Zahvalnost u najtežim periodima

Posted by Admin in iskustva

Dragi svi,j
poželjela sam s vama podijeliti jos jedno osobno iskustvo HO….
„Iskustvo ljubavi i vjere…..“…hvala, hvala, hvala

Ho je nesto najbolje, najljepse sto nam se svima moglo dogoditi.
HO je bozanstvena tehnika, koja ne samo sto rijesava situacije, vec nam zbilja donosi MIR.
MIR koji je prije svega najpotrebniji svima nama….hvala, hvala, hvala….
U danasnjem modernom drustvu covjek se utapa u masi ljudi. Covjek zaboravlja tko je. Covjecanstvo ne zna odakle je, ni kamo ide na ovoj zemlji usred svemira.
Bolest, strah od smrti, osjecaj da je ona realno moguca ili da je vec blizu, tjera nas na promisljanje i inventuru naseg zivota. Obicno se kaze da bolest cijelu obitelj potresa, dovodi u krizu, ali je i okuplja te zblizava. Nas je zblizila jos vise! Moja inventura mi je pokazala da ne trebam nista znati, nista pitati, vec preuzeti odgovornost za sve sto mi se dogadja….
Za puno ljudi pa tako i za nas, prvi tren nakon dijagnoze bio je vrlo tezak.Trazimo pomoc, savjete, i zanima nas sve…. Nakon reakcije straha, iste sekunde: Sto je to u meni sto me dovelo do ovog iskustva?… hvala, hvala, hvala…
Medjutim, jedino sto nas treba zanimati je: Vjera…Vjera u Boga, Vjera u Ljubav, Vjera u Cuda….
Hvala, hvala, hvala…

Isto moram napomenuti, da je sasvim normalno da imamo osjecaj straha, ljutnje, stresa, boli…. Svi ti osjecaji su normalni… hvala, hvala, hvala….
Moja obitelj i ja, shvatili smo, ako bolest dozivimo kao gubitak svega sto smo prije imali i izgubili saznanjem o bolesti, javljat ce nam se osjecaj bespomocnosti, straha, tuge. Stoga smo mi bolest vidjeli i dozivjeli kao izazov koji se moze i zeli izdrzati, te smo se osjecali zahvalno.

Da li se moze pricati o zahvalnosti kad se brinete da li ce Vam blizak clan obitelji prezivjeti??? Ooooo, moze, i te kako… Bili smo zahvalni na svakoj informaciji, na svakom pa i najmanjem tracku nade koji smo dobivali… Vjerujte, nije bilo lako, medjutim izasli smo na „cisto, toplo, sunce“… hvala, hvala, hvala….

To mozemo zahvaliti samo Ho’oponopon-u…. hvala, hvala, hvala….. Priznajem, postojala su ocekivanja…. Medjutim, dala sam sve od sebe da ocistim i ta ocekivanja…. Govorila sam sama sebi: Bog zna sto je najbolje za tebe!… Nisam se pitala zasto, kako…. samo sam hopsala… hvala, hvala, hvala, hvala….. Sto je to u meni….. hvala, hvala, hvala…..
Pitala sam se na momenat… Da li mogu ocistiti ovu situaciju? Da, Jasna, mozes…. idemo….. hvala, hvala, hvala
Vjerujem da je sprijeceno nesto vece…

Moj prvi posjet seminaru 11.2014. dao mi je snage, dao mi je vjere da je sve u redu…i je, sve je u najboljem redu… Nismo dobili teret koji ne mozemo podnijeti…. hvala, hvala, hvala….
Stoga dragi moji svi, molim Vas… nikada ne posustajte, ni jednog trena, koliko god da je tesko, koliko god izgledalo bespomocno…. Imajte vjere, snage…. hopsajte na najjace, koristite alate koje smo velikodusno dobili na poklon… hvala, hvala, hvala…. svake sekunde, svake stotinke…hvala, hvala, hvala…..

Ho je moj nacin zivota i zahvalna sam na tome!
Volim Vas dragi hopsici…..

