Zadivljujuća je jednostavnost hooponopono tehnike. U svega nekoliko jednostavnih koraka ukalkulirana je kompletna mudrost postojanja.

Što će se dogoditi ako stanem pred potpuno prazan zid?
U prvi tren činit će mi se da stojim ispred čisto bijele plohe. Ako ostanem promatrati to bjelilo zida uočit ću da zid i nije baš toliko bijel kako mi se činilo u prvi mah.
Ako izdržim još malo buljiti u zid uočit ću osim boje zida i teksturu zida, pa i oblike u toj teksturi. Um će se buniti da je dosadno stajati ispred “bijelog” zida i moguće je da će se moja pažnja s zida prebaciti na promatranje sadržaja koji dolaze iz uma. To će se dogoditi jako brzo, toliko da neću niti primijetiti da više ne promatram zid nego verbalno naklapanje uma – iako ću i dalje buljiti u zid.

Um će pričati svoju priču – na taj način pokušat će sam sebe zabaviti – sve samo da ne mora svjedočiti promatranju “ničega”. Odlutat će u prošlost i kreirati budućnost – sve samo da ne boravi u sadašnjosti. Javit će se i neki osjećaji na koje me neće asocirati zid nego um, a moguće je da ću “ja” to povezati sa zidom jer ispred njega stojim i gledam ga cijelo vrijeme.

Jasno je što se tu dešava – sami zid s osjećajima i mislima nema ustvari nikakve veze – sve se dešava u meni, a ne na zidu.
Ako sam toga svjesna, onda neću optužiti “dosadu” bijelog zida, nego ću se pitati: Što je to u meni da sad doživljavam ovu različitost emocija i sadržaja, kad pouzdano znam da to nema nikakve veze sa zidom ispred kojeg stojim. Čim sam izgovorila tu rečenicu ja sam ustvari preuzela odgovornost – priznala sam si da se cijeli spektakl odigrava unutar mene, a ne izvan mene. I to je dovoljno – ne moram specijalno niti sebi niti bilo kome drugome naglašavati da “preuzimam odgovornost” jer riječi u ovom slučaju ne znače ništa, a spoznaja je dokaz da je tome uistinu tako.

Dok svjedočim blebetanju uma počinjem hopsati. I što se sad dešava na svjesnoj razini? Um je zbunjen, jer mu nije jasno od kuda sad taj sadržaj koji se baš i ne uklapa u njegovu konverzaciju. Pita se: Kakav hvala? Što volim te? Kakve su to nebuloze koje uopće ne pašu na ovo o čemu ja pričam cijelo vrijeme?

Hopsanje je zbunjivanje uma – prekidanje filma programa. Moguće je da um postane zabrinut upadicama Hvala i Volim te pa pokuša zaustaviti hopsanje malo jačim programima.
Ako ostanem dosljedna u ponavljanju Volim te, um će (kakav već je praktičan) zaključiti da je neuvjerljiv pa će sam eliminirati neke programe (proglasivši ih neučinkovite), kao što je eliminirao na primjer i promatranje u bijeli zid (u jednom trenutku).

Um voli dominirati i vrlo brzo će se prešaltati na profitabilnu djelatnost ako je to potrebno. Pa tako može postati pravi fan hopsanja. Ne samo da će hopsati po cijeli dan nego će i maltetirati sve ostale s važnošću hopsanja. Svi koji hopsaju će mu biti super, a oni koji ne hopsaju činit će mu se nepodobnim.

S stajališta uma to je jednostavno tako. Nije to neki problem, ako smo toga svjesni – jer je i um onda svjestan da smo ga razotkrili, a onda slijedi neminovno raspetljavanje cijele te zavrzlame.

Hooponopono nije elitna tehnika koja nas vraća u Nulu, jer iz Nule se nismo niti pomaknuli. Hooponopono je sredstvo pomoću kojeg rastačemo zbilju uvjetovanu programima koji ustvari ne postoje… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Često sam pitao samoga sebe što to zapravo radim kad kažem „volim te“? Trebao sam shvatiti, proniknuti u srž, ugasiti tu unutrašnju žeđ. I jedno jutro je iz zida izbio izvor. I ja sam pio.

