Prije nekoliko dana trebalo se dogoditi da su mi ljudi jako išli na živce. Poznati i nepoznati. Bez vidljivog razloga.

Neki od njih – samo zato što su se našli na istom mjestu gdje i ja. Drugi – zato što su rekli nešto što mi se nije svidjelo. Treći – jer su učinili nešto što ja ne bih.

Cijela dva dana nisam se pomakla s mjesta. Nisam mogla umaći drugima… ni pomoći sebi.

Bila je to vrlo zanimljiva situacija. Vođenje unutarnje bitke bez pobjednika. Puna dva dana.

Dok sam na van bila najpametnija na svijetu…

I još se trebalo dogoditi da se baš u to vrijeme na televiziji zavrti priča o Vukovaru. Da opet izviri van priča o ratu. Ratovanju. Sukobima. Žrtvama i pobjednicima…

Um se opet pobunio:

Ne sviđa mi se rat. Nasilje bilo koje vrste. Toga ne bi smjelo biti među ljudima!

Ne sviđa mi se vraćanje u prošlost, traženje krivca, upiranje prstom…

I opet postajem najpametnija na svijetu. Upirem prstom u sve koji misle suprotno.

Kako ne razumijete?! U ratu ne postoji strana koja pobjeđuje… u ratu nužno obje strane gube! Nikada više nigdje na svijetu ne bi se smio dogoditi Vukovar… Afganistan… Palestina… Izrael…

Nitko ne bi smio prezirati drugoga zbog nacionalnosti, vjere, boje kože…

Nitko ne bi smio biti „kriv“ samo zbog toga što je drukčiji!

Ajme…

Pa i ja ratujem na isti način… Tek sada to vidim!

Istina, nemam pušku na ramenu… ali zar i ja ne činim upravo to?

Svaki puta kad se svađam. Kad osudim… kad kritiziram…

Svaki puta kad pametujem… Kad u mislima nabrajam (čak i ako ne izgovorim!)

Da. Činim to isto. Upirem prstom. Moraliziram…

Svojim mislima ranjavam ljude. Može se to i bez puške…

I sasvim je isto je da li se svađam ili se durim ili ignoriram.

Zabijam svima nož u srce. Ponajviše sebi.

Vodim unutarnju bitka bez pobjednika.

Ajme…

Ali nije mi ovo došlo da me deprimira. Zaustavi. Ponizi.

Nego da se očisti. Iscijeli. Oslobodi. Otpusti.

Dosta je ere kažnjavanja i drugih i sebe. Voljeti je sasvim dovoljno…

Ne trebam upirati prst u političare. Vlade. Predsjednike. Državnike i vojskovođe.

Puno toga o meni ovisi.

Ni manje – ni više, nego sve!

Za mir u svijetu…

Točno to, i točno tako se trebalo dogoditi.

Sve se moralo dovesti do krajnosti.

Morale su se dogoditi dvije apsurdne stvari, potpuno identične, u kratkom vremenu.

Samo u mojoj glavi (nigdje drugdje).

Zato da duša zbroji dva i dva…

Tko pati kad osuđujem drugoga?

Koga odbacujem kad odbacujem drugoga?

Koga kažnjavam kad upirem prstom?

Mogu li prihvatiti da postoje ljudi koji su drugačiji nego ja? Koji razmišljaju drugačije…

Mogu li prihvatiti – čak i ako se ne slažem? Čak i ako naprave nešto što ja ne bih?

Čak i ako ne razumijem? Čak i ako se ljutim?

Mogu li?

I mogu li biti mirna kad mi netko ide na živce? Kad mi netko smeta. Kad mi govori stvari s kojima se ne slažem. Kad ne razumijem…

Kome dugujem svoj mir?

Drugima… ili sebi?

To ne znači da se trebam družiti s ljudima koji mi se ne sviđaju.

Ne trebam s njima provoditi vrijeme. Ne trebam im biti najbolji prijatelj.

Ali mogu ih voljeti.