Hvala, hvala, hvala….

– Jasna Takač
P.s.Jedva cekam drugi seminar…..

Vozačko čudo :)

Posted by Admin in iskustva

imagesEvo nešto od prošle godine što će svi vozači shvatiti koliko je dobro. Napominjem da hopsam sada tačno već dve i po godine.

Dakle, ja sam osoba koja ne zna da živi bez auta, stalno vozim i službeno i privatno i auto mi je neophodan. Jednog dana sam napravila neki glupi prekršaj i dobila sam da platim kaznu, nekoliko kaznenih poena i ono najstrašnije zabranu vožnje na tri meseca. To je meni bilo ravno katastrofi. Kod nas to funkcioniše tako da dobiješ poštom obaveštenje od MUPA od kada do kada ti važi ta zabrana.
Ja sam čekala obaveštenje hopsajući naravno. Onda sam u svom umu počela da smišljam kada bi mi najviše odgovaralo, leti ne jer je jako toplo, zimi ne jer je jako zima, u proleće nikako tad mi najviše treba auto a na jesen tek ne, tada imam najviše posla.
Svašta sam onda smišljala da bi volela da se desi, da zastari, da cu voziti i pod zabranom, što je jako rizično i td i td.

A onda se desilo nešto što samo hopsanjem može da se desi, nešto što ja sama nisam mogla ni da smislim kao rešenje. Dana 21.04. dobijam koverat, hvala hvala, otvaram ga hvala hvala i na obaveštenju stoji da moja zabrana ističe 20.04.!

Dakle ja sam dobila obaveštenje TAČNO dan nakon isteka moje kazne, znači ja sam vozila tri meseca opušteno, čak sam i u Beč išla u tom periodu, a da nisam znala da moja kazna traje, i odradila sam celu zabranu, a da nijedan dan nisam bila bez auta. Hvala hvala hvala.

Mislim da će svi koji puno voze shvatiti koliko je ovo čudo i naravno nisam nikada čula da se nekom isto desilo da dobije obavestenje tačno dan nakon isteka kazne. HVALA HVALA HVALA

– Lela, Novi Sad

Bajke

Posted by Admin in Vaš blog

bajke

Prvo što vas nauče kada vam čitaju Bajke je da želite biti princeza ili onaj najbolji lik… Da, baš onaj koji pobjedi sve i živi sretno do kraja života.

Drugi su za osudu i njih vas uče mrziti. Ni slučajno da ih shvatite, a ni najmanje da ih zavolite…

A vi volite Bajke, uživate dok vam ih čitaju. One vam oboje djetinjstvo, razvijaju vam maštu i želite život iz bajke… Ali negdje na pola  života shvatite da su vas lagali, i da prinčevi  i princeze ne postoje, kao ni sretan kraj…

Ali znate što?!  Bajku savršenom čine svi likovi…

Zamislite kakva bi Bajka bila da u njoj postoji samo Pepeljuga, ili samo Snjeguljica ili samo Crvenkapica… To bi onda bila obična priča….

Oduvijek sam više voljela Bajke, one imaju sretan kraj…

A negdje na pragu tridesete sam ustvari shvatila;

Ja sam i Maćeha i Snjeguljica…

Ja sam i Grdana i Uspavana ljepotica….

Ja sam i Princeza i Zmaj…..

Ja sam Ljepotica i Zvijer….

Ja sam Pepeljuga i  njene sestre….

Ja sam i Lisica i Mali princ….

Ja  sam Crvenkapica i ja sam Vuk…

Ja ustvari vjerujem da su braća Grimm htjela da Vam kažu vi niste jedan lik…VI STE USTVARI BAJKA….

Volite sve što nosite u sebi, jer samo tako smo kompletni i savršeni .

 I ono dobro i ono što vam se čini da je loše.

 Jer pravi balans između crnog i bijelog čini Bajku savršenom i tek se onda možete nadati sretnom kraju..

