Sami znate ili vam je netko rekao kako baš nije najzdravije pratiti vijesti i čitati dnevne novine. Nije to zbog kvalitete napisanih članaka (naravno da je kvaliteta važna) nego zbog same uloge koju mediji imaju. Mediji se bave našom pažnjom, njihov proizvod je prodaja informacija. Naglasak je na prodaju, što znači da će informacije biti prezentirane kupcu (čitaču) na takav način da zaokupira njegovu pažnju. Uglavnom na prvom mjestu neće biti težište na točnosti i objektivnosti informacije nego na senzacionalizmu…
Znam puno ljudi koji tvrde da čitanje dnevnih novina (tu naravno spadaju i portali na internetu) nema loš utjecaj na njih i da oni znaju čitati između redova, te da ne nasjedaju na sve ono negativno što se eventualno uz put može pokupiti.
To je od prilike isto tako kao da tvrdite da se nećete ozračiti bez obzira što sjedite u kontaminiranom području.

Jedno vrijeme (davno je to bilo) sam mislila da je informacija ipak informacija i da sama činjenica da se nešto dogodilo je dovoljno objektivna i važna da ja u nju budem upućena. U to vrijeme nisam gledala dnevnik, ali sam pratila kratke vijesti one od 5 minuta (ne znam što je gore) i sjećam se točno tog trenutka kad mi se desio bljesak u glavi u obliku spoznaje nakon čega više ništa od vijesti ne pratim već godinama, jedino ako sam prisiljena (znači da mi je na neki način nametnuto – putem poruke i sl.).
Bilo je ljeto i na vijestima su govorili o gužvama i stanju na cestama. Velike su gužve bile prema moru i desilo se nekoliko prometnih nesreća. Na svakim vijestima su precizno izvještavali o tim nesrećama što je bilo zbilja tužno i deprimirajuće. Naravno, nikome nije palo na pamet da nas informira koliko je ljudi uspješno stiglo na svoje destinacije taj dan, a radilo se o tisućama. Jasno vam je sve, ne moram dalje razglabati o tome, zar ne?

E, a ista stvar nam se dešava u svakodnevnom životu i sad je pitanje jesmo li toga svjesni. Recimo u čitavom danu može nam se desi nešto ružno na 5 minuta (susjeda nas krivo pogleda, padne nam čaša s sokom i razlije se po stolu, ne možemo naći nešto što nam hitno treba, kasnimo, posvađali smo se sa mamom…itd.). U stvari rijetko (ima i toga) je da smo u nekakvoj objektivnoj “zoni sumraka” cijeli dan. Pitanje je: ako nemamo trenutno (sad ovog trenutka) objektivnog razloga zašto bismo bili loše volje (ništa nas ne boli, nismo gladni, nitko nas ne tuče…), zašto smo (ali zbilja) nezadovoljni i depresivni? I koliko traje negativni događaj? Ako nam je prodavačica u pekari odbrusila, to je moglo trajati zajedno s našom reakcijom svega par minuta, zašto smo onda cijelo prije podne pod dojmom tog događaja? Zašto na primjer nismo pod dojmom prekrasnog neba koji ne traje nekoliko minuta nego cijeli dan?
Što biramo? I zašto nešto biramo? Gdje nam je pažnja? A biramo mi, nema nikoga drugoga…

Što god izabrali uvijek možete izabrati i nešto drugo… Čišćenje kuće je puno lakše kad je čistite u miru uz recimo laganu glazbu koja vam se sviđa, a ne kad pored sebe imate susjedu koja vas svako malo upozorava i podsjeća da to što radite je vrlo opasno i vjerojatno beskorisno jer kako stvari stoje izgleda da ništa nema smisla.
Potrebno je takvu susjedu pod hitno izbaciti van iz stana, zaključati vrata, pustiti si poticajnu glazbu i krenuti sa čišćenjem. Za čas će se sve blistati, a zadovoljstvo sigurno neće izostati…. hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kao što trebamo preuzeti odgovornost za “loše” stvari i čistiti svoje odnose i vezanosti prema njima, jednako tako trebamo preuzeti odgovornost i za “razrješenja”, odnosno “dobre” stvari!

U ovom svijetu, sve je ego (ne volim baš ovu riječ, ovo je isto program). Dokle god postoje reference na bilo što – postojat će i onaj koji ih promatra i sebe postavlja u položaj naspram njih! Tu smo gdje jesmo i imamo što imamo.
Međutim, ono što možemo je poraditi na očuvanju vlastite energije, preuzimanju odgovornosti nad svojim odlukama i životom, te djelovati u skladu s tim.