Voljenje je unutarnji posao.

Voljenje je lako.

To je ono što mogu učiniti za mir u svijetu.

Ne više od toga.

Ali ni manje…

-Larisa Mravunac

Opet ranom zorom, dišući HA. Dišem i prepuštam se kao uvijek do sada. Dišem i u svjesnost mi dolazi pitanje: „Kako to? Kako to zapravo izgleda? Kako to zapravo izgleda? Jako me zanima kako je to? OK, imam iskustvo jednote. Imam informaciju da ne postoji nitko drugi. OK.  Ali kako to zapravo izgleda da nema nikoga vani, da ne postoji ništa vani, da je sve u meni? Kako to funkcionira? Mome biću to je nekako jasno, ali moj um želi objašnjenje, želi opet znati. Kako stvarno ….?“

„Ovako, vidiš ovo?“. „Da, vidim .. Vau“

U tom trenu ugledah. Što to?

Ugledala sam, doživjela, spoznala nešto što je nemoguće opisati riječima,  ali ću probati najbolje što mogu. Riječima je teško opisati, a umu teško za shvatiti i time još teže opisati doživljaj proširenog stanja svijesti.

Ako zamislite da je sve što postoji jedan beskonačno veliki cvijet sa beskrajno mnogo, doslovce beskrajno mnogo latica i da ste vi jedna latica onda je to to. Ali nije samo to. Stvar je u tome što latice nisu odvojene jedna od druge već je svaka u svakoj  istovremeno i sve se istovremeno isprepliću i bivaju u stvaranju istovremeno stvarajući. I svaka latica ima prividno odvojenu svjesnost sebe same.

Ono što je najnevjerojatnije je to da sve to zapravo ne postoji stvarno. Sve je samo san, iluzija. Iluzija ili san u svijesti ONOGA KOJI JE, koji svojom sviješću prožima sve što je, iz koje nastaje sve što je, a opet nije. PREDIVNO.

U toj predivnoj, nama tako stvarnoj iluziji, svaka latica vjeruje da je odvojena jedna od druge. Beskonačno mnogo latica odvojenih prividno. Predivno, život buja i razvija se u beskonačno oblika i paralelnih postojanja.

A upravo zato što niti jedna latica nije odvojena od druge niti od ičega što postoji, čisteći jednu stvar u sebi čistiš to u cijelom postojanju, CIJELOM. To je toliko divno! Hvala, hvala, hvala

Nemoguće je umom to razumjeti, to je moguće samo spoznati i iskusiti svojim, kako ga mi običavamo nazivati, Božanskim dijelom sebe. Ja bih to nazvala milošću odozgo, a predajom odozdo ili jednostavno vjerovati.

Hvala, hvala, hvala, Svi smo mi jedno

Hvala što postoji sve što postoji, što postoje svi što postoje i hvala što postojim i svjesna sam da postojim.

Još jedna od spoznaja tijekom HA disanja meni neopisivo dragog i dragocjenog.

Hvala, volim te

– Dolores

Možete li, igre radi, zamisliti da imate čarobni štapić? Pravi, pravcati, onaj koji ispunjava sve želje? Baš sve, do zadnje.
E, a sad zamislite da vam se jednog dana zapali stan.
Što biste u onoj strci i panici uzeli sa sobom? Novac? Dokumente? Albume sa slikama? Nakit ili neku vrijednu sliku?
Vjerojatno biste uzeli čarobni štapić.  Jer, podsjetimo se, s njim je moguće sve. Stvoriti ponovo i novac i nakit, vrijednosti, što god. Što nam srce poželi. Kad malo razmislite, vjerojatno ne biste uopće niti bili u panici, jer sa štapićem, i stan će se opet stvoriti.