Mi ustvari već  živimo svoju Bajku…

Ako ste danas Zmaj, to je u redu, jer bez  Zmaja ne bi bilo ni Princeze ni Bajke!

– Nevena Ristić

STVARNOST ili programi

Posted by Admin in Uncategorized

stvarnost

JUTRO JE. BUKA ODZVANJA CIJELIM STANOM. U ZGRADI SE IZVODE GRAĐEVINSKI RADOVI – RENOVIRA SE JEDAN OD STANOVA NA KATU. BUKA JE TOLIKO SNAŽNA DA JE NEMOGUĆE PONOVO ZASPATI UZ NJU.
Pa koliko će to trajati? Možda mjesecima, svaki dan, svako jutro ovako? Pa to se ne da podnijeti. Jesu li vlasnici stana uopće svjesni što rade susjedima? Tko zna koliko su opsežni radovi, što ako poludim od ove buke? Sad ću cijeli dan biti pod stresom od ovog neprirodnog zvuka. Kako ću uopće normalno funkcionirati od sad pa na dalje. Nepodnošljivo…

BUKA JE PRESTALA, NISAM PRIMIJETILA TOČNO KAD. KUHAM DORUČAK, FALI MI JEDAN SASTOJAK.
Kako to da ga nemam? Što sad? Da sam se barem sjetila jučer da će mi danas trebati dok sam bila u dućanu. Ovo sad ništa neće valjati, taj sastojak je zbilja ključan. Tako mi i treba kad ne zapisujem što trebam kupiti. Neka, sad ću za kaznu jesti ovakav bljutavi doručak. Ustvari uopće nisam više gladna..Boli me želudac od svega.

OKUS HRANE ZA DORUČAK JE SASVIM OK, MOŽDA NIJE SAVRŠEN, ALI JE SASVIM UKUSAN, OSJEĆAM TOPLINU U TIJELU OD NJEGA.
TREBAJU MI SKIJAŠKE RUKAVICE ZA SUTRA. TREBALE BI BITI U ORMARU NA HODNIKU. NEMA IH…
Bože, kako ih nema? Ali tu su bile cijelo vrijeme, nemoguće da ih sad nema! Ako nisu tu gdje su? Proklete stvari, nikad ih čovjek ne može pronaći kad ih treba. Ja sam kriva! Ne nisam, ukućani su krivi! Ne, cijeli svijet je kriv jer da nije takva situacija u svijetu ja bih sad bez problema pronašla te nesretne rukavice!

ETO RUKAVICA, UREDNO SLOŽENE U LADICI SA ZIMSKOM KAPOM.
Hvala bogu da sam ih našla! Što to sve zajedno vrijedi kad sam sad mrtva umorna, a dan još nije ni počeo. Da sam bila pametnija mogla sam bla bla blabla bla…………………..

SVE ŠTO JE NAPISANO VELIKIM SLOVIMA SE STVARNO DOGODILO, A SVE ŠTO JE NAPISANO malim slovima dogodilo se samo u mojoj glavi.

JE LI STVARNOST TA KOJA ME ISCRPLJUJE I FRUSTRIRA ILI SU TO IPAK SAMO ODJECI MOJIH SJEĆANJA?

– Dani Ella

Beskrajni dan

Posted by Admin in Vaš blog

bd

Nema uputa kako otpustiti. Jednako kao što ih nije bilo kada smo stiskali ono što sada želimo otpustiti. Zapravo je vrlo jednostavno: ako zagrabimo šakom pijesak, jedini način da otpustimo je da otvorimo šaku.
Život se otvara Ljubavlju prema sebi. Ipak, nešto kao da nas u tome sprečava, nešto u što ne možemo uprijeti prstom, a opet je stalno prisutno i stišće, stišće… Paradoksalno je da, iako u svakom od nas bukti plamen Ljubavi – vulkan je to, samo čeka da zaurla – ipak, tutnji samo onaj od straha.
Ljubav prema sebi je ustvari samo meta prema kojoj izbacujemo strelice “Volim te”, čisto da znamo gdje pucati, kako bismo malo potaknuli taj vulkančić, ništa više

Dakle, kako otpustiti?