Govoreći „volim te“ ja svjesno prihvaćam situaciju takva kakva jest, bez borbe i osude. Čineći to istovremeno preventivno spriječavam onečišćenje, tj. implantiranje budućih programa koji se zavlače pod kožu sistemom sukobljavanja i ranjavanja. Blokiranje pokretanja mahanizma mišljenja, je još jedna od pozitivnih pratećih pojava.
„Volim te“ ima i svrhu da me „cijepi“ protiv eksplozija emocija, tih direktnih posljedica mišljenja= neprihvaćanja. „Volim te“ me uz to i pravilno pozicionira u odnosu na okolni svijet, dajući mi ulogu promatrača umjesto one od cinika. „Volim te“ me stalno uči visokoj kulturi percipiranja i to za sobom povlači nezamislive posljedice u vanjskom svijetu, usprkos tome što na prvi pogled sve zvuči tako banalno. „Volim te“ i „Hvala ti“ su vrlo lukavo osmišljenje alatke koje imaju svrhu: oslobođenje bez borbe. U tome je njihova moć zavaravanja protivnika i njegovog izgladnjivanja na duge staze. Kao put, obje nas te „priglupe“ alatke vode ka totalnoj percepciji svemira, onakvog kakav on uistinu jest.

„Volim te“ je jedno veliko DA koje obznanjujem svijetu i životu.

„Volim te“ je udisaj, koji može biti i plitak i površan ili dubok, polagan i svjestan. „Hvala“ je izdisaj.
Hopsanje nije ništa drugo do svjesno disanje, tj. svjesno i odgovorno komuniciranje sa okolinom.

Kao što je „volim te“ čin, namjera prihvaćanja, tako je „hvala ti“ čin otpuštanja, čišćenja. Hvala je najljepši i najelegantniji način da kažemo “Ne!”.

„Hvala“ i „Volim te“ (Ne i Da) čine savršeno uravnoteženu cjelinu, mašinu za čišćenje svega (starog) suvišnog i sprečavanje vezivanja za (novo) suvišno.

„Hvala“ je lijek opraštanja, dok je „Volim te“ preventiva odgovornosti.

Hopsanje je suksesivno isključivanje interpretacijskog sistema nastalog kao posljedica procesa socijalizacije.

Kao što je „Hvala“ jedan rekapitulacijski sistem za „neznalice“, tako je „Volim te“ recept, također za „neznalice“, kako da se pripravi unutrašnja tišina,.

Hvala,
Volim te

– Dado F.

Ljubav je odabir. Taj osjećaj jača pomoću djela vođenih ljubavlju. A ona su vaš odabir, bez obzira na to kako se osjećate. Snažan odabir može preokrenuti situaciju. Te odabire morate neprestano donositi. Kad god se dogodi nešto što nije ispunjeno ljubavlju, zastanite i odaberite ljubav. Dobili ste moć odabira- jedan od najvećih darova ljudskog bića. Odaberite odabir. Odaberite život, odaberite ljubav. Odaberite biti sve ono što želite biti. Takvi odabiri otvaraju vrata prilika, ona mogu pokrenuti planinu. Isprobajte i uvjerite se.

„Kad volimo, prestajemo tražiti smisao života“ . – Bhagwan Shree Rajneesh

(iz knjige „Bez straha“)
———————————————————————————————————
Ho oponopono je odabir zahvalnosti i ljubavi. U jednom momentu zahvalnost, ljubav, tu slobodu života osjećamo cijelim svojim bićem, a u drugom je ona prekrivena teretom straha, ljutnje, krivice, tjeskobe… Analizirajući, postavljajući pitanja, tražeći odgovore zašto, kako, zašto baš meni, tražeći krivce, uzroke od ko zna kada samo hranimo te negativne emocije, tražimo opravdanje za njih i prihvaćamo ih kao dio nas samih….Kako je moguće odabrati bilo koju emociju, strah, ljutnju ili pak ljubav kad se one jednostavno pojave ili ne ?