Prije par dana sam pisala o prioritetima. I ovo je priča o prioritetima.
Svi mi imamo čarobni štapić, a to je Ho’oponopono, još puno, puno bolji od običnog štapića koji ispunjava naše želje. Jer vidjeli smo toliko puta, pročitali u toliko priča, čuli u toliko viceva, kako ispunjene želje često donesu više muke nego sreće.
Naš “čarobni štapić” nam, naprotiv, da samo ono što je za nas dobro. Nepogrešivo nam to isporuči isključivo onda kad je to za nas savršeno, i na način koji je za nas dobar.

I sad mi kažite, kad vam se pokvari auto, dođe neplanirani izdatak, ulaganje u posao… vi ste u panici? Odričete se štapića radi mrvica? Spašavate malo tu, komadić tamo, zaboravljajući HO?

Ne ide to tako…

Kad nam se čini da smo došli do zida – a čini nam se skoro uvijek, iznova i iznova – baš tada nam je HO najpotrebniji.

Nemojte čekati ono idealno vrijeme kad će sve biti savršeno posloženo, da počnete čistiti i idete na seminar.
Nemojte ignorirati dar koji je pred vama.

-Karmen Jerković

“Ova kriza u svijetu je umjetna tvorevina naših umova. Ako bismo mi imali volje otpustiti je, ona bi završila i sve bi bilo u redu.” – Ihaleakala Hew Len

Zaista, da li mi maleni, obični puk koji ne donosimo odluke u svjetskoj banci, u našim vladama, imamo tu moć otpustiti njihove namjere?

Svijet možemo zamisliti kao da je krhka paukova mreža koju smo oko sebe pleli iz sjećanja i strahom okruživali svoju namjeru da živimo slobodno. Svatko sad može na njene niti objesiti svoja ticala i crpiti našu energiju. Ako bi mi otpustili mrežu (svoja sjećanja) i ostali u samom njenom središtu, onda bi “oni” izgladnjeli.

Najveću sablazan zapravo izaziva činjenica našeg dopuštenja da sudjelujemo u dogovorima u kojima nismo bili prisutni kad su se sklapali. Carlos Castaneda kaže da ratnik nikad ne pristaje sudjelovati u takvim dogovorima, ali eto, nas 7 milijardi smo u prvim redovima, trčimo brže bolje igrati imaginarne uloge, a ne znamo ni tekst, ni scenarij, vrijeme radnje, ni mjesto radnje, ništa!

Ovaj svijet je u rezultat percepcijskog dogovora, a to možemo otpustiti. Trebamo se izvući iz opčinjenosti njime i započeti stvarati nove percepcijske sfere u kojima ne postoji kriza ili bolest. Svaku noć kad utonemo u san živimo primjer jednog takvog slobodnog slaganja linija stvarnosti, tako da itekako znamo kako ćemo to učiniti. Jednako tako, u našem budnom snu – u svakodnevnom svijetu, trebamo samo imati volje odabrati linije koje nas vuku i privlače, jer to su one od naše misije ovdje na zemlji. A to možemo samo ako otpustimo sve drugo.

Ako ćemo ilustrirati kako naš svakodnevni odabir izgleda, onda možemo zamisliti veliku Božansku ruku koja nam pruža štapiće da ih izvlačimo, znate ono kad netko treba učiniti nešto neugodno pa ih izvlači? Nas 7 milijardi je taj neugodnjak i uvijek vučemo svakog vraga, osim štapića Ljubavi!

Trebamo se uskladiti s Ljubavlju, a sve ostalo će pratiti. Jedini odabir koji postoji je onaj kod povezivanja sa svojim bićem, sa svojom Ljubavlju. A to uključuje otpuštanje vjerovanja da netko drugi za nas može graditi bolji život, za nas stvoriti idealne uvjete. Ne može, nitko to ne može!

-Nenad Ljubić

nenadljubic.com

Odgovornost je samo za sjećanja koja imamo oko bolesti, nedostatka novca, patnje, depresije, ili bilo čega drugog. Znači, “što je to u meni da imam iskustvo bolesti te i te osobe ili iskustvo smrti neke osobe?” Samo o tome se radi! Čistimo svoja sjećanja tog iskustva.