Zamislite da smo u filmu “Groundhog day” (Beskrajni dan) i svaki dan nam se neprestano ponavlja! Da li su svi elementi života tada istiniti? Je li strah stvaran?
U filmu glavni lik se budi uvijek u istom danu. Isprva bulazni i pada u tešku depresiju, ali počinje uviđati blagodati tog iskustva. Što se dogodilo? Postao je promatrač. Preuzima odgovornost i započinje svoju transformaciju. Za sve sada ima vremena, jer promatra, nije tek sudionik lanaca događaja, nego ih prati.

Ali čekaj!!! …prekjučer sam se ustao, doručkovao, otišao na posao, vratio se, ručao, šetao, večerao…Danas sam ustao, doručkovao, otišao na posao, vratio se, šetao…sutra ću ustati… Hej, pa ja jesam u tom filmu!? Eto prilike da preuzmem odgovornost i budem promatračem! Pa kad je lik u filmu mogao postati odličan pijanista u jednom danu, onda i ja mogu otvoriti život i otpustiti pijesak iz njega.

Caka je da ništa nismo primijetili kada nas je lopatom krcalo programima, sjećanjima, podacima, čime god. Odjednom smo se zatekli u grdim problemima i sad je panika. Čini se da pomalo postajemo svjesni da smo zatrpani, natrpani….možda je to taj uzrok što nas stopira da se otvorimo životu? A sada to sve treba otpustiti? .

Postoji nešto što je došlo na ovaj svijet, neka esencija, suština iz koje je raslo sve ovo što danas jesmo, ovo tijelo, razum, sjećanja, programi, svi naši problemi kojih se sada želimo riješiti. Kako je ta esencija došla ovdje? Je li morala kontrolirati svaki korak, sve planirati, držati se striktno toga? Ne, naravno! Donijela je odluku, a ostalo je nastalo po inerciji više sile, većeg plana, kako hoćete. Jednako tako, sada moramo donijeti odluku da zaista želimo otpustiti. Odluka je vrlo moćna sila. Ona će pogurati našu kolebljivost, dati nam energiju da izdržimo, da idemo naprijed u svakom smislu. Ako nam je baš nužno nečemu govoriti “Hvala ti” – eto, možemo tomu: “Hvala mi na odluci da otpustim! Da očistim svoje programe i sjećanja. Da se otvorim životu.” A “Volim te” neka bude pečat tog ugovora sa samim sobom, neraskidivi zavjet što bdije nad ovim izazovom da se esenciji vratimo i s Nulicom družimo.

– Neno Lubich

Ove sam godine naučila….

Posted by Admin in Vaš blog

tt

Ove sam godine naučila, da što god htjeli i mislili da moramo imati, doći će samo ako nam je zaista potrebno u životu.

Naučila sam da ljudi nisu zli, samo nesretni i da treba gledati malo dublje od površine.

Naučila sam da u meni kao i svakome od nas ima puno više od onoga što se vidi i što vjerujemo i da su naši potencijali beskonačni, a naše srce nema granica.

Naučila sam da sve što si stvarao i sve za što si živio može nestati u jednom trenutku, a da svijet neće propasti. Naučila sam da si u jednom trenutku na vrhu planine, već u drugom možeš biti na samom dnu – ali sve dok se penješ i stremiš visinama nećeš nikada izgubiti.

Naučila sam da je lako voljeti – ako voliš sebe. Da je lako gubiti – ako znaš da nisi istinski ni posjedovao. Vidjela sam svijet jednim drugim očima i otputovala sam na mjesta koja prije nisam poznavala, negdje malo dublje u duši – otkrila sam jedno novo svjetlo iza svih strahova i jednu novu radost iza tamnih zastora.

