Nije lako odrastati. Svi smo prošli kroz to razdoblje, hvala ti volim te 🙂

Ovo pišem za sve teenagere, i za sve one koji su zaglavili u toj fazi.
Ne mislim na odrasle koji su ostali djeca u srcu jer se u to stanje svi, koji još nismo, trebamo vratiti. Lijepo je biti dijete, čisto i puno ljubavi, ali kad to dijete počne odrastati, kad dođe pod kontrolu vanjskog svijeta, tada nije nimalo lako.

Kadkad pomislimo da nismo dovoljno lijepi, da nam je prevelik nos, a da nam uši u glavi stoje , kao da nam je netko nataknuo retrovizore, (jest da su oni ogledala ali to mi je bila najbliža usporedba) 
Ili su nam grudi prevelike ili premale ili ih uopće nemamo, a kad se pogledamo onako odozgo, ne znamo jesmo li Big Foot ili čovjek jer nam je stopalo veće od potkoljenice. 
Misli su nam većinom pune sumnje i suludih pretpostavki jer svijet gledamo kroz najtamnije naočale koje smo stavili valjda da se obranimo od njega.
Nitko nas ne vooooooliiiiii !!!!!!

Da, to je prestrašan osjećaj.
Ipak, nije sve tako crno.
Nekad nam se na kraju tunela pojavi svijetlost  tako bar kažu.
Sjetimo se priče o ružnom pačetu, što baš i nije neka utjeha, ali ipak, s nečim treba početi. 
Ili priče o gusjenici (sad će netko reći bljak) koja se na kraju svog odrastanja pretvara u predivnog leptira. Trebali bi pogledati prirodu i vidjeti kako u njoj sve raste i prolazi kroz tako divne preobrazbe.
Ali što nam sve to vrijedi u toj dobi, kad ni boje od crnila ne vidimo, kad mi sami najbolje „znamo“ što je i kako je s nama, kako se u nama dešavaju nemoguće strepnje i još gore kombinacije našeg uma, a da to stanje nije dobro za nas, toga nismo svjesni.

Ni sami ne znamo što se to dešava u nama. Potpuno smo zbunjeni, a nema nikog tko nas razumije i tko nam može pomoći.

Da, doba odrastanja nije bilo nimalo lako, a nije ni danas.
Ali danas ipak ima nešto dobro u svemu tome.
Dobili smo znanje o HO OPONOPONO.

I kad po stoti put pomislite kako vas nitko ne voli, da vas nitko ne razumije, da vas već dugo nitko nije zagrlio, a da ste pri tom osjetili ljubav, da ste odbačeni, jer ste ovakvi i onakvi; Kad vam je najteže, kad ste na dnu, zagrlite sebe i recite :

VOLIM TE, HVALA TI ŠTO SI UZ MENE.

Neće biti lako u početku, ali nemojte odustati.
Sve će se u vama pokrenuti i kao što je Coelho rekao u Alkemičaru: „Cijeli svemir će se urotiti da vam pomogne“, tj. ispuni želju.
Nikad se više nećete osjećati usamljeno.

Ako još mislite da vas nitko ne voli, ne brinite se– -JA VAS VOLIM I UVIJEK ĆU VAS VOLJETI.