Moguće je, krenuvši na ho oponopono put odabrali smo ljubav, a kad je povremeno zaskoče strah, sumnja, ljutnja, tjeskoba i koje kakvi neželjeni predatori, sjetite se svog odabira.

Hvala

– Vanja Štrmelj

Ako “prozremo” um onda znamo s kim imamo posla. To je dobra vijest, a loša vijest je da je um taj koji je spoznao nešto o sebi.

Prirodu jezika možemo objasniti samo jezikom. Um možemo objasniti jedino umom. Kao što crvenu boju na slici ne mogu precizno dočarati riječima – boje su boje, a riječi su riječi. Mi naravno nismo um, ali s tim dijelom sebe mi i nemamo nikakavih problema, zar ne? Naš problem je um i njegovi programi. Ako bi um ispunjavao svoju temeljnu svrhu mi bi smo uživali maksimalno i ne bismo imali više nikakvih problema.

Kad hopsam, ja brišem programe. Kako se programi brišu tako se mijenja i moja slika svijeta. Dolaze neki novi uvidi – percepcija se širi. Pitanje je samo iz koje pozicije promatramo – u jednom trenutku sve postaje samo sadržaj i uočava se mehanizam po kojem sistem funkcionira.

Um perfektno obavlja svoj posao, u punom je zamahu… problem je jedino što ta vrsta posla ne donosi željene rezultate, ako nije usmjerena na rekostrukciju samog tog procesa, a hopsanje je jedan od načina rekonstrukcije uma.

– Dani Ella

Ho’oponopono kaže: otpustite!  Ali, što to otpuštamo, a što preostaje?

Ako kažemo da je sve Sada – dakle, prošlost je nefunkcionalna, ne možemo ništa s njom u ovom trenutku, a budućnost je nemoguće promatrati kao stvarnost, osim kao špekulaciju – onda otpuštamo ono što nam odaje dojam prošlosti i budućnosti. Dakle, sve što nas “primorava” da budemo izvan Sada – našeg tijela, ove tipkovnice, monitora, stola, prostorije, udaha, izdaha…

No, zašto uopće trebamo te virtualne svjetove ‘jučer i sutra’ da bismo imali osjećaj cjelovitosti, da postojimo? Što nas gura da se oslanjamo na njih s takvom strašću, da smo spremni i život dati?
Razmotrimo to kao svijet izgrađen od lego kockica iz života kojeg smo stvarali sudjelovanjem u njemu i pečatirali ga svakom novom kockicom. Ulazimo tako svakodnevno u novi dan i slažemo to iskustvo u komplicirane grafike našeg lika i djela, lijepimo razglednice prepunih doživljaja na pano osobnosti i divimo se, gradimo, gradimo… Mi danas imamo u vlasništvu finu kolekciju kockica, lijepo smo to zidali, naš život, i valja ga čuvati, jer to smo mi! Strah od gubitka ili čak raspadanja ovog što životom držimo je zapanjujući! Bojimo se odraza o sebi što krade našu privrženost Ljubavi, odnosi je zajedno s energijom u virtualne fantome kojima smo opčinjeni. Ne prestajemo zuriti u omamljujuće slike naših sjećanja što su nam uzele identitet “Bića koje je svjesnost” i pretvorili ga u kartonske kutije ispunjene strahom i opisima o našoj prirodi ispisanim po svim stranama. Hipnotička je to zaluđenost samim sobom, gotovo beznadežna!

No, tko je ustvari tu hipnotiziran? Odgovor na to pitanje otkrit će se otpuštanjem, jer je to proces. Ne možemo hopsati brže od volim te, hvala ti. Kada nešto očistimo, odmah to “prazno” mjesto popuni drugi program, zaista je velika ta gomila 😀

Ali sada imamo svjesnost o tom procesu i možemo utjecati na njega zatvaranjem poglavlja o gradnji života od lego kockica. Možemo graditi život od Ljubavi, njome popunjavati prazninu! Nju, pak, možemo uzeti samo iz Sadašnjosti, jer tu je Zdenac.

