Evo jedna ho’opononovska 🙂

baš su me potaknuli postovi od T.T. i onako, malo ohrabrili 🙂 lijepo je vidjeti kako se sve slaže i kako sve dolazi na svoje. I sam sam u ovih 6 mjeseci koliko hopsam doživio svega i svačega. Prvo kad se uhvatiš u koštac s problemom, pa krećeš raditi, pa se gubiš, pa se pronađeš i izgubiš, pa opet u krug… ali nakon završetka svakog kruga naučiš nešto o sebi… nije uvijek zabavno, ali to je samo zato što tražimo smisao na krivo mjestu.

Sve se događa sa nekim razlogom, sve ima smisla – dogodi se samo da se nekad izgubimo u traženju smisla… No, jedino što mogu sa sigurnošću reći, bar u mom slučaju, da ništa ne ide onako kako mi želimo – ide bolje od toga – ovdje i sam sebe malo ohrabrujem – kad duboko udahnem i stanem na trenutak, znam da sve ide u najboljem mogućem redu, čak i bolje od toga – živi bili pa vidjeli 😛

Hvala na pozornosti ♥

– Ivan Tomasić

Praktikujem Hooponopono skoro godinu dana.
Do sada, po vanjskim manifestacijama je bilo više manjih promjena, ispočetka i neprimjećenih, dok mi se “njuh” nije izoštrio za ono sto se oko mene dešava (mijenja).

Mnogi su me pitali – ima li promjena na bolje kako radiš HO?
Moj odgovor je bio – najveće promjene osjećam iznutra, u vidu sve većeg mira u sebi i sa sobom.
Nije da nisam imala šta za razriješiti (itekako jesam) i da mi ništa nije trebalo, ali mir koji je izranjao i ljubav koju sam osjećala po prvi puta prema sebi, bili su nešto novo i neprocjenjivo.
Imala sam povjerenja da se čisti ono sto je najpreče i čistila uporno očekivanja.
Jednu veče u snu sam svjedočila kako dvije krupne i teške stvari, sa još par sitnijih, odlaze od mene u visine…. to sam shvatila kao “milostivi uvid” i doživjela kao podstrek za dalje čišćenje bez očekivanja…. hvala,hvala,hvala.
To bi bila moja Ho’oponopono istorija za proteklu godinu, s maksimalnim ponavljanjem hvala ti, volim te, i kada je akcija pred očima i kada se naizgled ništa ne dešava, bez velikih promjena i bez čuda…..

Uporedo sa svime što sam napisala za proteklu godinu, neprestano me pritiskalo najveće breme, koje nosim sa sobom godinama, a to je rješenje stambenog pitanja tj. kupovina našeg (porodičnog) stana, bez tuđeg imena na vratima. To mi je bila i tema na jednoj od vježbi na seminaru.
Finansijska situacija nam je znala biti i loša i dobra i odlična…. kada je bila loša, mirili smo se sa sudbinom…. kada je bila dobra, još nije bila dovoljna, a kada je bila odlična, kupili smo američku fransizu za posao 🙂
……Stanova i placeva se nagledali… bili su ili neprihvatljivi… ili daleko… ili preskupi…, a kad bi se sve poklopilo, pred nosom su nam prodati ….
Pošto sve to ni sama nisam mogla podnijeti i drugi (moja ogledala) su me često na to podsjećali…. Čistila sam osjećaje prema svemu tome, molila Unutrasnje dijete da mi oprosti, da otpusti – i podatke i očekivanja uporedo… .drzala sam času s vodom, par mjeseci, na računima koji glase na tuđe ime i obraćala joj se rečenicom: Mnogo sam ti zahvalna što čistiš sa mnom, a Božanstvo će znati šta je najpreče za čistiti….

Kako sam čistila, vremenom očekivanja su se smanjivala i smirivala, sve do potpunog prestanka maštanja i željenja – što se desilo prije dvije sedmice: sjedila sam i misao o stanu je blago kucnula na vrata 🙂 upitala sam se: A šta ako nikad do kraja ovoga života ne riješim stambeno pitanje…. šta će se desiti…. NIŠTA, ništa se neće desiti!….. Mir koji sada imam u duši, hoće li biti promijenjen bilo čime materijalnim….? NEĆE!… ne može… to je bio kraj mislima o stanu, kraj očekivanjima… i MIR jos veći i širi…. hvala,hvala,hvala…

Za tri dana dešava se sledeće: Milošev prijatelj prodaje stan…. nov…. tek ga počeo za sebe opremati…. cijena je i više nego prihvatljiva…. uslovi za plaćanje – polovina novca za godinu, druga za dvije godine 🙂 stan neobičan, fenomenalan…. u potkrovlju… krovni prozori…. u kupatilu jakuzi, skupe pločice i česme…. srećan što bas mi trebamo stan……. nevjerovatNO ….

Ipak, za mene ČUDO neprocjenjivo veliko i dugo kao i ovaj tekst… pa sam pustila prstima oduška….
….je to što sam bez euforije prošla kroz ovo neočekivano iskustvo….
Znatno se povećala zahvalnost i ljubav Onome koji se brine za nas…
A najveći blagoslov od svega je što znam, da bi MIR nepromijenjen ostao i tinjao u meni i da se ništa nije desilo, niti razriješilo….. na tome VJEČNO HOOPONOPONO HVALA!

T. T.

Jesam brbljavica…
Ne mogu to ne napisati. Sjećate se kako smo na seminaru izvlačili na površinu posao koji volimo? Nešto što nam je lagano išlo od djetinjstva, nešto što i danas radimo iz ljubavi?

Meni je to pisanje. Oduvijek škrabam, što za druge, što za sebe. Na radnim mjestima do sada bih donekle uspjela ispoljiti tu svoju ljubav, to mi je uvijek predstavljalo onaj segment posla koji nisam mogla mjeriti novcem jer sam djelovala iz čiste ljubavi.
Nešto sitno sam profi pisala, uglavnom je pisanje moj hobi. Nikada mu nisam pridavala neku važnost, nije mi padalo na pamet da bi mi se posao mogao sastojati od pisanja… osvijestila sam to na seminaru.

Nedavno sam imala neke dileme oko posla i zamolila sam Tamaru da to pogleda s astrološke strane. Uz zbilja puno korisnih informacija koje sam dobila od ove naše super astrologinje, podosta se je spominjalo baš pisanje (nisam pitala ništa za pisanje, nije mi bilo ni na kraj pameti..). Pročitavši njen mail prošli ponedjeljak, krenula sam surfati i tražiti neku opciju za pisanje.. nisam našla ništa. U utorak sam još malo bezuspješno surfnula.. i rekla samoj sebi da nema veze, pisanje je i dalje moja ljubav. Ne trebam pisati za novac da bih uživala u tome, jednako me ispunjava pisanje na forumu, fejsu ili pisanje sastavaka za male rođake. Ako jednog dana dobijem priliku da pisanje pretvorim u posao – nitko sretniji od mene, ali i do tada će pisanje biti moja radost i moja strast.

Srijeda.. dobivam pm od Mirke. Link na stranicu na kojoj se traži osoba koja bi pisala..
Interesantno je da Mirka nije znala da sam ja dva dana tražila upravo nešto takvo i da je to što sam ja tražila preko nje – pronašlo mene.
U dahu sam napisala CV i molbu i poslala. Kako ta molba nije baš standardna, poslovna djelovala mi je malo bedasto, ali opće prilika da nekome mogu poslati molbu za posao koji bi se sastojao od moje strasti i moje ljubavi mi je pokazatelj da sam maknula jednu blokadu, očistila dio uvjerenja. I raščistim ja to sama sa sobom.. nemam apsolutno nikakvih očekivanja jer nemam samopouzdanja. Shvatila sam poruku – neću odustati od svoje strasti, čak i ako mi nitko ne odgovori na moju bedastu molbu. 🙂
U četvrtak sam primila poziv za razgovor za posao!!!
Znate kako izgledaju mala djeca kada prvi put vide cirkus ili ZOO? Imaju širom otvorene oči, ne dišu, nego onako isprekidano idu IH, IH, IH, IH i tresu se u tom ritmu? E.. tako sam ja izgledala kada sam otprilike sedamdeset peti put čitala poziv za razgovor za posao. 🙂

Nisam novinar, nemam novinarskog iskustva i šansa da ću dobiti posao je gotovo nikakva, nemam samopouzdanja i imam brdo blokada na tom području.
No, interesantno je da su u situaciju oko pisanja kao posla, od svih ljudi koje poznajem, upleteni baš ljudi koji slijede i žive svoju strast i svoju ljubav – Mirka, Tamara i Miro.
Kao podsjetnik koji me opali po glavi svaki put kada ne stojim iza sebe i iza onoga što me dovodi najbliže meni samoj – pisanja. Znate kako ih osjećam.. jako narcisoidno.. 🙂 kao prelijepe segmente mene same, segmente koji su se osvijestili i usudili biti ono što oduvijek jesu.
Mali impuls nadahnuća koji je našao put da se probije kroz brda uvjerenja… meni pokazatelj da su čuda moguća i da nikada ne smijem odustati od onoga što mi je strast – jer je to moja esencija.
Odustajanjem od naših strasti, odustajemo od nas samih.

Hvala Ho`oponoponu!
Ljubiškam vas sve redom! ♥

– Petra Varsić

Prijateljičina sestra je operisala tumor na mozgu i na kontroli za dvije godine ponovo je dijagnostifikovan na istom mjestu….
Nastaje haos, vrše se pripreme za odlazak u Zagreb na operaciju….
Prijateljica i ja čistimo non-stop….
I sledeći snimak – tumora nigdje nema….
Slijedi pozitivan šok ali je tako….
Kako znati sa sigurnošću šta se desilo?…..
Da li je samo ljekareva greška?
….Ne znam ali mislim da znam… Čuudooo….hvala, hvala, hvala

– Tanja Todorović