– Branka Plevnik Krivokuća

Kad li sam nagomilala toliko loših podataka?
Sjećam se sebe u doba djetinjstva. Sva svijest su mi bile oči. Život mi je prolazio kao da sjedim i gledam film. Događaji su se smjenjivali pred mojim očima-kako došli, tako prošli i točno znam da sam bila samo promatrač. Sve je bio stav: “ovo u stvari nema veze sa mnom”…te misli su mi tako žive u sjećanju…
Pa što se onda dogodilo, zašto li sam nagomilala i aktivirala toliko nepotrebnih, štetnih misli i podataka da sad znam kako ću čistiti do kraja života, ne znajući koliko sam u stvari očistila?! Nešto sam pokupila na svom putu od predaka do ovdje, ali puno toga oživjela i sama.
Mogla bih pribjeći samozavaravanju tipa: tako su me odgojili, nametnuli mi ponašanje, bla,bla… ali znam da sam si počela komplicirati život kad sam se počela BAVITI mišlju kako treba nešto biti ovako ili onako. Počela sam aktivirati podatke koji su glatko mogli prozujati kroz mene kao komete.
Moja teta je žena koja uživa biti žrtva. Sve na svijetu joj je tragedija, prepričava samo ono što smatra tragičnim i smatra kako je ona ta koja jedina razumije tragediju- zato je od svog života i napravila tragediju…ali to je njezin izbor. Znala mi je govoriti: “zamisli kako se loše osjeća ova radi onog”… a ja sam počinjala, da bih zaista shvatila o čemu priča i zamišljati sebe u centru te situacije- koje li greške! Počinjala sam od sebe raditi ogorčenu i nezadovoljnu ženu. Aktivirala sam u sebi uspavanu neman zvanu program preuzetih sjećanja.
Zašto ovo pišem?
Kad sam počinjala radom na sebi, prva knjiga mi je bila “Kako izliječiti um i tijelo” od L. Hay. Ona mi je dala smjernice kako se početi okretati sebi i vraćati se onom što sam bila-osobi koja je u savršenom miru sama sa sobom i koja voli sebe. HO je definitivno najbolji nastavak koji sam mogla pronaći kako bi taj put povratka definitino učvrstila.
Zaista živimo život koji smo sami nacrtali na platnu, zaista možemo obrisati loše izvedene dijelove tog crteža, i nismo nimalo loši ljudi ako se ne poistovjećujemo s tuđim problemima na način da ih preuzmemo i unesemo u svoj život-nismo time pomogli toj osobi, a sebi smo nakalemili program radi kojeg ćemo definitivno učiniti lošijim svoj. Ne znači da smo bez senzibiliteta ako ne pustimo tuđim negativnostima da utiču na nas. To je njihov problem, ako ga se žele riješiti, neka potraže pomoć kroz duhovni rast-sigurna sam da je to jedini ispravni put. Moje je da ukažem na mogućnost samopomoći, ali nikako i nikada više ne živjeti tuđi problem…
I nimalo se ne smatram lošom osobom radi ove tvrdnje.
Nije poanta dijeliti tuđe boli, poanta je voljeti sebe i nesebično tu ljubav dijeliti svakom tko ju je spreman prihvatiti.
Zato ja odabirem voljeti !
Volim vas sve hopsići!
Volim i one koji nisu hopsići (još) 🙂

– Ksenija Križaj

U svakoj meditaciji, od nedavno, pisac koji „živi“ u meni počinje s pisanjem, mojih iskustava svojim, prelijepo posloženim riječima .
Nekako mi bi žao, da kad izađem iz meditacije ne mogu riječi složiti redom kojim su bile posložene dok su tako jednostavno plivale u meni.
Probat ću nešto reći „ svojim“ riječima 

Neki dan sam se spontano našla u društvu s još 3 žene.
Jedna od njih, ničim izazvana, počela je pričati o svojim problemima, dok je u jednom trenutku, nisam zaustavila s: „DOSTA o problemima, s tim ne rješavaš ništa samo ih tovariš još više na sebe a i na nas“.

Probala sam joj objasniti da svi mi sami kreiramo svoj život i da smo odgovorni za sve što nam se dešava.
U tom trenutku je počela plakati, možda shvativši da je to istina.
„Poznajem te od djetinjstva i nikad te nisam vidjela nasmijanu. Zašto? Voliš li ti sebe?”, pitala sam je.
„Ne“, rekla je i opet počela plakati „ne mogu se smisliti“.

„Stvari koje ti se sad dešavaju, dešavaju ti se upravo radi toga. Prihvati i zavoli sebe, a za početak si reci VOLIM TE.“

Zašto je tako teško prihvatiti sebe…. a još teže zavoljeti sebe?
Zašto nas od ranog djetinjstva ili u školi ne nauče osnovno, a to je kako prihvatiti i zavoljeti sebe.
To je osnov našeg života tu na Zemlji.
Zašto nas ne uče kako otkriti ljubav u sebi koja je nešto najljepše što nam se može i treba dogoditi.

I „Raj“ i „Pakao“ su u nama, nigdje drugdje. Sami stvaramo i jedno i drugo u sebi a onda i izvan sebe.

Koliko bi bilo manje nesporazuma i još mnogo onoga što ne želim ovdje spomenuti.
Pogotovo među tinejdžerima jer su oni najugroženija vrsta.
I sam sam nekad imala 15…16…17 god, za nevjerovati 🙂 , i znam kako mi je bilo teško a da sam znala za HVALA TI, VOLIM TE, koliko bi mi bilo lakše…. možda bih već putovala nekim drugim planetima, a ne gubila ovdje vrijeme.
Šalim se naravno…još moram mnogo toga napraviti za svoju dušu pa se tek onda ukrcavam u putanju neke druge Zvijezde…. 

