Hvala i Volim te…

Ho’oponopono je zaista božanstven. Iz svog životnog iskustva i svih božanstvenih stvari i tehnika koje mi se dogodile, odgovorno tvrdim: HO je prst Božanstva!
Tehnika je jednostavna no dovoljno jaka i savršena da čisti sve one nečistoće što su se nakupile i nakupljaju svakog momenta i svakog dana oko nas… Jača našu svjesnost da bolje vidimo i osjetimo kad nam programi prođu kroz um i glavu. Trebamo samo čistiti, čistiti…
Ne treba se plašiti kad iz nas izađu nečistoće, ili ako postanemo depresivni, jer strah izlazi sa strahom, tuga s tugom, bol s bolom, nervoza s nervozom. Ne možemo ocekivati da nešto čistimo u nama a da izađe sasvim drugo. Kad čistimo smeće ne možemo isčistiti vani ništa drugo osim smeća.To sve je naše i naš program. Ne treba se plašiti i odustati.

Ništa nije slučajno pa ni ho’oponopono. Kako da smo baš mi zapazili HO?
Kako baš mi da budemo u ovoj grupi gdje se osjeća veliki mir, harmonija i ljubav? Pa to je Odgovost naša, da čistimo i budemo čista ljubav.

Hvala Božanstvu, zaista Veliko Hvala…. Božanstvo budi uvijek s nama!
Volim te i Hvala ti

– Snežana Panovska

“Oprostiti” sebi nema uputa, jednako kao što ih nije bilo ni kada smo se “naljutili” na sebe. Sigurno nismo nikoga pitali kako da se zamrzim, da se ne volim, odustanem od sebe? Pa opet, vrlo vješto smo to “izveli” .

Mi smo samo kopirali ono što je bilo oko nas. Sve smo savršeno kopirali! Danas kad smo Kopija kopijine kopije, želimo znati kako zavoljeti sebe, oprostiti na zapuštenosti i “nemaru” nad Dušom. Ali tko to pita? Jasno je da Kopija tobože želi znati tko je ona, ta replika otuđene svijesti, vječito nezadovoljno ružno pače što od pogleda se skriva, “Kako?” urliče. Zar zaista mislite da je ono što mislite o sebi istina? Na sebe smo nabacali vreće tuđih istina, vučemo tu željezariju poput vojnika iz srednjeg vijeka i teturamo teška koraka, jer eto, ne volimo sebe, zaboravili smo kako je to biti lagan .

“…Hopsam, ali počelo mi se dešavati sve negativno, sve je krenulo nizbrdo. Moje raspoloženje, situacije svakog dana, da o financijskoj situaciji i ne govorim …tako je došlo do toga, da sam jednostavno digla ruke od svega govoreći sebi, kako je to sve bez veze…”

Jako smo brzi kada treba dići ruke, kao munja! Pitanje je samo tko želi odustati, komu je stalo do toga da ovo što je sada traje? Razmislimo malo, tko je ovisan i hrani se nevoljom? Ovo je ključno jer će nam otkriti našu duboku vezanost za negativnosti, energetsko iscrpljivanje i osjećaj krivice. Koliko lica zapravo imamo, identiteta, tko od njih što želi i za čim žudi? Pa čak i da se sad odjednom pojavi Bog i sve nam izbriše gumicom, sve naše probleme, nevolje, bolesti i kaže, “evo počni ispočetka”, jesmo li sigurni da ne bi opet završili gdje ste sada? Znamo li uopće završiti ikako drugačije? Jesmo li sposobni preuzeti odgovornost?

Pokušajte se sjetiti kako ste došli do ovdje, gdje ste danas. Kako se to dogodilo? Tko je donio sve te odluke, odustao od prilika, insistirao na samosažaljenju, ignorirao svoj unutrašnji glas?
Programi su toliko kompleksa struktura da imaju vlastitu svijest, mogu djelovati neovisno o nama. Oni su poput duha koji nas je zaposjeo i sve radi umjesto nas; donosi odluke, manipulira osjećajima, traži teret kaosa i meteža, hrani se njime. To uopće nije šala! Baš kao neki demon, vrlo lukavi, alienski demon, instalirao se tu u nas i vlada!