Naučila sam da je voljeti sebe isto kao i voljeti svijet, jer u ovom smo svijetu svi na neki način povezani. Naučila sam da je život tek prolazna avantura na ovom planetu i da ga ne smijemo shvaćati preozbiljno, u suprotnom bi ga mogli potratiti. Još manje smijemo sebe shvaćati preozbiljno.

Naučila sam da sam hrabrija nego što sam mislila.

Naučila sam biti u miru sa sobom i drugima čak i onda kada je svuda oko mene kaos – i tad je sve baš onako kako treba biti.

Naučila sam da ni jedna situacija u životu nije kazna nego prilika da porasteš još malo i da drugi puta budeš pametniji.

Naučila sam biti zahvalna na svemu što me okružuje i živjeti tu zahvalnost u svakom danu i trenutku.

Ništa više ne želim od Nove godine osim da svakim danom živim u zahvalnosti i veselju života.

I zato živite, volite, plešite, pjevajte, radujte se i ne sekirajte se! ‘Cause every little thing gonna be all right…’

– Tanja Terlević

LJUBAV I BOG

Posted by Admin in Vaš blog

god

Sve što zavolite pretvara se u Boga….

Jer sve jeste Bog, jer Bog jeste ljubav… ali ima preko sebe prebačen plašt iluzije koji smo dobili sa onom jabukom sa drveta poznanja dobra i zla….

Skinite taj plašt ljubavlju, samo je toliko potrebno, da se transformiše sve što nam se čini da je zlo….

Volite i zahvalite se strahu, bolu, tuzi, ljutnji, sramoti, smotanost ,uvrijeđenosti i svemu onome što mislite da je ‘loše’…

Volite i znajte da je to jedino što vam treba… to je alhemija života….

Pretvorite ljubavlju sve u ljubav….

– Nevena Ristić

Čudne stvari se dešavaju

Posted by Admin in iskustva

images

Ho’oponopono je svetlost u mom zivotu, otkako hopsam sve prihvatam sa mirom u srcu i znam da je sve uvek za moje dobro,bas sve sto se desava.

Posle seminara desavaju se cudne stvari koje se resavaju same po sebi, a iz mulja moje podsvesti nikao je predivan cvet,moje unutrasnje dete koje se igra i cisti,koje mi pomaze da sve stvari prihvatim sa mirom u srcu i da se sve desava po Bozanskom promislu.

Volim te ho’oponopono, hvala, hvala. Nezamislivo je kakva se cuda desavaju kad otpustite i prihvatite Bozanstvo sa hvala, volim te…

– Angelina Malivojević

Seminar

Posted by Admin in iskustva

n6

Moj drugi seminar. Isti? Nikako. Doživljaj je apsolutno drukčiji. Sigurna sam da puno ljudi zna priču o mojoj obitelji, i bila je emisija.
Već gotovo dvije godine pokušavam nešto smisleno napisati, ali uvijek si mislim ma neću ja to moći dobro napisati. Nisam ja neki spisatelj. Mama je pisala malo, ja isto tako nešto nepovezano. Sad imam neopisivu želju napisati nešto. Možda će sad biti smislenije.

Hmm, ovako je početak bio. Zapravo sam krenula hopsati kao početnik iz neznanja hopsala zbog razočaranja u ljubavi, onda posla, i na kraju se seka razboljela.
Ne znam da li je potrebno pisati čitavu priču, većina toga je rečeno u emisiji “Voljeti i izliječiti bolest”.

Moj današnji stav o Ho’oponoponou je dijametralno različit nego u početku. Puno toga imam za otpustiti, sad tek shvaćam koliko malo znam. Koliko sam mala i ali opet značajna jedinka na ovom malom svijetu u velikom svemiru.
Od početka na ovamo, seka je ozdravila , posao je krenuo. Ljubav još stoji kao i na početku, ali ne zamaram se više s tim, otpuštam. Bit će što bude. Zahvaljujem se na svim čudima života koja su me snašla u ove kratke dvije i nešto više godine.