Mnogo se brže napreduje u otkrivanju istine s HVALA TI VOLIM TE, vjerujte.

Hvala i ovoj grupi, sve vas volim a to ionako već znate   🙂

– Branka Plevnik Krivokuća

Napomena: Od kada pišem pišem tekstove za ovu grupu i sama ustvari svjedočim onomu što mi vlastita inspiracija govori kroz njih. Uglavnom, kad krenem pisati ne znam o čemu ću pisati i tek kad je tekst gotov uviđam njegov sadržaj. S nekim tekstovima sam bila više zadovoljna, a s nekima manje. Od nekih sam (kao promatrač) očekivala više… očekivala sam odgovore na neka pitanja koja su me jako zanimala. Nekada su željeni odgovori bili tako blizu… pa opet iz nekog razloga tema bi se razvukla u nekom drugom pravcu. “Tko zna zašto je to dobro” – govorila sam sebi, puštajući da me vodi Inspiracija, a ne Razum. Znalo se desiti da kad bi ponekad pročitala nečiji kritički komentar ispod teksta i sama sam se pitala istu stvar, ali davno mi je postalo jasno da moje pisanje nema baš neke velike veze za mojom vlastitošću pa se nisam previše s tim zamarala. Prenosim kroz sebe informacije kako mi dolaze i potpuno mi je jasno da iako puno vremena i pažnje posvećujem duhovnim praksama da nisam ‘idealan’ kanal – da imam što za čistiti. U svakom slučaju uzbudljivo je to putovanje na kojemu nisam sama – radujem se što ste vi sa mnom…
Tekst koji slijedi je možda meni jedan od najdražih tekstova koje sam napisala, možda zato jer razriješava nešto što je mene podsvjesno mučilo od početka susreta sa HO.

RAZBIJANJE PROGRAMA
Uvid je došao u djeliću sekunde. Trajao je samo jedan trenutak i iz njega je nastao cijeli ovaj tekst. Meni strahovito važan.
“Nitko vas ne može tako uvrijediti kao vlastite misli” – rekao je netko, mislim Tolle, ali nisam sigurna.
MISLI složene u smislene koncepte su PROGRAMI. Riječi same po sebi nisu problem, ali kada su složene u određene mentalne sklopove one imaju itekakvu težinu. Kad skupu riječi date smisao stvorili ste određeni program. Na programe reagiramo, u njih vjerujemo – oni imaju snažan utjecaj na nas i naš život.
Što se dešava kad hopsamo? Što se dešava s programima kad hopsamo? Teorijski znamo da hopsanje razbija ili briše programe jer su nam tako rekli, zar ne? – sami se nismo konkretno uvjerili u to – pa opet bilo bi lijepo imati nekakav uvid vezan uz to jer onda je volja za čišćenjem kudikamo veća (“kad biste samo znali koliko se toga očisti… kad biste samo mogli vidjeti…”).
Nekoliko puta sam pisala o tomu kako volim svjesno hopsati – to znači da sam svjesna da konstantno ponavljam jedan od verbalnih alata. Da mi se svjesnost ponavljanja ne bi izgubila – alat imam snimljen i on se vrti većinu dana, a ja uz njega hopsam. Ako na trenutak prestanem sa ponavljanjem snimka me podsjeća i ja se opet vratim konstantnom ponavljanju. Kad sam van kuće hopsam bez te snimke – onako kako se to inače radi. Kad pišem tekst ta snimka se vrti, kad čitam u grupi objave i komentare ona se također vrti u pozadini…
E sad ono što je ključno – zbog čega pišem ovaj tekst…
Kad hopsam uz tu snimku iz trenutka u trenutak i pokušavam pratiti što se dešava u grupi događa se nešto vrlo zanimljivo: mogu hopsati cijelo vrijeme i imam određeni uvid u ono što je ispred mene, ali ne mogu ‘pročitati’ smisao izloženog. Hoću reći, ako cijelo vrijeme hopsam vidim riječi, ali ih ne mogu sklapati u rečenice (to jednostavno nije moguće). To znači ne samo da hopsanje nas stavlja u čistu SADAŠNJNOST nego programi hopsanjem gube svoj smisao – raspadaju se, brišu…i to doslovno. Jednostavno, ako cijelo vrijeme hopsate programe ne razumijete… jednostavno to niste u stanju, a opet SVE je tu – kompletan cjeloviti doživljaj stvarnosti je prisutan, ali ovaj put bez programa. Ako nema programa onda smo u NULI – onda kroz nas djeluje INSPIRACIJA – a to je upravo ono što nam treba – jer to smo ustvari MI.
       Volim vas 