I premda se čini da Ljubavi ima svugdje u vremenu i prostoru, ipak je riječ o interpretaciji, a ne o iskustvu. Iskustvo Ljubavi je graditelj svijesti i konačna istina o tome tko smo.

Šaljimo Ljubav u sjećanje, šaljimo je u stvarnost, vlastitost, sve što mislimo, vidimo, “znamo”.
Jer Ljubav je ono što preostaje.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Malo lake filozofije Ho-a za prizemljenje tijekom vikenda….

Zbog pomanjkanja onog direktnog kontakta sa svemirom, koje žene imaju po prirodi, nama muškarcima treba barem malo filozofije ne bi li bili u stanju da improviziramo kakve-takve ljestve i popnemo se na viši kat, u „viši razred“ i tako spriječimo rutinsko „padanje godine“ koje se ponavlja već milenijima. Postao sam prije dva tjedna jednu definiciju Ho-a koja je došla s „downloadom“, ne stigavši ispisati dodatna objašnjenja za nju koja su je pratila. Stjecajem okolnosti je mapa sa zapisima downloada doslovno „nestala“ i na sreću se opet pojavila jučer, u pravo vrijeme. Činim to sada, jer je bolje učiniti ikad nego nikad!

Definicija je glasila: Ho`oponopono je disciplina dekonstrukcije mahnizma borbe. Ali što to znači? Ženama najvjerojatnije ništa, jer to „znaju“ cijelim svojim bićem. Ali meni (i ostalim muškarcima) taj goli kostur bez mišića i ostalog tkiva ne znači puno u pragmatičnom smislu. Što je borba, kao genetski program koji trebamo izbrisati?

Borba je prvenstveno suprostavljanje, davanje suda, odvajanje, pozicioniranje u odnosu na nešto drugo. To se ne čini kao neki prijestup, ali kad pogledamo u dubinu, u samu srž, borba je neprihvaćanje. Postavivši to u kontekst (moje) definicije ljubavi kao bezuvjetnog prihvaćanja, sve postaje jednostavno i shvatljivo.

Misli i njima rezultirajuće emocije su također borba, jer misao podrazumijeva interpretacijski sistem sa svojim sistemom vrijednosti. Misao osuđuje, polarizira, vrednuje i tako automatski uključuje sistem samovažnosti. Na samom kraju misao kao instinkt borbe implicira siromaštvo. Borimo se da bi nešto dobili što nemamo. Pogledavši u cijelosti cijeli princip „misaone borbe“, razumski zaključujem da se on bazira na iluziji, tj. da nema osnove – potvrde u prirodi kao energetskom svijetu i da je stoga neka vrsta lukave prijevare.

Na drugoj strani nalazimo princip mira, prihvaćanja (ljubavi), unutrašnje tišine i bogatstva kao nečeg što ima energetsko uporište u prirodi i prema tome je istinito.

Htio bi se još kratko osvrnuti na „mit o kreaciji“ (geneza), pošto on na podsvjesnom nivou moćno upravlja našim životima. Što znači kušanje legendarne jabuke s „Drva znanja“ (da`ath) umjesto s Drva života? Po meni je to odluka ulaska u svijet interpretacije okoline, razlikovanja i odvajanja, koji nas automatski postavlja iznad – ispod nečega. Ako je jabuka slatka, osjećamo se dobro jer smo sami sebi dali potvrdu da smo bolji od nečega drugoga i to nam da je pravo da u krajnjem slučaju odlučujemo o sudbini tog jadnog, bezvrijednog nesretnika. Povijest je taj mehanizam potvrdila nebrojeno puta na najokrutniji način. Ipak, jednom će doći i trenutak kada ćemo morati oprobati i gorku jabuku, kad nas životne okolnosti prisile na to, i tada ćemo morati iskusiti patnju „bivanja manje vrijednim od nečega“.

Na kraju slijedi praktični korak kao zaključak ovog filozofskog diskursa: odluka. Odluka koju donosim ja, sada i ovdje, pred vama kao svjedocima, kao čin bacanja sjemena iz kojeg će možda izrasti neki novi svijet, neko novo drvo života.