U praksi Ho’oponopona kojima svakodnevno svjedočimo, često se to događa ovako: prije koji mjesec situacija bude vrlo teška, problema do grla, nevolje gdje god se okreneš, nade malo, možda i manje! Onda dolazi Ho’oponopono, pa iz prvotne nevjerice idemo prema prihvaćanju, te slijedi i transformacija u samopouzdanje da imamo moć, da možemo preokrenuti stvari na sasvim drugačiji kolosijek. Zatim konačno i manifestacija na jako pozitivan rezultat, što se odmah iskazuje kao radost i veselje, čini se kao velika konačna pobjeda – gotovo je s našim problemima!

Ego ne mora uvijek voljeti nevolje i dramu! Voli on i radost i ljepotu (sve na što se može referirati). Tako, kada iz nevolje nastane prijelaz na radost, onda nastaje i samovažnost koja želi to novo stanje sada stalno za sebe! Žudi za senzacionalističkim čudima, traži još, hoće neprestano biti u euforiji. Onda kada toga nema (a jasno je da ne može ni biti neprestano), nastaje razočarenje, tuga, nova depra, jer ono što je nastojalo zadržati stare programe, sada želi zadržati i nove, pa je jednako ajme .

Što mi se događa? Zašto mi se ovo događa? – ovo su jako nezahvalna pitanja. Na njih nam nitko ne može dati valjani odgovor, odnosno, ako nam ga netko i da – on je u perspektivi njegovog života (i sjećanja), a to nismo mi! Tko uopće pita ova pitanja? Nedavno sam spominjao, ako kažem “zašto mi se ovo događa”, da li to znači da događanje sudjeluje kod mene ili ja sudjelujem u događanju? Ako je sve u meni, onda je i događanje (tuga/radost/tuga), stoga nam se ne događa nego prolazimo kroz iskustvo traganja za Sobom.

Ali, ajmo ipak pokušati odgovoriti: tuga je došla jer je zamijenila euforiju. Euforija je “nestala” jer su izostala nova, još luđa čuda. Čuda su “nestala” jer ih očekujemo. Očekujemo jer smo upravo imali iskustvo da to tako ide, jer smo hopsali i razriješili, pa će opet tako, sada još jače, samo što nije.

Ali, što ćemo s ovim odgovorima? Ovo je potpuno bezvrijedno! A nije ni istinito! Tuga neće nestati. Štogod sada ovdje napisao, neće nestati.

Mir kojem osjećamo dok hopsamo nam daje djelovanje, čin odustajanja od dijela osobne povijesti i preuzimanje nove. “Nova” povijest je euforija. Treba, dakle i od nje odustati.

Život je izmjena rublja koje nosimo. Mijenjamo majice, hlače, kapute, cipele. Ovo su dijelovi odjeće (kalup ljudskosti kopirane življenjem) kojima se možemo diviti ili ih kuditi, jer su vidljive, možemo ih osjetiti, opipati. No, što je sa donjim rubljem, nevidljivim, onim za koja nam nitko nije rekao da postoje? Njih stalno zaobilazimo jer tzv. ego nema referencu o njima! Ne može ih ni imati, jer su vrlo duboki, apstraktni.

Ho’oponopono nas uči da život živimo sekundu po sekundu, sad po sad. Na štogod naiđemo na tom putu, ta praksa nas podučava da je to posljedica, simptom. Donje rublje. Mijenjamo i njega, jer sad imamo svjesnost da je tu.

Sve ovo što piše gore, zapravo se može zamijeniti sa jednom, meni dragom izjavom:

“Osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika je što ratnik uzima sve u životu kao izazov, dok je običnom čovjeku sve – ili prokletstvo ili blagoslov.”

Karlos Kastaneda

Pitanje je samo što smo odabrali, izazov ili vječiti duel dobra i zla što nas proganja u životu i rado ga nazivamo sudbinom.

– Neno Lubich

Paradoksalno je što Ho i ne ostavlja dojam kao duhovna praksa, čak je se i ne stavlja u tu kategoriju, nego kao “tehnika rješavanja problema”. Možda to zbunjuje osobe koji se tek upoznaju s njom?