Tko smo mi? Ali zaista, tko smo mi? Ljubav, kažete. Ali gdje je ta Ljubav, kako je sada nema? Zašto je ne vidim, ne osjećam, samo me jad obuzeo!

Ako programi traže Ljubav, neće je pronaći. On ne bi prepoznali Ljubav sve i da im na lice sjedne . Programi znaju samo za nevolju, depresiju, očaj, to je njihov medij u kojem postoje. Jedini način da se sjetimo Ljubavi (koja Jesmo), jest da izađemo iz tog kruga. Ali, pazite – mi idemo zakoračiti vani, kad ono kamion što odvozi smeće se odmah parkira i istrese sve na nas! To je njegov obrambeni mehanizam, on želi da mi ostanemo unutra, u krugu ne-voljenja, neznanja i lokvice svjesnosti. Bitka je to, vječnost protiv vječnosti! Trebamo biti lukavi, malim koracima izlaziti vani, voljenjem ići ka voljenju. Zato je svaki “Volim te” bitan. On je taj mali korak vani, malena puzlica koja Sebe slaže. Sve izvan “Volim te ili Hvala ti” (kako, zašto, ne ide, ne mogu, nemam, itd) je smećarski kamion! Identificirajte se s tim “Volim te, Hvala ti”, meditirajte o njima, prožmite sve što jeste, svaku mrvicu svijesti s njima.

Caka je da se dođe do faze kada vam svaki programski grč, njegovi trikovi da vas natjera da odustanete i uvjeri vas da je to sve glupost, bude kao ljetna olujna kiša za koju znate da nije stvarna, trajna, da je nebo iznad tamnih oblaka vedro, sunce sja, baš kao što se svemu tome smije astronaut dok gleda Zemlju iz svemira i vidi nešto sitno bijelo, smiješne oblake što plešu i lijepe slike mu stvaraju. Promijenite perspektivu, izađite iz fokusa da je sve koma i tražite Ljubavni smisao u Sebi.

Postoje dva univerzuma, zar ne? Onaj kojem smo svjedoci putem uma, buljimo u njega, sve nam je zaokupirao i jedini mu je prioritet posjedovati; a ako ne, onda odustati. I onaj drugi, kojeg smo u nekom kutku svijesti namirisali, ali ne marimo za njega, ignoriramo ga, a on jauče, zove, viče “tu sam, tu sam”.

Gle, ako vam se odustaje – odustanite! Nije nikakav problem, naravno. Sve je to igra svjesnog i nesvjesnog, natezanje oko mrvica svijesti i Slobode. ‘Ko bi gore, sad je dole, kaže stara narodna. Samo… imamo li mi vremena, snage i energije za to?

Ja ne odustajem. Hoćete li sa mnom ili se vidimo nekom drugom prilikom?

– Neno Lubich

Sve više ljudi prepoznaje koristi rada na sebi, bez obzira da li su u njega krenuli pod pritiskom nekog problema ili jednostavno osjetili potrebu da učine svoj život ljepšim i bezbrižnim. Svatko iz nekog svog motiva započne čitati knjige samopomoći, otkriva jednu po jednu duhovnu tehniku, osvaja pismene dokaze da je savladao sve više i više stupnjeve, i tako redom težeći cilju koji možda i nije baš posve jasan. Nakon nekog vremena počinjemo promatrati rezultate pa zadovoljni, ili ne, zaključujemo da li se ulaganje vremena i novaca isplatilo ili nije.

Na raspolaganju su nam razne teorije, tehnike i alati koji su zapravo skup pravila i objašnjenja zapakirani u paket pod nekim nazivom i prodavani pod nekom cijenom. I svaki od tih paketa nam može pružiti određena iskustva da pomognemo sebi ili drugima. Sve te tehnike i alati su različiti putevi kojima, u za nas pravo vrijeme, dolazimo do naše kuće koja je ionako cijelo vrijeme na istom mjestu. Naša kuća je naša Izvornost, savršena upravo takva kakva jest, s potencijalom koji čeka da zasja u punom sjaju.

