji profesor koji će nam dati peticu.

Zamislite maltretirano i zanemareno dijete kako čuti u kutu, stisnutih ručica i uplašenog pogleda. I sad mu dođe strašna učiteljica koja mu govori da mora biti najbolji u razredu. Kako će se to dijete osjećati? Hoće li biti motivirano? Baš i ne, jel da? Kad sumnjamo u vlastitu sposobnost i popustimo pred zabludom očekivanja, onda smo mi ta stroga učiteljica. Ako se uz silni pritisak trudimo bildati pozitivnim mislima i veselim osjećajima, onda smo i dalje ta zastrašujuća učiteljica samo što sad mašemo bičem i pri tome se smiješimo. Zato su kod pristupa unutarnjem djetetu suosjećanje i nježnost jako važni.

Duhovni rast u svojoj srži je proces prisjećanja. Ovdje se ne radi o učenju nego o od-učenju pri čemu je naš zadatak oslobađati se od suvišnih uvjerenja koja prikrivaju moć u nama. Srećom, unutarnje dijete nikad ne odustaje. Trebamo mu zahvaljivati na tome tako da mu govorimo: “Znam da si tu. Hvala što si tu. Oprosti što prije nisam znao drugačije, ali sad znam. Volim te.” Budući da je upravo nedostatak ovakve nježnosti doveo do silne patnje, suosjećajna pažnja prema ranjenom dijelu nas treba biti melem za te rane.

Na putu duhovnog rasta očekivanja su popriličan izazov s obzirom da um želi mjeriti što dobivamo s onim što radimo. Možemo reći da je to i onaj naš dio koji želi da uspijemo pa vrijedi to upotrijebiti u našu korist i prisjetiti se da duhovna praksa uz povjerenje zahtjeva i disciplinu. Kad postanemo previše strogi unutarnje dijete će to shvatiti kao napad. Ipak, trebamo biti dovoljno prisebni da vidimo da li uopće primjenjujemo tehniku. Riječ je o opuštenom treningu gdje ravnotežu između ustrajnosti i prepuštanja moramo sami pronaći.

U prakticiranju tehnike trebali bismo imati čvrstinu i lakoću balona koji leprša. Kad primijetimo da su nas očekivanja prenapuhala trebamo popustiti, a opet ne smijemo dozvoliti da se posve ispušemo. Unatoč tome što naš um pokušava materijalizirati uspjeh svega što radimo, sjetimo se da svaki nevidljivi trening počinje i završava povjerenjem:

“Znam da radim najbolje kako znam. I to je dovoljno.”

Nikolina Tomašković