Opet seminar, da se vratim na to. Teško je riječima opisati duhovno-emotivni događaj. Prvi dan mi je bio “težak”, emotivno jako nabijen, baš sam osjetila u sebi neke krucijalne promjene. Povezivanje s unutarnjim djetetom mi je ove godine bio toliko jak, neopisivo.

Drugi dan, iako prepun stresa zbog događaja s bratom, i iako je na kraju sve završeno sa najboljim mogućim rezultatom, valjda i sam bila potrešena i s tim koliko sreće imamo. Zahvaljivati se ali baš na svakom udahu i izdahu.
I treba spomenuti sve te divne ljude tamo, neki su ostavili toliko dubok trag u mom biću, i hvala vam svima.
Teško da slijedeće godine neću doći, a možda ovaj put u četvero, umjesto u dvoje 🙂

– Martina Marković

Povezivanje s Unutarnjim djetetom

Posted by Admin in Uncategorized

n6Više puta sam pokušavao na razne načine vođenim meditacijama da se povežem sa svojim untrašnjim detetom i nikada mi to nije uspelo.

Mislio sam da ne umem da se opustim jer nikada nisam uspeo ni da meditiram, ni da se napijem ni da se “uradim”, nikada ništa što bi mi isključilo mozak bar na tren…

Uh kako je to teško, da taj neprestani tok misli koji je toliko glasan i jasan ne možeš da ga sprečiš…

A čitao sam milione knjiga, sve što mi je dolazilo pod ruku, mnogo kvalitetnih knjiga, o mnogo kvalitetnih tehnika, ali kada sam pokušavao da ih primenim, jedno veliko ništa u mom slučaju…

I onda dođe ho’oponoono kao otkrovenje, tako jednostavno, i tako moćno!!! Preuzimam potpunu (100%) odgovornost za ono sve što je u meni a što je pruzrokovalo ovo!!!

I zahvalim se:

HVALA, HVALA, HVALA!!!

I to je to i to je sve!!!

I život krene neopisivom brzinom i lakoćom da se odvija. Sve ono što sam planirao, počinje da se otvara jer je u skladu sa promišljenjem mnogo većim od onoga što naš um može da shvati i prihvati.

Zato nam i jeste teško da prihvatimo da je nešto tako jednostavno u stvari tako moćno i da je suština u primenjivanju i praktičnom življenju zahvalnosti za sve…jer mozak to ne može da razume ((RAZ-UM) oslobodi se uma, pazi kakva reč sa kakvim značenjem.)

Kako Mabel reče na semnaru a i u knjigama:

Primeni jednu tehniku i drži se nje, koja god da je u pitanju, ali nemoj da ih mešaš i kombinuješ jer onda naše unutrašnje dete ne zna šta da radi. Zbunjuje ga mix…

Eto vratio sam se na unutrašnje dete koje sam napokon na ovom drugom seminaru uspeo da upoznam i da mu se bar malo izvinim za sve ove duge godine zapostavljanja i ne primećivanja…

I isplakao sam se, izronio more, a samo sam započeo proces, koji se nastavlja sada na svakodnevnom nivou, jer sada sam svestan da imam malog mene unutar sebe koji je ja i koji mi je od ogromne važnosti i pomoći, i neću ga se više odricati, niti ću ikada zaboraviti da postoji i da je tu i da je najvažniji deo mene, da je on ja!!!

Eto, to je samo jedna od dobrobiti seminara sa Mabel, na kom sam bio!!! Ali da vas podsetim, da sam samo sedam dana ranije bio na istom seminaru u Beogradu, međutim tada mi to povezivanje nije uspelo, a objašnjavam to time što je na tom prvom seminaru bio, kao i uvek pre toga i svuda, prisutan samo moj mozak, moj um, taj koji misli da se sve vrti oko njega i da je samo on važan i da on sve zna…

Ovoga puta sam ga zaboravio (namerno) i ostavio u Beogradu, a na seminar u Zagreb sam otišao samo sa svojim unutrašnjim detetom i to je bilo to! Pun pogodak!!!

– Danilo Ilić