To je kao da smo dječica u vrtiću i svi smo zaključani unutar te igraonice (zar nismo? ). Svi dijelimo slična ili identična sjećanja, imamo iste igračke, ljuljačke, lutke i autiće. Moj strah oko tvog autića je zajedničko sjećanje, jer se ja u stvari bojim za svoj autić. To čistim.

Što je to u meni da imam iskustva tvog razbijenog autića? Uistinu, ne postoji odgovor na ovo pitanje, no, on je latentan i potencijalni energetski pokretač. Kad osvijestim vlastiti strah tvoje nevolje, to je preuzeta odgovornost i to čistim.

Što se tada događa? Otvori se prolaz ili procijep i ulazi inspiracija. Znači, kroz prozor u vrtiću uđe sunčeva zraka i osvijetli moju hipnotičku zadubljenost u taj maleni prostor za kojeg sam bio uvjeren da je cijeli svijet. Mi ne znamo što će inspiracija otkriti, kako će nas pokrenuti. Ali nećemo očekivati da će pokrenuti iscjeljenje tvoje patnje zbog tvog autića! Ono će pokrenuti moje iscjeljenje oko moga straha. Kad ja više nemam straha, onda nastupa iscjeljenje svih u mom prisutstvu. To ne mora biti novi autić, nego proširena svijest da možda ipak ima nečeg iza zidova vrtića. To je preuzeta odgovornost za svaki korak, percepciju i sve “znanje” koje imam o bilo čemu.

Preuzeti odgovornost znači otpustiti, to je izraz ili gesta s kojom propuštamo ono što nam se pojavi u životu. Ako poludjeli šef urla na mene, i ja hopsam, to znači da propuštam njegove otrovne strelice kroz sebe i ne reagiram, jer sam zauzet s čišćenjem. To je odgovornost za moja vlastita sjećanja istih tih otrovnih strelica koje postoje u mom podsvjesnom i sigurno sam ih ispaljivao za života, svjesno ili nesvjesno.

Dr. Hew Len:

“Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: ‘Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio, iako sam mu se molila za spasi mog unuka?

Hew Len: Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!’

Dakle, to nije odgovornost koju ima vozač autobusa za putnike iza sebe! To je osobna odgovornost za sve ono što je u tebi da imaš iskustvo putnika u svom autobusu. Što će se dogoditi s njima, s autobusom, cestom, drugim vozilima? Ne znamo, i upravo taj “ne znam” je preuzeta odgovornost! Jer je jedino tada moguće čuti inspiraciju i djelovati u skladu s njom.

A onda je sve moguće.

Imajmo na umu da su najčudesnija iscjeljenja uvijek nekako van dometa logičnog uma i neobjašnjivo apstraktna. Ona nisu u sjećanju, ona su u inspiraciji, kratkim uvidima u proširenu svijest. To je razlog zašto osobe koje su bile osuđene na sigurnu smrt i preživjele najteže bolesti, uvijek kažu da im je to bilo najbolje iskustvo u životu. Mislite da je to zbog patnje? Ne, to je zbog neobjašnjive ushićenosti, unutarnje sreće uslijed tog uvida u Božansku svijest, i to zaista nitko to ne može objasniti. Može se samo iznova poželjeti i to je ono zbog čega ti ljudi imaju kasnije misije osvještavanja tih iskustava po svijetu. To im je pogon, a njihovo vlastito naganjanje tog potencijala je naša sreća, jer sad i mi imamo priliku propustiti inspiraciju u svoj život.

Nenad Ljubić

nenadljubic.com

Dva zanimljiva pitanja iz inboksa 😀

“Možemo li se preforsirati hopsanjem? Možemo li postati o ovisni o Ho’oponoponu?”