Tražeći put do te naše kuće možemo upasti u zamku uma koji uživa hvaliti se postignućima u tom “radu na sebi” i kroz osjećaj zaposlenosti, mjerljivih pokazatelja i usporedbi potvrđuje da smo se bacili na posao. Na taj način se samo stvara privid da sve zajedno ima smisla, a ustvari se od tog smisla udaljavamo. Um nas također može odvesti u zamku da nas veže bezuvjetnom odanošću za nekog autora ili učitelja ili kako-god-nazivali osobe kojima vjerujemo zbog njihove popularnosti, preporuke prijatelja ili jednostavno zato jer smo se u nekom njihovom retku teksta prepoznali. Svi oni nude razne savjete o tome kako se možemo nečeg osloboditi ili nešto dobiti, ali koliko je slova u njihovim rečenicama toliko je i različitih ljudi sa različitim životima. Trebamo biti svjesni da ne postoji univerzalni lijek kojeg će nam netko otkriti. Jedini način kojim možemo izliječiti sve rane je preuzimanje odgovornosti za svoj život i traženje vlastitog puta.

Nijedan psihijatar niti učitelj ne može o nama učiti ili pročitati iz neke knjige, nitko ne može znati što je dobro za nekog drugog, baš nitko. Trebamo krenuti od onog što je u nama. I vrijedi biti otvoren za tuđa mišljenja jer nam mogu pomoći da eksperimentiramo i osvjestimo nešto što nismo mogli vidjeti iz našeg dotadašnjeg kuta gledanja. Ali kada se vratimo sa seminara, završimo kavu s prijateljima, ugasimo mobitel nakon razgovora – tada shvatimo da je svatko od nas kapetan svog broda. I bez obzira da li prolazimo kraj najljepših pješčanih plaža ili se borimo sa najjačim olujama, sve što trebamo za plovidbu je u nama samima.

Moji roditelji su uvijek govorili da podržavaju sve moje odluke, ali su jasno dali do znanja da jedino ja mogu donositi odluke koje se tiču mene i jednom kad donesem neku odluku trebam za nju preuzeti punu odgovornost. Ovo se isprva može činiti zastrašujućim jer time gubimo pravo upiranja prstom u ikog, ali istina je zapravo posve drugačija… oslobađajuća je upravo ta sloboda kada gledajući oko sebe prepoznaješ i prihvaćaš prilike za učenje i rast, ali pogled završiš na sebi gdje otkrivaš svoje vlastito remekdjelo.

I posve je logično da nas zanima da li smo uopće na dobrom putu. Aktivno promatranje i mjerenje napretka već samo po sebi daje negativan odgovor na to pitanje. Rad na sebi se ne mjeri satima provedenima u nekom stanju niti se vrednuje diplomama ili rangira u usporedbi s drugima. Rad na sebi se očituje u tišini u kojoj prepoznaješ sve što Jest, u spokoju i slobodi koja zrači jednakim sjajem bez obzira nalazili se u društvu svećenika u najljepšem hramu, sami u svom dnevnom boravku ili među tisućama ljudi na stadionu. Nema tu gradiva kojeg trebamo savladati za dobru ocjenu nego baš suprotno – trebamo zaboraviti sve što smo ikada mislili da znamo. Tek kad u miru otpustimo sve ono što nam ne treba tada se otvaramo kao prazna posuda koja je spremna biti napunjena najljepšim darovima.

Rad na sebi nikako ne bi trebao biti naporan rad gdje na Sebe uopće zaboravimo. Kad odlučiš spoznati Sebe nemaš više potrebe imenovati nijednu tehniku i nemaš potrebe to sve nazivati radom. Na samom početku kada tek zagrebemo ispod površine naš um zaključuje da imamo puno posla i da nas čeka naporan rad. S vremenom pak razbijamo tu iluziju i otkrivamo da nema tu ni muke ni nauke već se vraćamo k Sebi, a na tom Sebi se nema što raditi.