– Dani Ella

Ako odlučim stalno si govoriti: VOLIM TE – i danju i noću,
VOLIM TE u svim mogućim prilikama – onim sjajnim i onim manje sjajnim,
VOLIM TE i kada od VOLIM TE nema niti traga (kad prebirem po vlastitosti ne bih li našla mrvicu VOLIM TE unutar sebe),
VOLIM TE, kad je VOLIM TE unutar mene toliko jak da ne prima više ništa u sebe osim
VOLIM TE , pa i onda kad je toliko slab i sitan da VOLIM TE gotovo niti nema.
VOLIM TE uvijek – bezuvjetno.
Iz trenutka u trenutak: VOLIM TE, VOLIM TE, VOLIM TE…
VOLIM TE te kao početak, VOLIM TE kao kraj i opet VOLIM TE kao početak….

– Dani Ella
  

Pitanje:
“…dakle,ovde čitamo samo sjajne priče, može i jedna drugačija?
Sa znakom pitanja na kraju (za one iskusnije).
Hopsam mesecima, nekad češće, nekad redje, imam i čašu s papirićem, i plavu vodu.
I čitam i čistim, i opet čitam, čitam i opet čistim.
I upadam u haose. žestoke.
Bez očekivanja sam, jer sve i da hoću, toliko je toga da ne znam ni na šta bih se pre koncentrisala u očekivanju.
Vojka je moj idol. Njene priče sam pročitala zilion puta. Kod nje sam pročitala da je bivalo i gore.
Znam priču o tavanu, ali na mom tavanu baš nije da se ništa nije spremalo.
Čitav život nešto spremam…
Pretpostavljam da ćete mi reći samo čisti.
Mene samo zanima da li je nečiji haos tako dugo trajao?
Hvala”

Odgovor:

Dakle, pitanje je do kada će trajati kaos? Hvala, fenomenalno pitanje 🙂

Paaa, sigurno je i Vojka jednom govorila: “Ovo su sve sjajne priče, ali evo vam moja drugačija!” Pa onda mi kažemo: “Čisti, Vojka, čisti!” A njoj se to učini kao ništa posebno, jer ona zaista čisti! Onda dođe odjednom spoznajna revolucija u čudima i promjenama, pa je ovaj razgovor od maloprije ona posve zaboravila! . Nestao interes za kaosom, njegovim porijeklom i kako će s njim!

Dakle, zašto razmišljamo o “kada će to čudo/razrješenje već jednom”? Što je to uopće i tko zapravo pita? Da bismo ovo “razriješili” u koliko-tolikoj mjeri, valja nam razlučiti tko uopće želi znati i insistira na odgovoru!

Pita ono što je i stvorilo kaos! Pita strah. On je taj koji kaže: “Ja čistim već godinama, ali mir ne dolazi!”

Ako zamislimo da smo more, onda bi kaos bio na površini, a dole bi bio mir. Ono što mi radimo jest neprestani fokus na površinu, velike valove, orkane i buru i iz te pozicije iščekujemo mir. A zapravo, mir je cijelo vrijeme dole, u dubini! Upravo ova spoznaja je kraj kaosa!
Ovo znači da vrijeme ne igra nikakvu ulogu u osobnoj transformaciji iz “kaosa u red”, nego je to Odluka, trenutak predanosti svojoj Nutrini, miru što je oduvijek u nama.
Dakle, to možeš učiniti sada, odmah!

Ali zašto se to u praksi ne čini tako jednostavnim, zašto ne dopire do nas ta jednostavnost, moć te Odluke? Zašto je strah tako superioran u svojoj dominaciji nad nama?

Strah je neprestana projekcija iz prošlosti prema budućnosti – iz podataka prema podacima – takozvana neizvjesnost od gubitka! To je ta bura, paklena površina mora, našeg poimanja stvarnosti i moćan žderač energije koja nam je potrebna da zaronimo u dubinu, u Sebe i povratimo sjećanja o miru što “tamo” počiva. Mi se jednostavno nemamo snage oduprijeti!

Što ovo znači?

