Prestanimo stezati omču programa i paradigmi oko iskustva života! Nemojmo olako odmahivati rukom, odgurivati svoju moć da vidimo svijet čulima svoje Duše i tako lopatom trpati spoznajne čarolije u koš svakodnevnog status quo-a. Nema pravog razloga da se bilo što odbaci kao “ništa to, učinilo mi se, to je nemoguće, nemam ja to u sebi, nisam ja to!” Svako iskustvo izvan tračnica socijalizirane svijesti je primarna pumpa kojom Više Sebstvo dovlači prvu vodu, što će, ako ju prihvatimo, navući na sebe slapove spoznajnog iskustva, predanosti i povjerenja.
Odustanimo od pogleda odakle je što došlo, jeli od Boga ili vraga! Radije odskočimo s te daske u vis, predajmo se tišini proširene svijesti što nas stalno vabi.
Ne pripisujmo ničemu svoju veličinu, svoju Ljubav – to je neizbježna činjenica postojanja, stvarni Početak!

Hopsanje je način kojim Ljubav možemo stalno prizivati u svjesnost, da bude prisutna u nama, da mi budemo prisutni u njoj. Dok govorimo “Volim te”, mi neprestano potvrđujemo svoju sudbinu, potvrđujemo svoje Biće. Ono što naslućujemo materijalizira se u objektivnost, u stvarnost koju možemo zapažati i preuzeti odgovornost za nju. Odgovornim se postaje ako u problemu tražimo Ljubav, onu istu Ljubav koja nas otriježnjuje i budi.
Da bismo istinski voljeli, trebamo odustati od svega! Odustati od svijeta, od objašnjenja, razumijevanja…ne zanima me što je tamo, što je ovamo, odustajem od zurenja u sudbinu, u istinu.
Jer što još ima osim Ljubavi, što?

– Neno Lubich

Jesam li ja mala, a svijet je velik ili je možda obrnuto?
Kako se uzme…

Naše tijelo je sredstvo pomoću kojeg egzistiramo ovdje na Zemlji. Bilo bi poželjno da nam je tijelo u što boljem stanju kao i na primjer auto u kojem se svakodnevno vozimo od jednog odredišta na drugo. Ako nam je auto u lošem stanju vožnja će biti otežana i više vremena i energije ćemo trošiti na brigu oko auta nego na samo putovanje. Znači zdravlje je iznimno važno – čuvajmo ga i vodimo brigu o svom cjelokupnom zdravlju.

Ljubav je divota, a strah je trnje, pakao i kaos. Dakle, dajte mi masu ljubavi, a maknite strah od mene, ne želim ga, iritira me i tjera da patim.

Možemo li se mi uopće riješiti straha? Znači, dođemo i mahnemo rukom: “Aj ća strahu, iš!”?

Zamislimo da smo mi zatvoreni balon u kojem postoji stalna napetost straha. Izvan balona je Božanska sveprisutnost. Što je strah veći, to je čvršća opna balona koja sprječava protok Prisutnosti kroz naše Biće. Čini se kao da 7 milijardi (sa par izuzetaka) cementiranih kugli hoda uokolo, napetih do besvijesti, guraju naprijed svoje lopte, teškom mukom se probijaju kroz strašnu silu Sveprisutnosti . A istovremeno vičemo: Hoću ljubavi, dajte mi ljubav!

Strah je reakcija na program, virus koji štiti sve softvere instalirane u našoj svijesti. To ide toliko daleko da je praktički kompletan planet jedan golemi sloj magle i dima od kojeg ne vidimo baš dobro. Čini se kao da plivamo u moru straha, a istovremeno želimo ostati suhi. Neprestano se uvlačimo u paradoksalne petlje i sve nam je borba, sve nam je NE! Prva misao na bilo koji proces je NEgacija, loš ishod sa preprekama. Djetinjstvo, škola, posao, sve je uvijek prvo bilo ne, pa uz teške napore – možda! Ako npr. morate poći u općinu ili u policiju tražiti neki dokument, prvo što ćete tamo naići jest NE! Tek nakon sedmog puta je možda. “Ja bih uzgajao ekološku hra…” “Ne, ne možeš, treba ti ovo, ono…”
Unutrašnji dijalog cijelog čovječanstva tzv. modernog doba je jedno veliko NE!