Naš zadatak je da maknemo sve ono što nam zaklanja vidik na pučinu i da skidanjem onog što nismo živimo ono što Jesmo. Jedino na taj način obogaćujemo ljepotu života u cjelini, vlastitog i svih ljudi, za dobrobit sviju – jedino to bi i trebao biti cilj onog što zovemo “rad na sebi”.

– Nikolina Tomašković

Put do tišine često je prožet očekivanjima i kontrolom, ali svejedno se kad-tad dogodi neki susret s divotom, Nulom, Beskonačnosti… Kad shvatimo da su programi puno širi od našeg svjesnog poimanja možemo se zaigrati sa prepoznavanjem programa kao da iglom bušimo balončiće i za svakog sami sebi dajemo bodove. Ali prije ili kasnije shvatimo da se igramo sami sa sobom i u svakom slučaju na kraju gubimo jer takva igra je jedino trening za um.

I kad kao hrabri vitez jurišamo na programe, pitamo se jel bi možda bilo pametnije bježati od njih? Maloprije sam pročitala misao koja kaže da ne postoji prosvjetljenje van svakodnevnog života. I ne bih mogla to bolje reći… Kad meditiramo u tišini i hopsamo pod tušem, svejedno se može dogoditi da se sutradan raspadnemo na prvi komentar šefa. Jel to znači da ne trebamo izlaziti iz kuće? Naravno da ne. Baš na tome trebamo biti zahvalni i baš zato hopsamo. Ne trebamo bježati od svakodnevnice već upravo suprotno. Danas sam hodajući po kući u jednom trenutku slučajno ostala u mraku na stepenicama i shvatila da mog programa “upali-svjetlo-jer-se-bojim-mraka” nije bilo. I stojim ja tako par sekundi i buljim u crni mrak, a u sebi sam doslovce rekla: “Bože kako je lijep ovaj mrak”. E to je hopsanje – biti u mraku i biti okej!

“Hvala Volim te” može biti igra, ali tek kad je odbacimo sva pravila i dopustimo da nam baš svaki “Hvala Volim te” u trenu donese pobjedu, po božanskim pravilima i za pobjedu svih. Kad vjerujemo u moć svakog “Hvala i Volim te” ne trebamo hodati po svijetu kao samoprozvani veleposlanik koji će reciklirati sve programe i tako spasiti svijet – jer to je ego, to je um, nazovite-to-kako-god, ali to ljubav nije… Hopsanjem šaljemo ego u zaborav, um stavljamo u Božanski spa-wellness, a Sebi dopuštamo da svijetlimo u mraku.

Ali ako želimo biti mir i ljubav, kako da to budemo? Pa baš to – Budi. Trebamo učiti od cvijeća i drveća… evo svaki tjedan zalijevam svoje prekrasno zelenilo plavom vodom i hranim s Volim te, ali ono i bez toga neće ići po svijetu tražeći sunce. Stoji na svom mjestu i zeleni se – i to je to. Ono je u svom miru, zahvalno što je upravo tu i upravo sada. Ono zna i nema nikakve sumnje da je sunce uvijek tu i daje mu sve potrebno za život.

Niti mi ne bi trebali biti ništa drugačiji. Kroz Hvala i Volim te upijamo sve što nam treba, a Božanski proces fotosinteze se odvija baš kako treba i obasjava u svoj našoj ljepoti. Budimo i svjetlimo – ovdje i sad.

– Nikolina Tomašković

Nedavno smo mijenjali raspored sjedenja u uredu. Prije sam bila okrenuta prema zidu u kutu daleko od prozora tako da me nije dopalo baš puno danjeg svjetla nego je uvijek morala biti upaljena uredska rasvjeta.