Pa ne možemo se preforsirati s hopsanjem, ali možemo s očekivanjima. Treba imati na umu da Ho’oponopono ne služi da bi život (prvenstveno) bio bajka, nego da bi očistili sve ono što nas sputava da imamo proširenu svijest i da budemo slobodni u smislu povjerenja i stanja ne-zabrinutosti. Na žalost, preveliki značaj se stavlja na Ho’oponopono kao metodi za rješavanjem problema, a u stvari, to je samo posljedica, a ne cilj. Primjerice, hopsanje nam pomaže da osvijestimo vlastiti udio u svakodnevnim dramama, i radimo na njemu, umjesto da okrivljavamo, što je uobičajena reakcija.

Za sve nove i stare u Ho’oponopono, jedan kratak rezime:

Našim rođenjem smo na ovaj svet došli sa milijardama i milijardama programa (toksičnim sećanjima, karmičkim dugovima, virusima) naših predaka. U ovom životu svake sekunde takođe nas zatrpavaju tzv programima, “virusima” svi iz našeg okruženja, svesno i nesvesno. Ti programi upravljaju našim životima i utiču na naše zdravlje, posao, životnu situaciju. Problem nastaje iz programa jer ga on privlači i reflektuje na platno ispred nas.

Mi nismo krivi, ali smo odgovorni da ga osvestimo i krenemo u “akciju”. Jedan od najlakših načina je da čistimo, hopsamo sa Hvala Ti…Volim Te… 24h dnevno. Tada mi dajemo dozvolu onima gore da brišu ta toksična sećanja iz “foldera” ili fascikle, da bi na to mesto došli programi (ideje, putokazi) od Božanstva. Razlika je ogromna, jer programi koji nam stvaraju sve teške životne situacije su tvorevina ljudi, i oni imaju velika ograničenja i mana.

Programi iz Božanstva su ono što je najbolje za nas i vode nas putevima ka sreći, blagostanju i prosperitetu. Zato se kaže, da što imate veće znanje ili više univerzitetskih diploma, živite u većem neznanju a da niste toga ni svesni. Zašto? Jer funkcionišemo iz “piratskih programa”, ljudskih znanja koji “zakucavaju” i brljave. Samo oni od gore znaju šta je za nas najbolje, ali nam ne mogu pomoći ako mi ne napravimo korake, a to je da preuzmemo 100% odgovornost i da čistimo non stop, da ne planiramo, ne očekujemo i da vremenom naučimo otpuštati stvari. Hvala Ti… Volim Te… em što nam čisti ta toksična sećanja ili programe, em nas vraća stalno u sadašnjost. Jer sadašnjost je ono što nam menja budućnost, odnosno šta smo sada uradili.

Te reči su inicirane od gore, i imaju moć da aktiviraju sve one energije koje mogu očistiti sve ono što nije od Božanskog. Otpustiti u prevodu znači ne razmišljati o tom problemu, ne vezivati se i uplitati se emotivno. To dolazi vremenom i sa puno prakse, čišćenjem. Zato je svaka životna situacija u stvari pozitivna, jer one manje prijatne koje nam se dešavaju su prilika i podsetnik da nastavimo čistiti, pošto program nije obrisan, a one lepe podsetnik kako smo došli do njih. Da nije bilo tih tzv manje prijatnih situacija, mi se ne bismo trgli (probudili) i programi bi nastavili da se množe i kod nas, i kod naših potomaka.

Dobro je da čitate što više iskustava od drugih, jer našem umu (intelektu) uvek treba neki dokaz. Puno puta iznova možete čitati i slušati Mabel i Dr Len Ihaleakalu, jer su to ljudi koji imaju najviše prakse i iskustava sa svih strana sveta…. Hvala, Hvala, Hvala… i naravno… Volim Te… Volim Te… Volim Te…

-Robert Vojnić Purčar

Volju za hopsanje ćemo imati samo ako pristupimo praksi na pravi način, jer to nije nešto što je usput životu. Znači to nije – život je jureći vlak, a mi kroz prozor gledamo kako se podsvjesni svemiri raspliću u beskonačnost. Zapravo je obratno. Prioritet čišćenja je nesumnjiv, on je čak i veći od života! To znači da ono traži veći angažman nego što ga imamo prema životu. Traži da razvijemo ljubav prema njemu, kao što smo ga razvili prema partneru, kućnom ljubimcu ili omiljenoj plaži na kojoj se odmaramo. Trebamo čini se, voljeti tu praksu kao sve to, pa čak i više!