Pokušavati izaći iz tog straha, riješiti ga se linearno, koracima jedan, dva, tri je nemoguća misija! Zašto? Uzmimo na primjer hopsanje. Čišćenje naših života potječe iz želje da se riješimo straha, da budemo slobodni i lijepo živimo. Ali strah je i od promjene, od nepoznatog! Dakle paradoksalno je da čistimo jer se bojimo promjene. Ako hopsamo da bismo se riješili nečega, time samo potvrđujemo strah od toga, ali i od promjene u nešto što ne poznajemo. Tu smo sada zaglavili u “ništasenedogađa”.

Mi linearno težimo i ljubavi također, jer nam je i ljubav programirana! Nju smo vezali za osjećaj, insistiramo na osjećanju ljubavi, inače je nema! Dok se strahu predajemo odmah bez da čekamo neki osjećaj, to nam je difoltno stanje!

Dakle, strah živimo, za ljubavlju tragamo.

Zaista je apsurdna naša privrženost otporu/strahu, iako vrlo dobro znamo da su oni protiv života. Zapravo, čini nam se da su život i sloboda gotovo pa neprijatelji!

Straha se ne možemo riješiti, jer nemamo čega! Ako u automobilu držimo neprestano nogu na kočnici, otpor i trenje će držati automobil na mjestu, neće se moći kretati. Možemo li se mi sada riješiti nekretanja automobila, ono: “Aj ća nekretanje, iš?”

Zašto se bojimo Sveprisutnosti? Što nas to stopira?
Pa ako smo hodajuče kuglice straha, onda smo odvojeni od svega! Od drugih ljudi, od prirode, od Zemlje. I od Boga, kaže crkva. Jer Bog je tamo, a mi smo ovdje.
Znači, problem je u osjećaju odvojenosti, usamljenosti, napuštenosti.
Trebamo, dakle ponovno sagledati sebe kao Cjelovitost, jer nas je strah razasuo kao puzle iz kutije po stolu. Pa smo um i tijelo. Ruke i noge smo, srce i pluća…trgovci, inžinjeri, pravnici i doktori…lego kockice koje Duša sa beskrajnim naporima pokušava složiti u jednu Cjelinu. Ona pokušava svo vrijeme uvesti neki red u taj kaos, nekim Ljubavnim ljepilom neprestano lijepi odmetnute komade naše Cjelovitosti, a um ponovno rasipa.

Sreća naša da je svaka kockica zapravo Bog, pa se eto držimo na okupu .

Da bismo bili čovjekom, trebamo prvo biti Bogom. Kuglice su u redu, ali njihovo kotrljanje je “Volim te”, radije nego ščučurena mrvica što vječno drhti dok hvata konce Sebstva po svemiru. Kuglica je ticalo Ljubavi, a ne njen otpor!
Straha se “rješavamo” ako ga zamijenimo sa Ljubavlju koja nas okružuje u drugim slojevima percepcije, u onim gdje smo Cjeloviti.

U “Volim te” se nema što razdvajati. To je rečenica sa apstraktnim značenjem i moramo dopustiti da tako i ostane. Onda je ona Bezuvjetna, Božanska. Voljeti moramo bez smisla i koncepta, opisa i slike. Ujediniti Sebe sa sobom u svjetleću loptu što svijet za Dušu istražuje, ništa više.

Ovaj citat to lijepo opisuje:

“Što to znači biti Bog?

Bog je ljudsko biće koje egzistira u punoj svjesnosti onoga što on jest. Takvo biće nema nikakvih prekida u svom energetskom zračenju i on postoji kao cjelovita manifestacija Izvora u ljudskom obliku.

“Ovo je lakrdija”, netko će reći, “kako ljudsko biće može biti Bog?”

Zapravo samo je riječ o osjećaju zasluženosti. U stvarnosti, nije riječ o tome jesam li ja vrijedan biti Bogom, kao da je to neka titula ili nešto što treba dosegnuti. Da li je ruža vrijedna biti ružom? Je li zvijezda zaslužuje biti zvijezdom? Skakavac, je li on smije biti skakavac ili to tek treba zaslužiti?