„Iz sekunde u sekundu
biram mir
biram bezuvjetno prihvaćanje
biram bivanje kao čisto promatranje
biram unutrašnju tišinu
biram drvo života.“

Hvala ♥

– Dado F.

Postoji nešto što nas pogoni, gura na istraživanje sebe i svijeta, a to je znatiželja.

Cvijet je isto “znatiželjan”, mora biti jer bi odumro, nestao kao vrsta, to je Namjera postojanja. Radoznalost je ubila mačku, kaže uzrečica, no ubila je i nas, jer nas je izmijenila! Nećemo “umrijeti u promjeni” ako se ne progonimo radoznalošću, pa tako hopsamo da bismo spoznali tko smo.

Hopsam, dakle tragam. Dođem do neke razine, pa mi se čini da je to to, a onda otkrijem da baš i nije, pa hopsam i dalje. To je kao da bagerom kopam do istine o Sebi i svijetu, pa izbacujem gomilu zemlje vani. Kada promatramo iskopanu zemlju, uvijek nam se čini da je nemoguće da je to moglo stati u tu rupu. Količina smeća koja se čisti hopsanjem je “volumenski” praktički beskonačna, ali je beskonačan i prostor u kojem se taloži oko Sebstva. Zato sa hopsanjem stvarajmo i link sa Suštinom, umjesto da kopanjem dolazimo do nje mic po mic.

Kako stvaramo link do Suštine? Možemo plivati do sredine jezera, a možemo isprovocirati sredinu jezera da dođe do nas, pa ćemo baciti kamen u nju i samo dočekati vibraciju, što je njena Suština. Ako bacimo kamen Ljubavi u sebe, svoj svijet, sve što mislimo da jesmo – odmah ćemo isprovocirati val Ljubavi iz Sebe i osjetiti njegovu bliskost, veličanstvenost. Na taj način sinkroniziramo našu prirodu sa samim Sobom, Radoznalošću u Nuli koja je sve ovo i pokrenula, nekada davno.

Ljubavlju dozivamo Ljubav, brzinom munje prolazimo sve smeće što se nagomilalo i dobivamo golemo Samopuzdanje – ključ Mira – znanja da je sve u redu, najbolje kako može biti!

– Neno Lubich

Prije negoli smo se “spustili” na Zemlju i utjelovili, bili smo svjesni činjenice da nismo ovo tijelo jer smo postojali i prije negoli smo “ušli” u njega. Znači, samo tijelo nismo sigurno, ali ono je tu i pomoću njega putujemo u ovoj zemaljskoj avanturi.

Trebalo je nekoliko godina da naučimo govoriti, još nekoliko da naučimo razmišljati, snalaziti se u ovom svijetu. U cijeli naš razvoj uloženo je dosta i vremena i truda, da bi na kraju postali individue koje se znaju brinuti o sebi. Trećinu svog života “potrošimo” na samu pripremu za život i kad smo se napokon prilagodili svim mogućim svjetovnim senzacijama, zaključujemo da nešto u cijeloj toj priči ne štima… i onda kreće potraga za odgovorima na razno-razna pitanja o smislu života.

Cvijet koji sam posadila i stoji mi na polici se sigurno ne pita zašto je baš tu gdje je i koji je njegov smisao u životu. Istina, cvijet ni nema te mogućnosti vlastitog propitivanja, ali i da ima što bi to značilo u njegovim okvirima? Bi li ga mučilo to što je postavljen u spavaćoj sobi, a ne na primjer u dnevnom boravku? 🙂 Možda bi svoj cijeli životni vijek proveo u toj čežnji za promjenom, ne znajući pritom da i nije baš neka velika razlika između boravka u te dvije prostorije.