Problem je (a to sam već naglašavao) što mi kod dugogodišnjih praktičara Ho-a, vidimo samo rezultat, a ne i proces! Lijepe, ostvarene priče su nam privlačne, želimo rezultate iste snage i veličine, želimo veliko čudo! No, kada počnemo koračati njome (praksom), počinje se otkrivati prilično veliko polje otpora, zamki, zabluda, a najviše se to manifestira kao tzv. “ništa se ne događa”! Vjerujem da je i Len vikao da mu se ništa ne događa, da je Ho glupost, ali se iz nekog razloga uvijek vraćao toj praksi i gurao naprijed.

Kada prakticiramo Ho’oponopono, uvidimo da je to itekako duhovna praksa, odnosno ulazi u našu nutrinu, ponekad je to i vrlo snažan prodor, a nekad jako blag! Treba sastrugati oklope što smo ih navukli za života, pa ih se može lupati čekićem dok se ne raspadnu, ali i jednostavno skinuti – raskopčaš i skineš! Ovisi o nama kako ćemo to činiti, no bitno je shvatiti da nam je za to potrebna energija. Dakle, iscrpljenost nije učinkovita za Ho praksu, odnosno nema učinak kakav bismo željeli. Da bismo došli do količine energije koja nam je potrebna, trebat ćemo učiniti neke promjene u životu, donijeti odluke koje nam se baš i ne sviđaju, nešto odbaciti, a nešto započeti. To je domena duhovnosti: osvještavanje što nas iscrpljuje, a što obogaćuje. Ako odbacimo terete (a svi ih vučemo sa sobom) i krećemo se lagani, imati ćemo i “veća čuda”, odnosno bolje rezultate.

Zato je ho’oponopono način života: to je i odjeća i obuća, hrana i voda, govor, disanje, rješavanje stresa i tako dalje. O ovome se ne govori u “statutu” Ho’oponopona, no kada bi se i reklo, IMO, odmah bi se odustajalo! Najvažnije je ići korak po korak i stvarati povjerenje u sebe, u Božanstvo! A to je, vjerujte, najveće čudo od svega – samo to povjerenje! A ono je najmanje vidljivo!

♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Puno ljudi se odluče za neku duhovnu tehniku, pa tako i za hooponopono kad osjećaju da su došli do neke vrste zida i više ne znaju kuda bi… osjećaju da je krajnji trenutak da nešto mijenjaju u životu.
Malo onih koji su počeli hopsati iz čista mira, uglavnom većini je došla “voda do grla” i u hooponopono su vidjeli uže spasa.

Uglavnom, ako ste došli do dna, onda samo možete ostati na dnu ili krenuti prema gore. Većina ljudi je krenula prema gore i hooponopono im je u tomu pomogao. Iako je u duhu Ho da nemamo očekivanja mi se na neki način stalno s njima bavimo inače ništa ne bi procjenjivali i vagali, a to radimo, zar ne?

Hooponopono je način života… onda jedino djeluje u cijelosti.
Kad hopsamo dajemo i sebi i svijetu ono najbolje i to je sve – i početak i kraj priče. A svijet ide svojim tijekom koji mi ne možemo kontrolirati i krojiti prema svojim osobnim nacrtima. Nema tu neke velike filozofije… i paradoksalno je da tolike informacije o HO, pa i moji tekstovi, služe u stvari samo jednome – da tu činjenicu na neki način još jednom potvrde.

– Dani Ella

Mnogo je priča o tome kako u svakom od nas postoje najmanje dvoje. Jedan onaj ljubavan, suosjećajan, nježan, opušten i drugi taj mali crni, smeđi ili sivi, ili s roščićima, ljutko, tugo ili borbenko, s kojim se svatko razračunava na svoj način. Nedvojbeno je da ih svi imamo, to dvoje, bili mi toga svjesni ili ne, i da često, barem mi ovdje u grupi, a i drugi ljudi koji nešto tragaju po sebi.

Već sam spominjala kako je naša orijentacija Svjetlo i tko imalo to shvaća nastoji s ovim crnim nešto ‘uraditi’. Pa tako ponekad se jednostavno pravimo da ga nema, a ovaj tako samo dobiva snagu ili iskoči iz torbe kad najmanje želimo ili kad nam najmanje treba. Ponekad se uvjeravamo kako je on potreban, nužan, kako je on naš instikt za preživljavanje i kako bez njega ne možemo kročiti u ovom svijetu kakav nam danas izgleda. A neki od nas ga potiskuju, ili uopće ne prepoznaju…. itd, itd, itd… vrlo smo maštoviti kada je u pitanju što napraviti sa onim dijelom nas koji je ustvari program, sastavljen od povreda, krivih stečenih i prisvojenih zaključaka.

