Jesam li vam pričala kako volim gljivarenje? Dok se nisam udala, u šumu sam odlazila samo za školskih izleta. Ipak, upoznala sam i udala se za čovjeka kojem je šuma bila i još uvijek jest sastavni dio životne filozofije. I zahvalna sam zbog toga. Uz njega sam otkrila svijet gljiva. Prvih nekoliko godina mi je trebalo samo da prilagodim leću oka na pronalaženje, a tada, odjednom, kako to obično i biva, gljive su mi se sramežljivo počele otkrivati. Kojeg li zadovoljstva i ponosa kad sam ubrala svoj prvi vrganj!
Bezbrojni su bili pokušaji, ushićenja što sam ugledala smeđi klobuk u lišću, a onda i smijeh supruga kad bih se približila da uberem, a onaj se klobuk tajanstveno pretvorio u zahrđali poklopac konzerve što ju je netko neodgovorno ostavio nakon izleta …ili kad bih skoro zgazila krasnu lisičarku jer sam “zujala” okolo, a ne pred sebe.
Pronalaženje gljiva ima svoj zakon. Ne gledaj predaleko naprijed, izgubit ćeš snagu na “čini mi se”. Ono što ne bereš nemoj uništiti, bere možda netko drugi. I ne budi ohol. Pažljivo uberi da ne oštetiš nježne spore koje trebaju ostati u zemlji radi razmnažanja. I neizostavno-zahvali se! Pomiriši, malo se divi i budi sretan!
Šuma je zaista jedna vrlo ljupka dama. Voli lijepo ponašanje i poštivanje. Kad joj pokažeš ljubav, velikodušno uzvraća i nagrađuje te svojim plodovima. Doživljava i ona različite životne faze, pomlađuje se nježnim stabljikama novih stabala, uz redovite mijene svojih lisnatih toaleta. Događaju se i lomovi u olujama i tad je teško gledati njenu tugu kroz slomljeno i srušeno, još jučer tako gordo drveće koje je prerano doživjelo svoj smiraj. Isto tako, dolazi do odumiranja starih stabala koje se poput onemoćalih kazališnih diva samo sruše u završnom činu predstave.
Osjećam veliki respekt prema šumi.
Ipak, vratimo se na gljive. Ima ih prekrasnih, ali nejestivih, ljupkih, ali bez hranjive vrijednosti i onih jestivih, vrhunskih, no neuglednih. I sve su ovdje sa svrhom, sve su potrebne. Jedne kao prirodna ravnoteža kukcima, druge kao bio kompost, treće da bi poslužile kao poklon nama koji dolazimo. Ništa nije suvišno, ništa nije slučajno! Ravnoteža životnog ciklusa stare dame.
I sad gdje je tu HO?
Igranje skrivača s gljivama je jako interesantno i zabavno. Možeš tražiti satima i ništa ne naći, a opet, u nekoliko minuta znaš ubrati dobar ručak. Sve je u oku promatrača! Tako ćeš samo iz jednog kuta, jednog slučajnog pogleda ugledati svoj poklon (opet ja s hrđavom konzervom ) Zato, mijenjaj kuteve promatranja jer ništa nije onako kako ti se čini!
Istom stazom može ići puno ljudi, ali neće pokupiti sve gljive. Uvijek će nešto ostati za sljedeće goste. Ne možemo svi vidjeti isto! Programi što ih nosimo usmjeravaju nas u različite spoznaje realnosti.
Na kraju, sve je u nama! I mi, i šuma, i gljive! To je proces uzajamnog iskazivanja zahvalnosti i poštovanja! Jer svi smo u Ljubavi!
I kako onda ne ponavljati: Volim te?!! I hvala ti!!!

– Ksenija Križaj

Tema naše današnje emisije je rješavanje problema. Često nam se čini da je čišćenje nedovoljno, i da trebamo i dalje nastaviti s naučenim načinima suočavanja i rješavanja problema.
Je li to tako, što se preporuča a što ne, saznajte danas. Emisija je od 19.00 do 20.00 sati, a ulazi se preko linka  http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen koji će biti otvoren od 18.00 sati.