Razlog zbog kojeg bi netko pridružio pojam Bog osobi koja je potpuno prisutna je u tome što naše istinsko Sebstvo ima jednake kreativne sposobnosti baš kao i Bog! Zvuči li to kao bogohuljenje? Samo ako misliš da je Bog odvojen i da smo mi ljudi u nekoj vrsti nadmetanja s Njim u smislu tko zadnji kontrolira univerzum. Kazati da mi nismo Bog je vrhunski domet ega, kontrole i odvojenosti.
“

Telstar

– Neno Lubich

Čini mi se da se cijela životna filozofija može svesti na to jesmo li zadovoljni životom ili ne.
Ako je odgovor Da, onda smo u Miru, a ako je odgovor Ne, onda smo nezadovoljni i u neMiru.
Znači između Mira i neMira nas dijele samo dva slova – N i E. Odnosno oni označavaju negaciju, neprisutstvo, odbijanje i sl.
Velika je razlika između Mira i neMira (nije problem samo u 2 slova), jer se radi o suprotnostima, kao što je suprotnost Svijetlo i neSvijetlo (odsustvo svijetla ili tzv. tama).

Nitko osim nas samih ne može procijeniti jesmo li u Miru ili u neMiru, jer ako bi smo isključili subjekt doživljaja ustvari bismo isključili ono najbitnije.

Recimo da smo nezadovoljni i da nas to čini neMirnima, jer taj neMir doživljavamo kao neravnotežu, kao stanje koje nam nije ugodno. Kad smo u Miru kažemo da smo Doma, da smo Svoji i da je sigurno sve Dobro.

Dakle, recimo da smo u neMiru. I kad smo u tom stanju prirodno nam ništa nije dobro, jer mi sami nismo dobro. U takvim trenucima pokušavamo pronaći ‘krivca’ za svoje loše stanje pa znamo reći: ‘Nije mi dobro jer nemam novaca, Nije mi dobro jer me boli glava, nije mi dobro jer mi se danas puno toga ružnog dogodilo, nije mi dobro jer mi se već 100 godina nije dogodilo ništa dobro… i sl.’
Kad nekoga boli zub nećemo mu reći: ‘Ma ne boli te!… daj pogledaj kako je lijepi sunčan dan – kako te može boljeti bilo što po ovakvom danu?… ‘ – ako to kažemo ( za ozbiljno) osobi koja je u bolovima onda nešto s nama nije uredu.

Dakle, ako smo nezadovoljni i u neMiru to je naše objektivno stanje i točka.

Ta procjena našeg stanja uopće nije sporna i tu se više ništa ne treba niti dodati niti oduzeti!
JEDINO je sad još pitanje želimo li zbilja izaći iz tog stanja.

Ako je odgovor DA (vjerujem da je), onda je potrebno sljedeće (bez obzira koji je vaš izbor duhovnih tehnika) – potrebno je PRISTATI na mogućnost rješenja za koja niti ne znamo da postoji. Oooo, pa to je jednostavno! Jest, jednostavno je ako je ispravno shvaćeno, inače nije.

