Vječno pitanje: što čistimo kad hopsamo?

Ako imamo neki grozan problem i hopsamo punom parom čistimo li mi taj problem ili naše čišćenje “odlazi” na još nešto groznije, čega mi niti nismo svjesni iz svoje skučene perspektive?!Evo što kaže moja inspiracija na tu temu.

Ustvari je vrlo jednostavno. Problem je u našoj krivoj percepciji, a ta je da Bog odabire (našim pristankom) čistiti ono što je najvažnije za cjelinu, a ne samo za nas osobno (znam… nema nikoga osim nas samih, ali malo ćemo to sad opet staviti sa strane).
Mi to sebi pokušavamo zamisliti na način da Bog umjesto da nama pomogne oko npr. financijskih problema, naše čišćenje usmjerava na npr. onečišćeno jezero na jugu Francuske (izmišljam). Jel tako? E pa nije 😀 !!!

Bog ne funkcionira po principu dječjih bajki – zubić vila, uskrsni zec i ostala škvadra.
Pa kad mi kažemo: Bože, tri, četiri SAD!.. I onda Bog počinje nešto čistiti sa svoje liste prioriteta jer sam ja rekla VOLIM TE.

Kad hopsamo djelujemo na sve ISTOVREMENO, bez isključivanja… NA SVE !!!

Kao što sunce ne bira koga će obasjati tako i Bog čisti istovremeno sve, samo što ne može sve odjednom jer bi se raspali, pa skida sloj po sloj… sa svega. Što je sloj deblji, to je problem tvrdokorniji više vremena treba da bi se vidjeli nekakvi konkretni rezultati.

Znači svi smo zaslužili zdravlje! Ali, ako je jedna osoba trenutno zdrava, a druga poprilično bolesna i obadvije hopsaju, jasno je da ova koja je zdrava će biti još zdravija i da će taj pomak biti očigledniji, nego kod osobe koja je jako bolesna – jer njoj treba puno više vremena i čišćenja da bi se zdravlje manifestiralo.

Dakle, nema više nikakvih problema po tom pitanju što čistimo… kad hopsamo mi čistimo sve na svim razinama istovremeno!!! ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Sve je počelo s VOLIM TE !!!

Držim, danas, u ruci, malu sjemenku suncokreta. U toj maloj mrvici utkana je mogućnost nastanka cijele biljke suncokret sa tisuće novih ovakvih malih sjemenki. Sve to iz samo jednog zrna.

Znate li da je i ovaj svemir u kojem boravimo nastao na sličan način, ako je vjerovati znanosti. Prije negoli se desio “veliki prasak”, prije 20 milijardi godina (otprilike) sadržaj budućeg svemira svodio se na jednu zgusnutu točku (doslovno, sjetite se da stvarne materije ima ustvari vrlo,vrlo malo). “Velikim praskom” svemir se “rodio” i od tog trenutka on se širi, raste, buja… valjda u beskonačnost.
Kao što sjemenka suncokreta sadrži sve ono što će narasti iz nje, tako i svemir u svojoj srži sadrži sve ono što se nalazilo u toj početnoj točki.

U ruci držim sjemenku, cijeli jedan mali budući svemir. Ako joj sad kažem VOLIM TE, ona će taj VOLIM TE ponijeti sa sobom, i on će zauvijek ostati u njoj. I ne samo to, ako iz ove male sjemenke izraste biljka suncokret u središtu njenog cvijeta tisuće malih sjemenki će imati u sebi taj isti VOLIM TE.

Ako mene pitate, tako je počelo i sa svemirom. Bog je hopsao s VOLIM TE i ta mala sjemenka svemira, prije nego što se raspršila u beskonačnost, u svoju strukturu je utkala taj božji VOLIM TE. Ta mala točkica se raspršila, u bezbroj još manjih točkica, i tako je od jednog VOLIM TE nastalo bezbroj VOLIM TE.

Dovoljan je samo jedan VOLIM TE da bi nastao cijeli jedan svemir, dovoljan je samo jedan VOLIM TE da iz njega nastane bezbroj VOLIM TE. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

“Svakom mišlju, riječju i djelom svaki pojedinac utječe na svoju okolicu. I taj utjecaj nije ograničen. On se nastavlja u nedogled i dotiče sve razine kreacije. Svaki pojedinac svojom svakom mišlju, riječju i djelom trese čitav svemir.”

Ako bi moj vlastiti život ovisio samo o mojoj vlastitoj kontroli udisaja i izdisaja, ja po cijele dane ne bi mogla ništa drugo raditi, jer bi sva moja pažnja bila usmjerena samo na udisaj i izdisaj. Nema tu zezancije, bez zraka se može oko 3 minute.
Ako bi cijeli moj život ovisio o vodi koju pijem i hranu koju trebam pojesti, morala bi se pobrinuti da moje tijelo na vrijeme dobije i hranu i vodu. U ovom slučaju imam malo više vremena i za neke druge stvari, jer bez vode mogu preživjeti oko 7 dana, a bez hrane oko 40 i više. Istina ima onih koji mogu i bez hrane i bez vode, ali svi još uvijek moramo disati.
Mi svi spadamo u ovaj drugi slučaj: između “borbe” za preživljavanjem imamo i malo slobodnog vremena da svoju pažnju usmjerimo i na nešto drugo.