Izvadak iz “Zero limits” seminara u Austinu, Teksas:

Hew Len: “Dati ću vam jedna primjer. Na mojoj radionici u Maui-u koju sam nedavno imao, došla je jedna obitelj iz Afrike, otac, majka i kći. Da skratim priču…bili su zabrinuti jer je njihov sin i brat bio ovisnik o kokainu.
E sada…što se događa kada je netko u takvom stanju, što mi činimo? (Len pita publiku)
Mi ih pokušavamo spasiti! Nemoguće! Mi trebamo spasiti vlastitu guzicu! Ako spasimo svoje dupe, oni će biti u redu!”

Joe Vitale: “Kako ste reagirali na tu obitelj, što ste im rekli?”

Len: “Vrlo jednostavno: Samo sam čistio! Dakle otac se pojavio u mom životu i kaže mi: “Moj sin ima taj i taj problem!”. Razlog zašto on to govori meni je u tome što mi dijelimo zajedničko sjećanje…ne može jednostavnije! Otac se ne bi meni obratio da sam ja slobodan, išao bi nekom drugom! Ali evo me, zaglavio sam sad s njim…dakle, što se sada događa? Što tada ja radim? Što biste vi učinili?”

Netko iz publike: “Pokušali bi popraviti!”

Len: “Da, upravo to! Rekli bismo kako to, zašto to? Ali shvaćate li da iza oca stoje milijune rodbine, predaka? Kada razgovarate sa ocem, razgovarate sa SVIMA NJIMA!

Dakle…problem, koja je definicija problema? To je sjećanje u podsvijesti. Stoga….kad… dok sam radio u umobolnici…nikada nisam ni s kim tamo….jer svi su oni savršeni, nemam ja što raditi s njima! Jedino što je nesavršeno su PODACI! To je to! Svi su savršeni, klijent je savršen, stablo je savršeno, otac je savršen, sin…Stoga, kada kažete Volim te, tada započinje proces iscjeljenja!”

Što mislite zašto Hew Len kaže da mu otac iz ove afričke obitelji ne bi prišao i pričao o sinu ovisniku o kokainu, da je on slobodan? Zamislite da raketni inženjer iz NASE dođe urođeniku iz Burme i pita ga o svom problemu sa propulzijom i silom koja je potrebna da bi pokrenuo raketu?. Pa ne pada mu to na pamet! Zašto? Zato što urođenik ne dijeli to sjećanje s njim!

Ali zapamtite, jednako tako kao što dijelimo zajedničko sjećanje programa i podataka, tako imamo i zajedničko iskustvo Ljubavi!
Zamislite, došli smo iz Čiste Bezuvjetne Ljubavi koja je “bila” jedina naša stvarnost – ovdje i sada su nam problemi jedina stvarnost. Pa kako je to moguće? Ljubav je i dalje tu, u nama!

I baš kao što anđeli u ravni anđela žive Ljubav, tako i mi u našoj ravni možemo živjeti istu tu Ljubav jer je poznajemo jednako kao i anđeli. Nepovjerenje prema tom iskonskom dijelu Sebe je toliko snažno da se ne usuđujemo prići nekome i pričati o Ljubavi, koju dijelimo. Radije pričamo o problemu! Sada su nam problemi veliki kao svemir, a za Ljubavlju tragamo ovdje, ondje, tamo, gore…

Kada kažemo Volim te, mi pričamo Ljubav. Dozivamo anđeosku ravan…našu ravan u prisutnost. Zato se kaže, kada smo slobodni u Volim te, onda je sve oko nas slobodno. Jer se i ono tada prisjeća svog iskustva Ljubavi. Naše Volim te je i njihovo Volim te.

Ništa više nije isto.

Pa da popričamo malo? Volim te 🙂

– Neno Lubich

Kako funkcionira UM?
– Po principu spajalice.
Kako to izgleda u praksi? Evo recimo da UM ima ove pojmove na raspolaganju:KANAL, ŽENA, PAS, NOGA.
Svaki od ovih pojmova pojedinačno imaju nekakvo značenje:
pa tako KANAL može biti dubok, plitak, širok, uzak…itd
ŽENA može biti visoka, niska, stara, mlada, debela, mršava…
PAS također može biti svakakav – mali, veliki…
NOGA može biti: dugačka, kratka, tanka, debela i sl.