Npr. u lošem smo odnosu s jednom bliskom osobom i mislimo da znamo u čemu je naš problem (ili ne znamo – tak’ svejedno). Kao za inat tu osobu susrećemo svakodnevno, recimo na poslu. Nemamo samo mi problema s tom osobom – ona vidno ide na živce i svima ostalima koje poznajemo, što znači da je naša procjena te osobe itekako legitimna. I što sad? Recimo da smo probali sve i da ništa nije upalilo: bili smo ljubazni prema toj osobi, bili smo neljubazni prema toj osobi, ignorirali smo je… probali smo sve i ništa! I dalje nam ide na živce, i dalje smo nervozni u njenom prisustvu itd. Zašto je to tako???? Zašto?!
Evo zašto. Upravo zato jer smo probali sve s namjerom da se desi nešto dobro, da se nešto promjeni u našem odnosu, a nije se desilo baš ništa.
Rješenje ovakvog problema, a i svih ostalih, jest u tomu da sve počinje i završava u samo jednoj točki. Ona se odnosi na naš trenutni odabir koji se temelji na Odustajanju (ili Otpuštanju) s jasnom namjerom da MI SAMI ŽELIMO NAJBOLJI RJEŠENJE za taj problem, a pošto smo ‘ograničeni’ ne možemo sad i odmah uočiti (percipirati) svu tu širinu potrebne Cjeline.
To ne znači nikako da smo mi pametniji pa popuštamo. Ne! Upravo suprotno – mi smo pametniji i zato tražimo najbolje rješenje za problem koji nas muči.
Hopsanjem, ja (sad zbilja govorim samo o sebi, jer se radi o jasnoj namjeri) ne govorim Bogu: ma baš me briga, riješi to umjesto mene a ja ću možda tu i tamo ipak biti frustrirana tvojim odabirom rješenja, jer kao što znamo ‘ništa ja ne znam’ već govorim Bogu:
‘Molim te, da svaku životnu situaciju odradim najbolje moguće. To je moj izbor. Ja ne znam koje su sve moje mogućnosti, ali sigurna sam da ti znaš, i zato te molim da izabereš najbolje za mene. Samo u tom slučaju ja osjećam Mir u sebi, jer znam da sam dala 100% sebe i da su moje želje i namjere zbilja najbolje moguće.’
Na ovaj način napravila sam apsolutno sve što je u mojoj moći i to s punom odgovornošću i apsolutnim povjerenjem u onaj dio Sebe koji doživljavam pa makar i samo mentalno kao Jedini Stvarni Izvor Svega.

– Dani Ella

Ne prođe dan da se ne dogodi neka rečenica, pogled ili događaj koji u nama izazovu neku reakciju. Tada osjetimo da se u nama javila nervoza, žalost, bijes ili neka druga emocija. Ali često to shvatimo tek nakon što smo već odreagirali.
Ono što se zapravo događa je da nam to nešto vanjsko samo ukazuje na ono što u nama ionako već postoji. Ako dopustimo prvoj reakciji da izađe iz nas time zapravo reagiramo programima na programe, što je suludo. Jer prve reakcije su ne samo programi već i savršena hrana za njih, kroz njih smo umu dali glavnu riječ i kroz iluziju problema stvaramo nove programe.

Mogli bismo reći da je “ljudski” odgovoriti na vanjsku situaciju, i ako mi netko uputi pitanje neću čistiti do besvijesti umjesto da odgovorim. Ali prije nego me um provoza na kotačima vjerovanja i sjećanja, čak i jedno “Hvala” je vrijedan filter koji reakciju vodi barem malo u smjeru najboljem za sve. To ne znači da će pravi odgovor doći u obliku prosvjetljenja, neće se spustiti anđeo i donijeti kuverticu sa savršenim odgovorom. Jer ako to očekujem onda imam problem sa povjerenjem. Kad hopsam onda imam puno povjerenje, i čistim i sumnju u pravi odgovor. Čistim, a ostalo se rješava na najbolji način – to je hopsanje.

Ako se pitamo kad je pravo vrijeme za hopsanje, baš ovakve situacije bi bile visoko na ljestvici prioriteta. Promatranje reakcije koja se u nama pobudila, bez da osuđujemo ili joj se prepuštamo, je preuzimanje odgovornosti za to što je u nama.
Misli i reakcije će stalno dolaziti, ali ja ih zamišljam kao malene brodiće koji plove negdje oko mene (ili u meni, svejedno), a ja biram da li ću na njih uskočiti ili ne. I ovo je ključno – JA biram… ja BIRAM. A um je lukav i on me nastoji uvjeriti da moram skakati s jednog brodića na drugi da ne bih slučajno koji propustila „Ukrcavanjeeeee!! Posljednji poziiiiiv!!“

A ja? Ja ih promatram bez vremenske i ikakve druge dimenzije… i dogodit će se i dalje da me povede koji, ali onda se sjetim da već plovim bespućima za koja ne treba nikakvo prijevozno sredstvo osim Hvala Volim te-

– Nikolina Tomašković