Znači da treba poduzeti korake kojim ćemo prestati hraniti strah, oduzeti mu snagu baš kao što je on oduzima i nama! Kako hranimo strah? Naravno, pažnjom. Potrebno je prestati činiti stvari koje smo do sada činili, a koje nas iscrpljuju. Učinimo promjene, donesimo odluke što ponekad i nisu posve ugodne. Treba se potruditi malo više, biti kreativan, maštovit, originalan. Vraćati povjerenje u Ljubav, u Sebe, koji točno zna način i voditi će nas, samo ako to dopustimo. Potrebno je rekapitulirati svoj život u onoj mjeri koji će nam razotkriti raskrsnice na kojima smo skrenuli u kaos. Potom čistiti ta sjećanja, rasturati ih sa Volim te, Hvala ti! Imamo svu moguću podršku za kojekakve odluke, samo učinimo prvi korak!

Mir je u nama, oduvijek je bio i biti će. Nema kaosa, to je iluzija.

– Neno Lubich

Svi ovi divni današnji tekstovi evo i mene inspirirali na pisanje.
O otpuštanju..

Nije lako otpustiti bilo što, pogotovo ako ti je to drago… a život nekako, na sebi svojstvene i maštovite načine, govori kako baš to trebaš pustiti. Jer zapravo tu impulsivnu energiju, koja se oslobodila gubitkom prisutnosti dotične pojave ili osobe u našem životu, potrebno je SADA očito usmjeriti na ono što život traži U OVOM TRENU od nas.

Kao da nas taj žar oslobođene energije gurne da preskočimo do slijedeće razine. Ta oslobođena energija potrebna nam je za RAST. Nismo dobili što smo željeli , ali se oslobodio DAR, gorivo za skok uvis. A gdje to treba skočiti, INSPIRACIJA nam pokazuje kroz svoje znakove….ili odjednom dobijemo iznimnu ideju, hrabrost, volju, snagu, izdržljivost. I eto novog puta za nas, koji sigurno negdje u sebi nosi velike, lijepe i šarene poklone …pa će onda jednom doći i kraj toga puta sa ponovo oslobođenom energijom za kročenjem drugim prelijepim Božjim putovima.

Bog je kartu idealnih putova za nas složio da bi sa Njim su-kreirali, zabavljali se i uživali , te tako potpuno sudjelovali i BILI ŽIVOT, LJUBAV, SLOBODA, MIR. Treba samo pustiti onu našu trenutačnu ograničenu percepciju i dopustiti tom čudu života DA BUDE, kroz nas, u svoj svojoj punini.
Volim sve i hvala na svemu 🙂

– Dena Žuvan   

Nema potrebe listati probleme ni sebi ni Bogu, niti ih zapisivati. Ne trebaš ih osvještavati, jer zapravo ne znamo što osvještavamo! To je kao da ideš osvještavati tumor! Nama se čini da poznajemo problem, da smo ga skužili, osvijestili, ali to je iluzija! Nemamo pojma! Problemi su simptom, pojavljuju se kada uzrok previše zanemarujemo ili zapostavljamo. Baš kao što je i bolest simptom, nastao određenim uzrocima koje zanemarujemo!

Ho’oponopono se bavi uzrokom, odnosno ide direktno na njega i na taj način simptom gubi energiju, postaje neodrživ. To se naziva čišćenjem. Čistimo otpuštanjem našeg grčevitog stiska programa, sjećanja i podataka koji su, recimo, energetske nakupine što stvaraju ovisnost i treba ih neprestano hraniti (baš kao ovisnost o duhanu, alkoholu, šećeru, drogama….) Hranimo ih našom vitalnošću, sviješću i energijom, a to je pogubno za nas. Odjednom živimo u sljepilu o našem Biću i svrsi, ne raspoznajemo što je zbilja, a što nije. Kao rezultat ove zbunjenosti, fokusiramo se samo na simptom – bolest, problem – jer oni najviše svijetle, vuku pažnju na sebe. Zato, da bismo načinili odmak od ove zatočenosti, potrebno je biti apstraktan i posvetiti se traganju za povjerenjem u Sebe/Božanstvo i odjednom imati drugo svjetlo kojem ćemo dati Pažnju i prepustiti mu da ukloni uzrok i oslobodi nas simptoma. Volim te, Hvala ti, je komunikacija sa Sobom, dozvola da Ono prodre u uzrok i ukloni ga. To je sve! Cijeli posao u Ho’oponoponu!

Dakle, popustiti zadrtost na probleme (koliko god je to moguće), ne hraniti ih pažnjom, ispunjavati sebe sa Volim te, Hvala ti umjesto fokusom na njih! Tako ćemo dozvoliti Božanstvu da obavi posao za nas i konačno, prepustiti se transformaciji povjerenja u Ljubav, što se naziva povratkom Doma.  

– Neno Lubich