Svaki od ovih pojmova ovako raščlanjeni ne izazivaju nikakve specijalne reakcije u nama – odnosno postoje različiti doživljaji ali ne i DRAMA. Kad nastaje drama? Drama nastaje kad se upetlja UM. UM je taj koji stvara dramu. On je ‘ljepilo’ koje spaja pojmove u smislene cjeline. Cjeline su smislene, ali ne i nužno istinite. Pa tako od zadanih pojmova UM može složiti bezbroj kombinacija (sve su to programi), evo neke od njih:
1. Dok je šetala sa PSOM ŽENA je pala u KANAL i slomila NOGU.
2. U igri sa PSOM ŽENA je preskakala KANAL s NOGE na nogu.
3. PAS je preskakao KANAL dok je ŽENU bolila NOGA.
4. Dok je ŽENA kopala KANAL PAS joj se motao oko NOGE.

Svaka smislena Izjava od strane uma u nama stvara određenu reakciju. Ta reakcija je ili ugodna ili neugodna. Poželje su nam ‘ugodne’ reakcije, a nepoželjne ‘neugodne’ reakcije. Ako se sad upustimo u ‘traganjem’ za ovim poželjnim reakcijama krenuli smo na putovanje koje je u startu osuđeno na neuspjeh. Um samo ispunjava svoju ulogu – služeći se kombinatorikom. Mi smo ti koji ‘dajemo’ značenje, odnosno Um nam ponudi (kao konobar u restoranu) sve moguće kombinacije, a mi biramo.
‘Što je to u meni da određenu situaciju vidim baš na ovaj način?’
To su sjećanja…programi.
Dakle ništa se neće promjeniti ako pokušamo promjeniti prirodu UMa ili ako odlučimo stvari ‘filtrirati’ pa ćemo prihvatiti samo ono što nam odgovara…To bi bio ogroman i naporan posao – uz to i uzaludan.
Pa kako onda?
Kad hopsamo bi razbijamo ‘smislene’ programe UMa. ‘Rasčlanjujemo’ ih na same pojmove kao na početku ovog teksta, a onda Drame nema jer jednostavno je ni ne može biti. Drama ustvari ne postoji – ona se stvara u UMU i onda je EGO interpretira. To ne znači da sve odjedanput postaje ‘bijelo’ – i dalje je prisutna i ‘crna’ boja – samo što sad te dvije boje zajedno čine smislenu sliku – čiji niti jedan segment više nije tu bez razloga i slučajan.   

– Dani Ella

Ako bih trebala objasniti HO na najjednostavniji mogući način, onda bi to otprilike izgledalo ovako:

Misli su sve prisutne – kao oblaci na nebu. Svojim prisustvom one zaklanjaju nebo, ali ga ne poništavaju. I po najvećoj naoblaci nebo je prisutno, iako je zaklonjeno. Slobodni smo kad oblaka (misli) ‘nema’ jer onda nema ‘prepreka’ koje nam zaklanjaju pogled. Kad hopsamo mi na neki način ‘uklanjamo’ oblake (misli), te kako nema više prepreka ogledamo se u čistom Nebu – koje doživljavamo kao svoju Vlastitost.
Da bi slika neba bila prozirna, potrebno je primijeniti jedan mali trik – jednostavan mehanizam koji će se pobrinuti da ukloni naoblaku (programe). Sam po sebi mehanizam ne bi smio biti zanimljiv, da ne bi privlačio pažnju na sebe, nego da tek mehanički posreduje pri odrađivanju posla. To se zove hopsanje.
Kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi zapošljavamo um ‘nezanimljivim sadržajem’ (iako može biti zanimljiv, ali kad milijardu puta ponovite Hvala – što tu ima biti zanimljivo – zato i ne moramo osjećajima doživjeti ono što ponavljamo). Na taj način više ne vidimo naoblaku koja bi nam mogla zaokupiti pažnju, jer je um zabavljen mehaničkim radom – tj. hopsanjem.
Kad je um ‘uklonjen’ (naravno, nije uklonjen nego tek prikladno usmjeren), tada naoblake nema i Ja vidi jasno Nebo (tj. Sebstvo). Ne vidi ga doslovno (riječ je o kategorija uma) nego ga zamjećuje kao gubitak dvojnosti – ostaje samo “ja jesam”, bez jasne odredbe što to zapravo znači.
Ukratko:
Kad hopsamo zapošljavamo svoj um tako da možemo biti Slobodni. Sloboda je ono što nam pripada, a ‘oblaci’ su programi koji sputavaju našu Slobodu.
Vrlo je jednostavno i praktično – Istina se nalazi s onu stranu programa i stoga HO – Hvala i Volim te. Sve ostalo samo su priče… priče na koje ne bismo trebali trošiti puno vremena i zaklanjati si jasan pogled.   