Aloha svima! Eto s moje strane još jedne kratke priče iz srca.
Nedavno sam dala napraviti prikaz svoje natalne karte, zanimalo me tko sam ja i što mogu biti.
Kao da to ustvari negdje u dubini duše i ne znam, ali ajde…

Sve je bilo tu. Sva moja prošlost, svi obrasci, sve uloge osoba u mom životu, moja sadašnjost s izglednim varijantama za budućnost.
Bilo je dosta dobrog u toj karti, ali bilo je i manje dobrog.
Pogled na sebe iz zvjezdane perspektive bio je otrežnjujuć. Na neki način vidiš svoju sudbinu, a ne znaš objasniti kako.

Odjednom, vidjela sam ono jedino bitno.
Ako nastaviš nositi sa sobom sve terete iz prošlih života, iz ovog života, otprilike možeš zaključiti kakva će ti biti budućnost, rekla sam u sebi. Pa znaš kakva ti je sadašnjost bila do sad, napravi presliku i dobit ćeš projekciju, lako.
Sve je dobro, ako se nastavi ovaj dobar dio koji nosim sa sobom, ali, što mi donosi budućnost ako nastavim nositi ono što mi stvara težinu a „jače je od mene“ i „ne mogu“ promijeniti ?

Znam što će biti. Iako ću biti „uspješna“, uvijek će me netko isprevarati, uvijek će me netko mrziti,a i ja ću , uvijek ću u dubini duše biti tužna što nisam „uspjela“, puzat ću po podu kad nekog izgubim i moliti Boga da mi se smiluje i da umanji moju patnju. Koliko god uspješna, bit ću nemirna.Nikad mi neće biti dovoljno uspjeha i nikad neću biti zadovoljna s onim što imam. Kopkat će me crv sumnje u sve i svašta pa i u sebe, 100%znam. Al, bio je naveden u karti uspjeh i sreća neke vrste. Naravno, i to će biti.
Dakle, sad kada znam što me čeka, što da radim? Sudbo, da ti iskreno kažem, ne sviđaš mi se.

I gle – na svu sreću, imam rješenje za ovu situaciju. Imam moćno oruđe, imam snagu, imam volju, odlično! Prije 100 godina nisam imala, kao niti do prije godinu dana.
Ho’oponopono, kako lijepo zvuči rješenje ..

S obzirom na prethodni scenarij, uopće mi nije problem preuzeti odgovornost. Čija je, ako nije moja, u svim ovim scenarijima ja sam zajednički nazivnik, zar ne?
A uopće ne moram se penjati na Himalaju, ne moram tražiti rješenje na dnu mora, niti moram letjeti u svemir da bih ga našla. Sve je tu, u meni. I problemi i rješenja,i sva moja sudbina, samo trebam dozvoliti i malo se potruditi napuniti svoj um s hvala ti, volim te. Umjesto uobičajenih strujnih udara koji ga drmaju.

Što drugo reći nego hvala?
Hvala za priliku da mogu biti ona ja, koju nijedan horoskop ne može vidjeti unaprijed.
Hvala za jednostavnost oruđa.
Hvala za to što mogu odgovorno pokušati svijet učiniti boljim mjestom.
Hvala svima koji su shvatili ljepotu i snagu ove moćne tehnike, hvala i onima koji će tek shvatiti i hvala onima koji nisu još shvatili, jer nam pomažu da mi shvatimo.

Neću čekati još dva života da počnem izražavati zahvalnost i ljubav. Sad je vrijeme. Ja nemam volje više za čekanje.
Hvala ti, volim te.

-Lejla Hejja