Ispada, da smo trećinu svog života potrošili na osposobljavanje (nas samih) da bismo mogli u jednom trenutku uočiti u čemu je problem.
U čemu je problem?
Pa ispada da je problem u tome što smo se previše vezali za sve ono što nas je snašlo od kad smo se doselili na Zemlju. Pa to i nije tako neobično, jer kako uopće i možemo posumnjati da nešto u cijeloj priči nije u redu? Ako smo se susreli s hooponopono filozofijom, onda odjednom počinjemo sasvim drugačije doživljavati svijet i vlastiti život. HO nas uči da sve što smo naučili (osim naravno same osnove) je ustvari višak, da su to sve programi koji nam samo smetaju i nemaju nikakve veze s onim što mi uistinu jesmo.

Što će se promijeniti ako hopsamo? Sigurno se neće promjeniti naš temeljni oblik, i dalje ćemo biti u tijelu. I dalje ćemo biti društvena bića, živjet ćemo u istim ili sličnim okvirima u kojima smo živjeli i do sada. Ono što će se promjeniti je naša usmjerenost u životu. Ne možemo postati ono što već nismo. Znači između nas sada i onoga što jesmo dijeli nas sve ono što nismo 🙂

Naravno, tu se ne radi o fizičkoj udaljenosti, jer nje ustvari nema. Ne radi se ni o razno raznim preprekama, jer niti njih ustvari nema. Ako promatram na primjer svoja stopala, mogu li reći da se između mene i mojih stopala nalaze noge, trup i vrat? Mogu naravno, ali iz pozicije tijela kao cjeline ustvari udaljenosti nema. Problem je u nedostatku spoznaje. Iz pozicije Istine problema ustvari niti nema, pa bi se naša spoznaja trebala bazirati na toj činjenici.

Hopsajući mi brišemo ogledalo ispred kojeg stojimo. Zanima nas jasan odraz nas samih u njemu. Ali zanimljivo je ustvari uočiti da se brisanje ne odvija na nama samima – brišemo ogledalo, a ne ono što se zrcali u ogledalu, je li tako?
Problem nije u nama, problem je u krivoj percepciji (zamućenom ogledalu). Ne mijenjamo se ustvari mi (to niti nije moguće) mijenja se naše percipiranje stvarnosti putem “čišćenja ogledala”. Nismo mi zamućeni programima, ogledalo je. Ako subjekt pokušava sebe vidjeti preko neodgovarajućeg objekta, naravno da slika neće biti vjerna preslika subjekta. Znači s nama je sve u redu – oduvijek i zauvijek! Ono što nije u redu je naša iskrivljena percepcija (zamućeno ogledalo) preko kojega doživljavamo sebe…i to brišemo hopsajući. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

…danas shvaćam, što u mladosti ne shvatih… moj je život pun OBILJA… jer ljubav Božja živi u meni. OBILJE nije bogatstvo mjerljivo novcem, već poimanje onoga što je u nama. Kada s ljubavlju prihvaćamo ljude i situacije oko sebe – a ja zaista to činim – i kada znamo da je sada i ovdje sve na pravom mjestu, tada spoznajemo da nas istinski preplavljuje OBILJE – obilje ljubavi od Boga… u svakom susretu, u svakom poljupcu, u svakom dodiru, u svakom zadivljenom pogledu upućenom rascvjetalom cvijetu i poletjeloj ptici, u svakom plavom nebu i moru i rijeci… i toploj ljudskoj riječi…

Kako znati koji je naš put, svrha, djelujemo li iz straha ili iz inspiracije i ljubavi… kako znati što je ispravno, što krivo, kako znati jesmo li mogli bolje, drugačije… što bi bilo da smo….?

Sve su to pitanja, dileme na koje tražimo odgovore kojih nema… Danas jedan odgovor, sutra drugi….. koji odgovor je pravi ? Svi i Nijedan.
Pravi put je onaj na kojem smo baš sada, putevi se spajaju, razdvajaju, križaju, putevi nas vode od jednog do drugog…. i svi su ispravni svi su pravi jer su naši….

Ho’oponopono put… što se rješava, čisti… kamo nas vodi ???… ne znamo i ne možemo znati. Možemo postavljati pitanja, tražiti nepostojeće odgovore, možemo željeti, pretpostavljati, analizirati… A možemo i jednostavno BITI na tom našem putu jedinom ispravnom…

Hvala

– Vanja Štrmelj