– Dani Ella

Čest je slučaj (ne samo u filmovima nego i u stvarnom životu) da tražimo “još jedno mišljenje”onda kad nam se pojavi neki nepremostivi problem (zdravstveni, pravni, tehnički i sl.). To činimo uglavnom zato jer netko ili nešto unutar nas sumnja u istinitost postavljene dijagnoze (neovisno o čemu se radi).
Sumnja u postavljenu dijagnozu ustvari postaje zraka svjetla u totalnom mraku. Ako kojim slučajem uspijemo dobiti mišljenje koje je suprotno od dosadašnjih, iste sekunde teret koji osjećamo u sebi postaje lakši – jer to nam je znak da ima nade.
Prije negoli smo dobili izvanjsku potvrdu da postojeća dijagnoza možda nije istinita, imali smo unutar sebe dva glasa. Jedan je bio očaj zbog postojeće dijagnoze, dok drugi glas (često pritajen i manje dominantan od prvog) jednostavno nije vjerovao prvom glasu.

Dakle, često imamo dva potpuno oprečna mišljenja u sebi o istoj stvari. Koje mišljenje je pravo, koje je istinito?
Dobra vijest je da to na neki način nije niti važno. Važno je da postoji to drugo mišljenje. Zašto? Ako ste npr. teško bolesni i postavljena vam je dijagnoza od strane stručnih osoba, vrlo je važno za vaše ozdravljenje da imate unutar sebe i drugo mišljenje koje pobija ovo prvo. Jer ovo drugo će vas natjerati da se pomaknete iz začaranog kruga u koji ste upali i ne znate kako iz njega izaći.

Recimo da ste u panici zbog nekog problema i jedan dio vas je očajan i ne vidi rješenje, a drugi dio vas sumnja u postojanje problema kao takvog. Tada je pitanje kako “pojačati” ovaj drugi glas ? – kako da taj drugi glas (očigledno korisniji) postane dominantan?
Naša djela proizlaze iz naših misli. Misli su oblikovani stavovi – prema tomu jako je važno što mislimo. Jako je važno biti svjestan onoga što mislimo. Ono što mislimo su uglavnom programi (rečeno jezikom HO) i teško ih je prepoznati ako smo uglavnom “opsjednuti” njima. Što bi onda trebali?
Trebali bi postati svjesni onoga što se dešava u nama samima. Trebali bismo biti svjesni programa (misli) – mehanizma po kojemu funkcioniramo.

U praksi bi to trebalo izgledati ovako:
Ako vas nešto muči stalno i konstantno i znate da se radi o programu (to je očigledno) uočite i onaj dio vas koji ima potpuno suprotno mišljenje o tom problemu. Ustvari to drugo mišljenje, koje se također nalazi u vama (znači i ono je vaše) je ispravnije od ovog dominantnog. Kako ćete znati da je ispravnije? Tako što to drugo mišljenje (glas) smiruje cijelu situaciju, zna da je ustvari sve u redu i žao mu je gledati kako je vaša pažnja usmjerena na ovaj prvi glas koji nikada nije u pravu (na programe).
Onog trenutka kad se usmjerite na ovaj drugi glas – problema više nema. Drugi glas ne razglaba o problemu – on ga “briše” i u vama ostaje samo MIR.

Znači, moguće je ovog trena pronaći inspiraciju u sebi, i to tako da se maknemo od samih programa. Inspiracija je stalno tu, s nama – sveprisutna – i nikada, zbilja nikada nas ne napušta, pitanje je samo u što “gledamo” i koga “slušamo”: programe ili inspiraciju. Hvala, Hvala, Hvala, Volim te, Volim te, Volim te…

– Dani Ella