Sada kada smo promijenili raspored sjedim do prozora kroz koji mi dolazi divno sunčevo svjetlo, čak i kad je tmuran dan ja obavezno maknem zavjese da pustim svo ono svjetlo koje tog dana mogu dobiti. Bonus te nove pozicije je i lijep pogled na ostatak ureda gdje sjede kolege, a dijele nas zelene biljke kojima smo malo ukrasili ured…

Jedna zanimljiva psihološka studija je provedena nad grupom ljudi. Svatko od sudionika je napisao tri riječi na komadu papira: “kokoš”, “nos” i “jabuka”. Tada su istraživači pitali sudionike neka jednostavna pitanja i tražili da brzo odgovore na njih:

“Koliko je 2+2?”
“Koje je boje nebo?”
“Navedi jednu vrstu peradi.”
“Navedi jedan organ na licu.”
“Koliko je 13-3?”
“Kako se zoveš?”
“Navedi jednu vrstu voća.”
Od 10 sudionika, osam ih je na sva pitanja odgovorilo riječima navedenim na papiru!

Mi ne možemo dati Ljubav drugima ako je ne razotkrijemo u Sebi. I kao što Rumi kaže: “Vi ne trebate tragati za Ljubavlju, nego rušiti zidove koje ste izgradili oko nje”. Drugim riječima, trebamo počistiti kamenje, cigle i drvlja programa i otpada koji ju je zaokružio. Prekrili smo Božansku silu u nama i stvorili iluziju da je moramo neprekidno tražiti negdje tamo.

Ne možemo istinski Voljeti ako se ne sjetimo našeg prapočetka što se krije u Tišini.

Zamislite da Sunce kaže “Volim te”! Kome bi ono to govorilo? Oko njega je beskonačan prostor, nema ničeg, tmina svemira u kojem Sunce sasvim spokojno već milijardama godina pluta. Pa kome će Sunce onda kazati da ga Voli? Jedinom prisutnom, svom sjaju, svom Bivanju, Božanskoj prirodi kojoj se predao bez trunka sumnje.
Pokušajmo dalje zamisliti što to “Volim te” tada radi? Ono nema izbora nego pokrenuti sve što može, tu suštinu Sunčevu, jezgru iz njegove najdublje pažnje gurati ka površini i tamo burnim eksplozijama stvarati svjetlo, toplinu, energiju kojom univerzum osvjetljava. Ono i Zemlju grije, na njoj život stvara, omogućuje nam sve ono što poznajemo. I što je to u njemu, u meni, da stvara život? Stvara ga svjetlo, njegova Ljubav, žudnja za postojanjem, za dosezanjem svih kutaka vlastitosti. Život je svjetlo i vibracija, ničega drugog nema!
“Volim te” je, dakle Stvoritelj, Božanska namjera za rasprostiranjem u Beskraj.

Kada kažete “Volim te”, vi dopuštate svom Svjetlu da se širi iz vaše Jezgre i putuje iz vas u svim pravcima prema svom Stvoritelju – Sebi. To je ustvari taj “Volim te” što projicirate prema drugima! To je vaš sjaj na njima, u njima! Vi njima dajete život, grijete ih svojom Ljubavlju i toplinom. Stoga Ljubav nije u drugima, nego iz Sebe. Onda se iz Sebe odražava na svijet, na drugim ljudima, svemu što pažnju nam okupira. Mi tada taj sjaj prepoznajemo kao naš i to tumačimo kao ljubav. Ljubav za kojom žudimo je dakle interpretacija neizrecivog u nama, obilja što kraja nema. Kako je to samo ironično: halapljivo patimo za mrvicama, tek jutarnjoj izmaglici što svijet obasjava, a Sunce čuči u nama željno univerzumom putovati.

Zaokupirajmo se svojom Ljubavlju, to je jedini izlaz iz ropstva programa. Ničeg drugog i nema, jer ako zatomimo svjetlo ne možemo osvijetliti tu željenu sreću, mir, radost, zdravlje, život…Preostaje tek tapkanje u mraku i nadanje da ćemo na njih jednom možda nabasati.

Hafiz opet kaže: “Sunce nikad ne kaže Zemlji: duguješ mi!” U Ljubavi ne može bit duga! Jer što nam može bilo tko dugovati, kada je svjetlo njihovo naše?

– Neno Lubich