Danas sam se već od jutros na radnom mjestu susrela s pet takvih, onih drugih osobnosti. I zapravo su me motivirali na ovakvu objavu… koliko je važno ostati u svom miru, a ljubav i oprost koji im izgovaraš u sebi, dok oni vrte svoje programe, zaista daje mir…. i u najmanje mogućem roku me vraćaju u moju bazu, ljubavi, sigurnosti, mira, kreativnosti i osmijeha.

E sad ostaje još i razračunavanje s mojim onim drugim dijelom. Eh to je najteže… ali otvaram oči i uši, pa kad se zavuče za uši i van. Nema milosti. A volim te i hvala ti i tu daje jednu mekoću, mir i razumijevanje.

Zaključak:
volim te i hvala govori,
srce svoje otvori,
za programe i programčiće ne mari,
već gledaj u one bitne stvari,
a te su: ljubavi i zahvalnosti dari….
I evo nas opet na početku,
mislili smo da negdje idemo, a ustvari se nismo s mjesta makli.
Volim vas ♥ ♥ ♥ ♥

– Dena

“Djeca koja se sada inkarniraju na Zemlju igraju ogromnu ulogu u tranziciji planeta. Dok su još dojenčad, nema nijednog od njih koji nije duboko povezan u sa svojim stanjem svijesti od prije rođenja! Gerald Jampolsky nam je ispričao priču o jednom mladom paru koje osobno poznaje, a taman su donijeli bebu iz rodilišta u kuću. Tada su upoznali njihovo drugo, trogodišnje dijete sa malom bebom. Od tog trenutka, trogodišnjakinja je zahtijevala da bude nasamo sa njom! Roditelji su bili začuđeni njenom upornošću, a i u strahu da možda ne namjerava ozlijediti bebu ili nešto slično! Konačno, nakon insistiranja, osmislili su plan kojim će nadzirati što namjerava njihova kći s bebom, jednom kada budu nasamo: postaviti će interkom za bebe kojim će osluškivati što se događa u sobi, preko zvučnika! Konačno, kći ode u sobu gdje se nalazio krevetić, a roditelji su zabrinuto osluškivali. Uskoro se začuje kćerin glas: “Bebo, pričaj mi, reci mi o Bogu – počinjem zaboravljati!”

Paxton Robey, “Nema vremena za karmu”

Zašto smo zaboravili? Jesmo li uopće zaboravili? Ako nam djeca i kažu: stalno razgovaram s anđelima i vilama, mi se oduševljavamo i čini nam se da učimo od njih, ali odmah kada izađemo vani u samoposlugu ili na posao – opet smo isti! Svijet opet postaje jako mali prostor, tek koji metar oko zaokupljenosti sobom! Problemi, nevolje, optužbe, ljutnja – to su šare na zavjesama što prekrivaju naše oči i stalno ih težimo navlačiti, od zore do mraka. Čini se kao da nam je to, gotovo pa difoltno stanje! Tek u snu izlazimo iz mrene sivila i postajemo djeca, male bebe što razgovaraju sa anđelima i vilama. A onda kažemo: “Pa ne, to je samo san, ništa to!” Nikada ne kažemo: “Depra? Bol? Patnja? Pa ne, to je samo budnost, ništa to!”

Transformacija svijesti u san je životna misija Ljubavnika prema životu. Kategorički tvrdim da nikada nismo zaboravili biti djeca što vide vile i jednoroge, nikada! Zapišite samo jedan san ujutro, pa ćete se i sami osvjedočiti. Ne može jednostavnije! Hajdemo poraditi na dodiru s našom pravom prirodom, razgovorima s Izvorom!

Volim te, Hvala ti rastjeruju simbole što nam hipnotiziraju pažnju na strah i beznađe. Da bismo istinski znali, trebamo se zaljubiti u san, u stvarnost sudjelovanja u Znanju o svojoj Božanskoj prirodi! Ako osluškujemo dječicu preko interkoma, i neprestano bivamo promatrači njihovih priča – nećemo nikada naučiti! Budimo sudionici, kao što smo to i u snovima!

Sjećate li se? ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich