Dakle, kako se čisti? 

Čisti se u tišini, bez pogovora, bez pitanja, nepokolebljivo, s ljubavlju.
Čisti se s strašću dvoje zaljubljenih koji tango u dvorani s brojevima na leđima plešu.
Čisti se kao što se diše, kao što se hoda, kao što se lice toplom vjetru prepušta.
Čisti se jednostavnošću zen monaha koji u podnožju Himalaja čaj sebi sprema.
Čisti se sigurnošću jutarnjeg sunca, noćnog neba i zraka koji nas čeka da ga udahnemo.
Čisti se s odlučnošću gusjenice da izađe iz svoje čahure i postane leptir.
Čisti se ustrajnošću žohara da preživi sve napade da ga istjeraju, da ga istrijebe.
Čisti se žudnjom mužjaka bogomoljke da oplodi svoju ženku, premda će ga nakon toga ona pojesti.
Čisti se čežnjom čovjeka bez ruku i nogu da ushićeno svijetu izvikuje: “Nemam ruke, nemam noge, ali ne brinem”.
Čisti se snagom mrava da teret 10 – 50 puta težeg od samog sebe nosi i ne ustraje ni trenutka, imajući samo jedan jedini cilj: odnijeti to kući!
Čisti se voljom lososa da putuje nekoliko tisuća kilometara natrag na mjesto svog rođenja i rijekom uzbrdo uzbuđeno hrli da umre kako bi život dao.
Čisti se ustrajnošću lame koji od sitna pijeska satima mandalu gradi da bi je poslije bezbrižno i s ljubavlju otpuhao.
Čisti se strpljenjem lovca koji satima na koljenima nepomičan stoji, svoj plijen vreba.
Čisti se upornošću pušača koji, iako je rak već uvelike uznapredovao, u bolnici halapljivo za dimom cigarete glavu okreće i zdušno u njemu uživa.
Čisti se privrženošću psa koji za gospodarem zaljubljeno repom maše.
Čisti se predanošću konja da čovjeku tisućama godina služi i cijelu njegovu povijest na svojim leđima prenese.

Kada zapocnemo s ciscenjem cesto nam se moze uciniti da je sve jos gore nego sto je bilo pre, da sve postaje jos haoticnije i komplikovanije. Poneko ostane bez posla, napustaju nas neki nama dragi ljudi, “pucaju” veze za koje smo mislili da su ljubavne…To je trenutak kada treba da se prepustimo s poverenjem.

Mnogo je toga nagomilanog u nama pa programi “isplivavaju” kada pocnemo sa ciscenjem. U pocetku su to oni manje teski, zatim sve tezi i tezi. Hvala, hvala, hvala. Mi ni ne znamo sta cistimo, a to niti mozemo niti treba da znamo. To je trenutak kada treba da preuzmemo 100% odgovornosti za sve sto nam se desava, da sa zahvalnoscu otpustimo sve ono sto nas je opterecivali da bismo bili spremni da prigrlimo sve novo sto nam dolazi u zivot. Kada cistimo jedna vrata se zatvaraju da bi se druga mogla otvoriti.
Posao koji smo izgubili mozda i nije bio savrsen za nas. Napustaju nas ljudi koji i treba da odu (iako se nama mozda ne cini tako) jer su obavili svoju misiju, naucili nas lekcije koje smo trebali da savladamo da bismo nastavili dalje. Veze koje “pucaju” i nisu bile one prave, savrsene za nas. Setimo se da Ljubav ne “puca”. Ljubav ne boli. Ona ne nasa bit, nasa sustina. Ljubav je u nama i ne moze nikuda da ode jer Ljubav smo mi sami. Svako od nas i svi zaJedno.
Nastavimo li ciscenje shvaticemo da se sve desava za nase savrseno dobro. Hvala, hvala. Ako u srcu imamo dovoljno Ljubavi i vere, ako se prepustimo s poverenjem i preuzmemo odgovornost u nas zivot ce doci novi ljudi koji su svrseni za nas u tom trenutku. Imajmo vere jer nikada nismo sami . Zasticeni smo svakoga trenutka naseg putovanja.

Fokusirajmo nasu paznju na lepotu sadasnjeg trenutka. Uzivajmo u putovanju jer je sve bas kako treba biti – za to se brine Onaj koji vidi siru sliku i koji bolje od nas samih zna sta je za nas savrseno. Osvetlimo put svojom Svetloscu, putujmo s Ljubavlju u srcu zaJedno.

-Gordana Močević

Ne pisem o iskustvima, o malim i velikim cudima koja se desavaju, a desavaju se, vjerujte, jer su ta iskustva samo potvrde onog sto je zapravo mozda i najbitnije sto sam dozivjela kroz prakticiranje Hoa, o cemu zelim pisati, na koji nacin zelim pribliziti HO drugima.

A nije lako to pribliziti, jer je najteze objasniti unutrasnji osjecaj mira i mozda konacno shvatanju zivota u sadasnjem trenutku. Jer mozda cesto izvana ne izgledam mirno, mozda prepricavam i dozivljavam mnogo toga, i neko bi rekao da jedno pricam, a drugo pokazujem izvana. Mozda bi rekli i da sam licemjerna hvhvhvhv ali je nebitno ono sto bi neko rekao, bitno je ono sto ja osjecam, jer kako se kaze u HO, nema nikog izvan mene. I zaista nema hhvhvh.
Naposljetku, covjek sam, zaboga, i samim tim moram imati razna iskustva, i lijepa i manje lijepa u ovom zivotu. Moram imati i emocije. Da nema svega toga, s cime bih cistila ? Kako bih shvatila sve ovo? Kako bih se probudila? Hvala zivotnim iskustvima koje sam imala i zbog kojih sam danas ovo što jesam, i hvala sadasnjim iskustvima sto dolaze i daju mi priliku da cistim, i svakodnevno potvrdim vrijednost HOa.

A sad kad sam zahvalila proslim iskustvima, pustam ih i ostavljam u proslosti, jer proslost je bila, a zivot je sada. Ne juce, ne sutra, ne za sat, zivot je sada. I cini mi se da onog trenutka kad sam to uspjela osvijestiti i u potpunosti prihvatiti , da se desilo budjenje, da se desio mir, da se desilo to da sam zagrebala mozda u neku dubinu. Misli, razmisljanja imam sve manje, nekad mi se cini da sam prestala razmisljati hvala hvala hvala jer kad god su se desavale misli, zaustavila bih se vrlo brzo, svjesno cisteci i pitanjem, sta je to u meni da imam ovo iskustvo, i svjesno bih cistila, i koristila bilo koji alat koji bi mi „pao na pamet“ u tom trenutku.

Kad sam shvatila da zivim sad, i da je umjesto razmisljanja i brige lakse predati izazov koji se pojavio onom ko zna bolje, a da ja preuzmem odgovornost sad, i radim svoj dio dogovora, hopsam, zivotna iskustva su postala mnogo laksa za podnijeti. I shvatila sam da smo Bog/univerzum/ljubav i ja na ovaj nacin savrseni tandem. Svako pusta onog drugog da radi svoj dio dogovora, bez uplitanja i dobijamo savrsene rezultate. Jer rezultati kakve daje Bog/univerzum /ljubav ne mogu biti drugaciji osim savrseni, ma kako se to nama nekad cinilo. Hvala, hvala hvala ❤

Prihvatanje situacije takve kakva je, i biti u miru s tim, je mozda i najteze, jer uvijek mislimo da mozemo nesto promijeniti, pa se trudimo svim silama smisliti nesto sto ce dovesti vodu bas na nas mlin…i kad ne uspije na ovaj nacin, onda analize, gdje sam pogrijesila, pa probam na drugi, treci i ini.

I pogodite sta? Koliko god i sta god pokusavali napraviti, ako ne treba tako da bude, nema te ideje i djela koje mozete napraviti da bude onako kako ste zamislili, jer ce biti onako kako treba da bude bez obzira na nase napore koje ulozimo. Ako pogledamo unazad, vidjecemo da se često baš to dešavalo. Naravno, nekad je bilo i po nasem, opet, jer je trebalo tako da bude, ne jer smo mi pametniji nego zato što je tako najbolje. A nevjerovatno je koliko iscrpljujuce energije treba za te sve analize i pokušaje, i koliko nas to umara, psihički, pa i fizicki.

Ja sam jedna od onih kojima se, otkad čistim uglavnom desava svasta, reklo bi se, nepozeljno, posmatrano iz mog uma. Mnogi bi mozda i odustali na mom mjestu, međutim ja sam u HO nasla smisao, i spas. Iz situacije u situaciju, reklo bi se da je tesko prihvatiti ono što ti se dešava, a ne želiš da bude tako. Međutim, u posljednje vrijeme primjetila sam da postaje lako. Svakim danom sve lakše.

Jednom kad HO shvatiš i prihvatiš iz svog srca kao svoju tehniku, svoj put, svoj život, sve postaje lakše, pa i prihvatanje.
Šta je potrebno shvatiti? Potrebno je shvatiti da sve što nam se dešava, dešava se iz programa, programa koje smo skupljali mi kroz život. To bi bilo još i dobro, ali mi nosimo i programe naših roditelja, naših predaka. I to bi bilo dobro, ali postoje i oni programi koje nosimo kolektivno, npr. sve žene na planeti dijele iste programe, za koje znamo i ne znamo, muškarci, teenageri itd, a životi su nam isprepleteni. Ti programi se iz sekunde u sekundu množe. I šta sad? Prihvatam, prihvatam odgovornost. Prihvatam jer sam dobila najdivniju tehniku na svijetu koja mi pomaže da Bog očisti mnogo mnogo programa, te da se vremenom um smiri, i umjesto raznih analiza i uživanju u razmišljanju bira hvala, bira volim te, bira tako je najbolje i ta situacija je tu da čistim s njom. Te osobe su tu da čistim s njima. Prihvatam, jer znam da sve više osjetim inspiraciju. Prihvatam, jer je mnogo lakše prihvatiti i čistiti , nego smišljati „izlaze“ i „rješenja“ koja su opet iz programa..a šta dobro može doći iz programa ???

Ooo da, na pocetku je bilo tesko, pa zar da samo ponavljam hvala, ponavljam volim te, pri tome ostanem mirna. „Pa tako ne radim ništa, a trebam naći rješenje“, ili ako već ja nemam rješenje, trebam brinuti. Šta će neko reći što ne brinem, što sam opuštena A taj neko nema pojma da ja itekako radim. Radim najbolje što mogu, hopsam, koristim alate i dajem sve u ruke onom ko zna najbolje . I bo’me sam se naradila dok nisam stigla do ovog gdje sam sad.

I tek sad treba nastaviti još više „raditi“ i uživati u plodovima svog rada, koji su sve ukusniji i ljepši, jer znaš da si povezan s onom najvišom silom, s ljubavi.

-Amra Sirbubalo