“Mi smo tamo gdje nas pozornost vodi.”
Nula je polje svih mogućnosti. Kvaliteta naše pozornosti je ustvari ključ materijalizacije iz Nule. Nije to ništa novo, fizičari o tome već odavno pišu i govore(subatomske čestice koje postoje samo onda kad ih promatramo). Znači vrlo je važno na što je usmjerena naša pažnja. Jer pozornost je mehanizam koji stvara prostor/vrijeme događaje u polju svih mogućnosti. Dakle, to znači da ako usmjerimo svoju pozornost na određenu kvalitetu polja, ne dovodimo je samo u našu pozornost i u naš život, nego i u njegov materijalni izraz.

Kad kažemo: HVALA ili VOLIM TE… naša je pozornost na hopsanju. Nije potrebno analizirati riječi, ni definirati, ni procjenjivati ni interpretirati… dovoljno je imati pozornost na toj zamisli i ona će se ugraditi u našu svijest. To će prouzročiti pozitivnu preobrazbu u našoj svijesti i ona će spontano promjeniti našu fiziologiju. Promjena u fiziologiji omogućuje promjene u životnom iskustvu.

“Biti uistinu bogat ili živjeti u obilju, znači biti potpuno bezbrižan u odnosu na sve u životu, uključujući novac. Prava svijest bogatstva je stoga svijest izvora materijalne zbilje.”
Mi ne možemo spoznati to polje na način da o njemu razmišljamo, jer ono je onkraj misli. Pozornost je usmjerena svijest. Svijest, je u ovom slučaju sredstvo kojom upravljamo pozornošću. Mi smo ti koji pozornost usmjeravaju. Po definiciji mi smo čista svijest. Ako usmjerimo svijest pozornošću u polje beskrajnih mogućnosti (Nulu) započeli smo materijalizaciju onoga na što nam je pozornost usmjerena.

Nula je polje svih mogućnosti, ali sama po sebi sadrži određene kvalitete(blaženstvo, sloboda, ljubav, jednostavnost, savršeni red). Uranjanjem, pozornošću u jednu od tih kvaliteta mi ustvari dobivamo i sve ostale…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo jednog mog zanimljivog iskustva koje mi se desilo u meditaciji, a vezano je i za hooponopono.
Kad meditiram (tako je godinama) ništa ne analiziram, jednostavno meditaciju odradim i to je to. “Ne vežem se” za nikakve senzacije koje mi se znaju desiti dok meditiram(vizualne, različita osjetilna stanja…)

Ovaj put je meditacija bila drugačija, ne po sadržaju nego po formi. U jednom trenutku kao da se sve promijenilo, kao da sam progledala i to je ostavilo popriličan dojam na mene. Iskustvo sam “ponijela” sa sobom i izvan meditacije i nekoliko puta sam ga u zadnjih par dana testirala. Rezultat je uvijek isti. Pa sad s tim iskustvom šećem po svijetu 😉

Evo iskustva:
Sadašnji trenutak je uvijek tu i ja mogu biti iste sekunde u njemu (nema puta), ako je moja pažnja usmjerena na ono što se dešava baš sada; ako sam svjesna svog udaha i izdaha, svega onoga što se dešava oko mene (zvukovno, vizualno, osjetilno), ako sam prisutna u tijelu.
Ako počnem razmišljati (programi) istog trenutka gubim svijest o sebi i poistovjećujem se s programom koji je prisutan, toga nisam svjesna dok god se ne vratim u sadašnji trenutak. Tek kad izađem iz programa, svjesna sam da sam bila u njemu. Dok sam u programu mene nema. Živim samo kad sam izvan programa, kad sam svjesna svoje prisutnosti. Ispada vrlo malo.
Kad sam u sadašnjosti mogu misliti, ali se ne gubim u mislima. Mogu i hopsati, bez problema (što za mene znači da hooponopono nije program). Doživljavam razno-razna osjećajna stanja (ugodna i neugodna), ali se njima ne zamaram, tu su i uredu je da su tu. Sve je tako kako je i ne može biti drugačije.
Ako mi misli odlutaju (i ja zajedno sa njima), kao da postanem stopljena sa njima i one me “bacaju” po svojoj volji, programu.

Sadašnji trenutak je iz ove pozicije spas. To je jedini trenutak kad živimo, zato se u globalu tako malo toga sjećamo. Od cijelog dana ostane nam svega par svjesnih trenutaka, sve ostalo je izgubljeno u programima.

Veliki vidioc iz Indije jednom je rekao:
Vi ste tamo gdje vas pozornost vodi, ustvari vi jeste vaša pozornost. Ako je vaša pozornost rascjepkana, vi ste rascjepkani. Ako je vaša pozornost u prošlosti, vi ste u prošlosti. Ako je vaša pozornost u sadašnjem trenutku vi ste u prisutnosti Boga, a Bog
je prisutan u vama. Jednostavno budite svjesni sadašnjosti, onoga što činite. Bog je svuda prisutan, no vi to tek trebate svjesno obuhvatiti svojom pozornošću.
♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ako smo došli na ovaj svijet savršeni, zar to ne znači da je naš proces rasta završen – možda čak nikada nije bio ni potreban? Mi smo došli ovdje kao Nule. Ono što mislimo da trebamo učiniti kako bismo rasli u svjesnosti ili Ljubavi – već je učinjeno – tako da proces zapravo ide unatrag – prema učinjenom!

Svijet nam kaže: “Vi ne znate ništa, vi imate puno toga za naučiti, pojma nemate!”

Zašto nam se čini da nas ne ide u životu, da smo zapeli, ne možemo se izvuči iz kolotečine? Zašto trebamo čistiti, ako smo savršeni? Ako nam je u automobilu savršeno čisto, sve usisano, namazano kremicama, fino miriše, zašto je toliko važno da je i izvana čist, pa ga moramo stalno čistiti? Čini se nismo u stanju percipirati savršenstvo kroz Nutrinu, nego samo iz vani. Naime, društvo će nas stalno podsjećati da nam je auto prljavo i neće nam puno pomoći ako znamo da je u kabini savršeno, jer svijet projicira svoju potrebu vanjskog sjaja na nas kao jedinu stvarnu i koju moramo neprestano čistiti/održavati. Pošto duboko u sjećanju žudimo za slobodom, imamo tada snažnu potrebu dokazati svijetu da je naš automobil savršen i ulažemo zastrašujuću količinu energije u tom neprestanom opisivanju savršenstva. Upravo je tu zakačen lanac one zatvorske kugletine što nam je svezana za noge 🙂

Da li u Ho’oponoponu čistimo automobil ili percepciju automobila? Možda da izvrnemo čarape naopako, unutrašnji dio da bude vani i da obožavamo tu Nutrinu? 🙂 Čini se dobra ideja!

Ako izlažemo Nutrinu vani – savršenstvo koje Jesmo – moći ćemo se transformirati u to savršenstvo u cijelosti na način da ćemo konačno prihvatiti da smo Nula u cijelom svom Biću. Nećemo trebati majstore da nas na to podsjećaju, a mi im baš i ne vjerujemo, jer, vidi kako su blatobran i hauba prljavi – pa zar je to savršeno? 🙂

Ako dajemo vani ono što želimo imati, recimo savršen život, i to činimo kao da ga već imamo – onda ćemo imati priliku iskusiti kako je to biti Izvorom – svijetu davanjem Sebe. Međutim, čini se kao da trebamo otići na audiciju kod Sebe da nas prihvati kao Božanstvo, jer je Sebe redatelj naše stvarnosti ako mu se prepustimo. Ipak, davanjem sebe Sebi otkriti ćemo kako nas itekako ide u životu, kako smo već u Beskonačnosti, a život je beskrajno blaženstvo. Isto ovo otkrivati ćemo i svijetu! No, ovo lijepo zvuči u pričici, ali podignemo li pogled, dočekati će nas taj nesretni blatobran, a vidim sad da je i branik malo taknut na parkingu…prokletstvo…

OK, idemo ispočetka: pogledom prelazim preko branika i haube, a pored blatobrana i ulazim Unutra! Sjedam i promatram. Vrlo brzo vidim, tu je ljepota, tu je raj, Čista Bezuvjetna Ljubav, jako uživam u savršenstvu Nule. Kada sjedim Unutra, ne vidim ništa od prethodnog, samo svijet kroz stakla Nutrine, svijet kojem se dajem i pružam mu ovu ljepotu jer žarko to želim! Ako u tome uspijemo, imaginarnu bajku o Nuli (o kojoj sam već pisao) živjeti za trenutak, barem malo se predati u potpunosti i bezuvjetno – eto savršenog blatobrana! Sve će se promijeniti – jer smo preuzeli odgovornost kroz Nulu, Sebstvo i projicirali takvu percepciju u univerzum.

Ho’oponopono je proces osvještavanja Nule u kojoj smo došli na ovaj svijet. To je kretanje svijesti unatrag – u sjećanje prije sjećanja – u jednostavnost postojanja. Biti Izvorom je ekstremno jednostavno: samo treba sjesti Unutra, u automobil i prepustiti se savršenstvu. Ako nam je problem, ajmo za početak odglumiti to davanje sebe Sebi, pa ću sada kazati:

Evo, uzmite Mene, stavite me u svoje Srce, jer tamo smo Jedno, tamo smo Početak, Nula u beskraju, savršenstvo postojanja. Uzmite ono što ne vidim, ono što ne znam, čega se ne sjećam, jer osjećam da je to cijeli univerzum, Ljubav neizreciva!

Pola posla je učinjeno, preostalo je samo disati i to je to: Sloboda.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich